U vremenu u kojem su korijeni često zaboravljaju, rijetki su pojedinci koji s istinskom strašću, znanjem i predanošću služe očuvanju nacionalnog identiteta. Jedan od takvih neumornih čuvara hrvatske kulture, jezika i baštine je dr. sc. Domagoj Vidović – intelektualac čiji rad nije samo akademski doprinos, već i duboko posvećenje narodu kojem pripada. Njegovo ime simbol je borbe za jezičnu i kulturnu autentičnost, a njegov glas uvijek je snažan, jasan i nepokolebljiv, posebno kada govori u ime Hrvata u Crnoj Gori, zajednice kojoj pristupa s nesebičnom ljubavlju i predanošću. Vidovićev rad nadilazi granice uobičajenog istraživačkog rada, on ne samo da proučava hrvatski jezik i njegova povijesna izvorišta, već ga i štiti, promovira i ponosno prenosi na buduće naraštaje. Njegova posvećenost kulturnom identitetu Hrvata ogleda se u svakom njegovom djelu, u svakoj izgovorenoj riječi, u svakom napisanom akademskom tekstu. Poput moreplovca koji se ne boji nepoznatih obzorja, već ih dočekuje s radošću istraživačkog duha, Vidović s istim žarom ulazi u složene jezične fenomene, tragajući za istinom o hrvatskoj riječi, toponimima i povijesnim iskonima.
„Čovjek ne može otkriti nove oKeane ako nema hrabrosti da izgubi obalu iz vida“, rekao je André Gide. Upravo ta misao može se primijeniti na Domagoja Vidovića – znanstvenika koji se ne zadovoljava površnim, već uvijek korača dalje, dublje i hrabrije, svjestan da prava spoznaja dolazi samo onima koji se ne boje izazova. Njegova misija nije samo akademska – ona je patriotska, prožeta odgovornošću prema vlastitom narodu i njegovom opstanku u kulturnom, povijesnom i jezičnom smislu. Domagoj Vidović nije samo lingvist i znanstvenik – on je glas koji se ne da utišati, čuvar tradicije, i svjetionik hrvatstva koji svojim radom svjedoči koliko su ime, jezik i identitet neodvojivi od narodnog bića. Njegova predanost i znanstvena posvećenost dokaz su da istinska ljubav prema jeziku nije samo intelektualna, već i duhovna, ona koja ne poznaje granice ni prepreke.
Domagoj Vidović rođen je 20. studenoga 1979. godine u Metkoviću. Njegovo obrazovanje i rani akademski razvoj prožeti su doticajem s različitim krajevima hrvatskog jezičnog prostora – osnovno obrazovanje započeo je u rodnom Metkoviću i nastavio u Pučišćima na otoku Braču, dok je gimnazijsko obrazovanje završio u Metkoviću. Još od mladih dana pokazivao je duboku posvećenost lingvistici i proučavanju jezika, što ga je dovelo do Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je diplomirao u ožujku 2004. godine. Njegov diplomski rad, posvećen vidonjskoj antroponimiji i toponimiji, bio je samo početak njegove iznimne znanstvene karijere. Vidović se već 1. septembra iste godine pridružio Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, gdje neumorno radi do danas. Njegova istraživačka znatiželja i posvećenost jezičnoj baštini nastavile su da se produbljuju kroz postdiplomski studij lingvistike, koji je upisao iste godine. Kruna tog obrazovnog puta bila je doktorska disertacija „Antroponimija i toponimija Zažablja“, koju je obranio u aprilu 2011. godine pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević.
Kao znanstvenik i istraživač, Vidović ne samo da doprinosi razvoju lingvistike, već je i dragocjena figura u proučavanju onomastike, dijalektologije i akcentologije, posebno na krajnjim dijelovima hrvatskog jezičnog prostora. Njegov rad odlikuje duboko razumijevanje etimologije i složenih lingvističkih procesa, zbog čega je prepoznat kao jedan od vodećih stručnjaka u na ovom području. Od 2014. godine rukovodi metkovskom podružnicom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a od 2020. godine i Odjelom za onomastiku i etimologiju. Njegova istraživanja idu dalje od institucionalnih okvira, jer aktivno sudjeluje u različitim naučnim projektima, kako u okviru Instituta, tako i van njega. Pored toga, bavi se prevođenjem s esperanta, čime dodatno proširuje svoje lingvističke vidike. Vidoviće znanstveni rad nije samo akademska disciplina – ona je stvar misije, posvećenosti i ljubavi prema jeziku kao stubu identiteta. Njegova predanost proučavanju toponimije i antroponimije svjedoči o važnosti čuvanja jezičnog naslijeđa, a njegova sposobnost da poveže povijesne slojeve sa suvremenim lingvističkim izazovima čini ga jednim od najistaknutijih čuvara hrvatske kulturne i jezičke baštine.
Plodonosni naučni i publicistički rad Domagoja Vidovića ogleda se u njegovim brojnim autorskim i koautorskim djelima, akademskim istraživanjima i angažmanu na međunarodnim naučnim skupovima. Objavio je pet samostalnih knjiga i još pet u koautorstvu, dok njegov naučni opus obuhvata preko pedeset izvornih naučnih radova. Njegovo ime redovno se pojavljuje na značajnim međunarodnim naučnim konferencijama, gdje s posvećenošću i preciznošću izlaže svoja istraživanja iz oblasti onomastike, dijalektologije i jezičke povijesti. Pored akademskih publikacija, Vidović je i izuzetno aktivan u popularizaciji lingvistike, često objavljujući članke u lokalnim časopisima Glas Hutova, Metkovski vjesnik, Vrutak, Veselje svetog Jere i Zupci Times, kao i na portalima Metković.hr, likemetkovic.hr, Maxportal, Narod.hr i portal Radija Dux. Njegova prisutnost na društvenim mrežama doprinosi širenju znanja o jeziku, kulturi i identitetu, a redovno se oglašava na stranicama posvećenim Pučišćima i Janjini. Vidović ne samo da piše, već i uređuje: od 2014. do 2018. godine bio je glavni urednik Hrvatskog neretvanskog zbornika, a i danas sudjeluje u radu uredništava prestižnih naučnih časopisa Studia lexicographica, Rasprave: časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Povijesni prilozi i Stolačko kulturno proljeće. Također, povremeni je urednik Humskog zbornika, dok u časopisu Hrvatski jezik vodi stalnu antroponomastičku rubriku „Od Mile do Drage“, posvećenu proučavanju ličnih imena. Njegova posvećenost kulturi ogleda se i u organizacionim aktivnostima. Bio je član Organizacionog odbora Neretvanskih književnih, naučnih i kulturnih susreta 2013. i 2014. godine, da bi 2019. preuzeo ulogu njihovog urednika. Sudjelovao je i u organizaciji značajnih međunarodnih skupova E-rječnici i e-leksikografija (2019.) i Enciklopedika 2020 (2020.), čime je dao doprinos razvoju suvremene leksikografije i digitalizacije jezičnih resursa.
Vidovićev novinarski i esejistički rad jednako je impresivan. Bio je stalni kolumnista Hrvatskog slova, gdje je od lipnja 2012. do srpnja 2015. objavio čak 400 tekstova, a suradnju s tim časopisom obnovio je u ožujku 2018, pišući do posljednjeg broja objavljenog 11. februara 2022. Od 17. ožujka 2022. godine kolumnista je portala identitet.hr, dok istovremeno surađuje s Hrvatskim tjednikom. Svoj doprinos lingvistici nastavlja i kroz jezikoslovnu kolumnu na e-stranicama BK Neretva, gdje na stranici „Rodu o jeziku“ piše o važnosti čuvanja jezičnog identiteta. Njegov neumorni rad svjedoči o tome da istinski znanstvenici ne prestaju da istražuju, pišu i dijele znanje – ne samo unutar akademskih krugova, već i u široj javnosti. Vidović nije samo lingvist, već i jedan od najistaknutijih glasova u očuvanju hrvatskog jezičnog i kulturnog identiteta.
Domagoj Vidović svojim intelektualnim i znanstvenim djelovanjem ostavlja snažan trag u polju lingvistike, književnosti i kulturnog identiteta. Njegov akademski, naučni i stručni angažman ogleda se u članstvu u prestižnim institucijama i odborima posvećenim proučavanju jezika, onomastike i dijalektologije. Član je Hrvatskog filološkog društva, Odbora za onomastiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Odbora za dijalektologiju HAZU, dok svojim radom doprinosi i Međunarodnom vijeću za onomastičke nauke (ICOS), kao i Hrvatskom savezu za esperanto. Također, aktivni je član Društva hrvatskih književnika i Zajednice Hrvata istočne Hercegovine, a njegova suradnja s Društvom dubrovačkih pisaca potvrđuje njegovu duboku povezanost s kulturnim prostorom juga Hrvatske i šireg mediteranskog kruga. Vidović nije samo znanstvenik i lingvist, već i pasionirani književnik. Svoje književne tekstove objavljuje u renomiranim časopisima Hrvatsko slovo, Literat i Stolačko kulturno proljeće, a 2023. godine objavio je knjigu proznih tekstova „Priče iz pradavnine“, u izdanju Društva dubrovačkih pisaca, čime je dodatno obogatio svoj doprinos hrvatskoj književnosti.
Njegova posvećenost akademskom radu vidljiva je i kroz pedagošku djelatnost – od školske 2019/2020. godine predavač je na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Humanističke znanosti – modul: Mediteranski interdisciplinarni studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Njegov rad u edukaciji novih generacija lingvista, filologa i naučnika od neprocjenjivog je značaja za dalji razvoj humanističkih nauka na Mediteranu. Za svoje naučne, kulturne i lingvističke doprinose Vidović je višestruko nagrađivan. Kao jedan od autora Školskog rječnika hrvatskog jezika, 2013. godine dobitnik je Nagrade Grada Zagreba, dok mu je Hrvatski sabor 2014. godine dodijelio godišnju državnu nagradu za popularizaciju i promoviranje nauke u oblasti humanističkih nauka. Njegov doprinos naučnoj zajednici prepoznat je i 2016. godine, kada je osvojio nagradu Narona u oblasti nauke, koju dodjeljuje Grad Metković. Vidovićev neumorni rad na očuvanju književne i jezičke baštine prepoznat je i van granica Hrvatske. Matica hrvatska Stolac mu je 2024. godine dodijelila prestižnu nagradu Hrvatski stećak za izuzetan doprinos hrvatskoj književnosti, dok mu je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore iste godine uručilo Zahvalnicu za nemjerljiv doprinos afirmaciji i promoviranju književno-jezičke baštine Boke Kotorske, Svebarja i hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Njegovo prisustvo u Crnoj Gori nije samo simboličko, već i stvarno – svojim znanjem, predanošću i angažmanom pomaže očuvanju identiteta i kulturnog nasljeđa Hrvata u ovom prostoru.
Vidović se aktivno bavi i standardizacijom geografskih i zemljopisnih imena. Bio je član Radne grupe Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba u dva mandata – od maja 2014. do aprila 2017. i od oktobra 2019. do maja 2021. godine. Od 2020. godine vanjski je član Povjerenstva za standardizaciju geografskih imena, dok je u aprilu iste godine uvršten među nacionalne eksperte za standardizaciju zemljopisnih imena i savjetovanje u oblasti hrvatskog standardnog jezika, u okviru suradnje s hrvatskim prevodilačkim odjelima Službe za hrvatski jezik pri Europskoj komisiji. Vidović je svojim naučnim, pedagoškim i publicističkim radom dokazao da je ne samo vrhunski lingvista, već i iskreni zaštitnik jezičnog identiteta i kulturne baštine. Njegovo ime upisano je među one koji su svojim radom učvrstili temelje jezičnog i nacionalnog samosvijesti, ostavljajući lijepi pečat u nauci i književnosti.
Doprinos Hrvatima Boke
Teško bi bilo pobrojati sve publikacije, naučne radove, autorske i popularne tekstove Domagoja Vidovića, jer njegov opus obuhvata širok spektar lingvističkih, književnih i kulturoloških tema. Ipak, ono što ga posebno izdvaja jeste njegov nemjerljiv doprinos proučavanju i afirmaciji hrvatskog jezičnog, književnog i kulturnog identiteta, naročito u Boki Kotorskoj. On ne samo da naučno istražuje i bilježi jezično i onomastičko bogatstvo ovog prostora, već se aktivno zalaže za njegovo očuvanje i afirmaciju u širem kulturno-naučnom kontekstu. Domagoj Vidović nije samo naučnik – on je institucija, jedan od rijetkih intelektualaca današnje Europe koji s nevjerojatnom strašću i posvećenošću istražuje, tumači i brani kulturnu baštinu svog naroda. Njegov doprinos Hrvatima Boke Kotorske ogleda se u brojnim naučnim radovima, knjigama i analizama koje su trajno obogatile saznanja o ovom prostoru i njegovim stanovnicima.
Njegova knjiga „Bokeljske studije i ogledi“ (2024.), objavljena u izdanju Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, predstavlja jedno od kapitalnih djela koje se bavi lingvističkom, kulturnom i historijskom baštinom Boke Kotorske. Kroz ovu knjigu, Vidović daje iscrpnu analizu toponimije, prezimena i jezičnih osobenosti bokeljskih Hrvata, ukazujući na njihovu višestoljetnu prisutnost i kulturni doprinos ovom prostoru. Posebno značajan Vidovićev rad na ovu temu jeste naučni članak „Pogled u toponimiju Kotorskoga zaljeva“ (2019), objavljen u časopisu Studia lexicographica, đe precizno i argumentirano analizira historijske slojeve i etimološke korijene naziva mjesta u Boki Kotorskoj. Njegov sljedeći rad, „Pogled u toponimiju Tivatskog zaljeva“ (2020), donosi dodatnu dimenziju istraživanju geolingvističkih specifičnosti ovog kraja, potvrđujući njegovu posvećenost detaljnom proučavanju bokeljskih toponima. Vidović je i autor članka „Pogled u toponimiju Risanskoga zaljeva“ (2023), objavljenog u Folia onomastica Croatica, đe istražuje slojevitost imenovanja mjesta u najstarijem naselju Boke Kotorske, ukazujući na veze između slovenskog, romanskog i staromediteranskog kulturnog nasljeđa u ovom području. Njegova analiza prezimenskog fonda Hrvata u Crnoj Gori, objavljena u radu „Pogled u prezimenski fond Hrvata u Crnoj Gori“ (2019), pruža dragocjene podatke o porijeklu i historijskim migracijama hrvatskog stanovništva u ovom dijelu Jadrana.
Vidović je 2023. godine sudjelovao u izradi zbornika „Identitet Hrvata Boke Kotorske“, objavivši u njemu rad „Pogled u toponimiju središnjega dijela Boke Kotorske“, u kojem se detaljno osvrće na jezičke fenomene i historijske tokove koji su oblikovali imenoslovlje ovog kraja. Njegova posvećenost Hrvatima Boke Kotorske ogleda se i u pisanju naučno utemeljenog i izuzetnog predgovora za „Antologiju poezije POEZIJA BOKELJSKIH HRVATA (Antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća)“, čiji su priređivači mr. Božidar Proročić i dr. Željka Lovrenčić. U ovom predgovoru Vidović s dubokim razumijevanjem piše o značaju bokeljske poezije, stavljajući je u kontekst šireg hrvatskog i mediteranskog kulturnog prostora te naglašavajući njenu neprocjenjivu vrijednost za književno nasljeđe.
Domagoj Vidović nije samo istraživač – on je vizionar koji razumije da identitet naroda ne leži samo u historijskim dokumentima, već i u jeziku, imenima, poeziji i svakodnevnim pričama ljudi. Njegova intuicija, sposobnost prepoznavanja suštinskih vrijednosti i neumorno zalaganje za očuvanje hrvatskog identiteta u Boki Kotorskoj čine ga jednim od najvažnijih naučnika u oblasti lingvistike i kulturnih studija danas. „Najvažnije za naučnika nisu njegove diplome, niti broj godina njegovog naučnog rada, pa niti iskustvo, nego posve jednostavno, njegova intuicija.“ – Albert Einstein. A upravo je intuicija ono što izdvaja Domagoja Vidovića – njegova sposobnost da osjeti, prepozna i sačuva ono što je najvažnije za jedan narod: njegov jezik, ime i identitet. Na kraju, reći ću: Pisati o Hrvatima Boke Kotorske znači govoriti o onima koji su vjekovima opstajali na raskrsnici kultura, vjera i imperija, o narodu čija se snaga nije mjerila brojem, već otporom, dubokom sviješću o pripadnosti Mediteranu i neraskidivoj vezi s hrvatskim kulturnim prostorom. Njihova imena, njihove pjesme, njihova naselja nisu samo historijski podaci oni su simboli trajanja, svjedočanstva o molitvama izgovorenim na obali uz zvuk školja, o pjesmama mornara što su plovili prema dalekim horizontima, o kamenu koji je upijao i sunce i buru, ali nikada nije izgubio svoje ime.
Vidović ne dopušta da se ta imena izgube u vremenu. On ne istražuje samo kao lingvista – on tumači kao neko tko razumije koliko je ime važno za identitet, koliko je prezime priča o precima, koliko toponim nije samo geografski podatak, već sjećanje na ljude, njihove sudbine, snove i borbe. Njegov rad nije samo povratak izgubljenim riječima, već i otpor kulturi zaborava. Jer narod koji izgubi imena svojih mjesta, koji zaboravi jezik svojih predaka, gubi i sebe. Zato Vidović vraća Boki Kotorskoj njeno puno ime, njen glas i njenu historijsku puninu. Njegove studije nisu samo naučni poduhvati – one su dokumenti trajanja, dokazi postojanja jednog naroda koji je vjekovima opstajao, usprkos buri, valovima i historijskim lomovima.
