U nekim našim mjestima gotovo je izbrisano povijesno sjećanje na mladiće koji su silom prilika u vrijeme Drugoga svjetskog rata bili novačeni u „neprijateljsku vojsku“, poginuli na bojištima ili stradali u partizanskim „marševima smrti“. Primjerice, oko 106 mladića s područja općine Sračinec bilo je novačeno u razne vojne postrojbe Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Na bojištima i marševima smrti, odnosno na Križnome putu, stradalo je 55 mještana.
I danas, kada predstavnici općinske vlasti u Sračincu polažu vijence i pale svijeće na spomen-obilježju za 15 „palih boraca i žrtava fašističkog terora“, za 55 mještana – novačenih mladića stradalih na „neprijateljskoj“ strani – toga obilježavanja nema. Za općinske vlasti oni su zaboravljeni i izbrisani.
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata komunistička je vlast 6. srpnja 1945. donijela odluku: „s lica zemlje izbrisati sve tragove zloduha fašističke vladavine“. Ta se odluka odnosila i na poginule pripadnike vojske NDH. Mnoga groblja na kojima su bili pokopani vojnici NDH nakon Drugoga svjetskog rata bila su preorana i izbrisana. Primjerice, na varaždinskome Gradskom groblju od 455 pokopanih vojnika Sila osovine, zahvaljujući šikari ostao je samo jedan spomenik kao nijemi svjedok partizanskog zatiranja spomena na poginule hrvatske vojnike u Drugome svjetskom ratu. Bilo je to vrijeme doslovnog brisanja sa zemlje svega što je bilo vezano uz postojanje bilo kakve hrvatske države. Ako bi netko o sebi razmišljao kao o Hrvatu ili izražavao ideju o hrvatskoj državi, bio bi uhićen i osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne.
O našim mještanima koji su bili novačeni u domobranske, ustaške, legionarske ili žandarmerijske postrojbe vojske NDH nije se smjelo javno govoriti niti pokazivati njihove slike i obilježja. O sudbini tih nesretnih mladića moglo se čuti tek kroz priče njihovih rođaka i poznanika. Njihova su imena roditelji izgovarali u jecaju, moleći se u tišini i paleći za njih svijeće pod velikim križem na mjesnome groblju. Živih roditelja poginulih mladića danas više nema, kao ni starijih osoba koje bi se sjećale događaja iz Drugoga svjetskog rata. Sjećanja na njih izblijedjela su i nestala u zaboravu.
Nastankom nove, samostalne hrvatske države u mnogim su krajevima općinske vlasti vratile spomen-obilježja s imenima svojih mještana stradalih na „neprijateljskoj strani“, kako bi se očuvalo povijesno sjećanje na njihove žrtve i podsjećalo na teško razdoblje Drugoga svjetskog rata. Međutim, u nekim sredinama oni su ostali zaboravljeni i izbrisani iz službenog povijesnog pamćenja, kao da nikada nisu ni postojali, kao da je komunistička odluka o brisanju i dalje na snazi. Komemoracije za jedne mrtve i dalje se održavaju, a za vlastite mještane, mobilizirane i nesretno stradale na neprijateljskoj strani, takvog obilježavanja i poštovanja nema – oni su i dalje izopćeni.
Nažalost, primjere zaboravljenosti i izbrisanih mještana nalazimo i u pisanju vlastite povijesti općine Sračinec. U izdanoj Monografiji općine Sračinec iz 2012. godine poglavlje o Drugome svjetskom ratu i poraću uglavnom je prikazano kroz prizmu antifašizma i herojske borbe za oslobođenje zemlje, uz sliku spomenika palim borcima koji se nalazi ispred Osnovne škole Sračinec. Međutim, o prisilno novačenim mladićima u „neprijateljsku vojsku“ napisano je tek nekoliko redaka, a prolazak kolone Križnoga puta kroz selo opisan je vrlo šturo. Nijedno ime od 55 stradalih koji su bili u vojsci NDH nigdje nije navedeno. O tamnoj strani partizanske borbe – progonu i ubijanju vlastitih mještana, brutalnosti komunističkog režima u obračunu s neistomišljenicima, oduzimanju zemljišta, otimanju hrane i materijalnih dobara, trajnom gubitku građanskih i političkih prava uz konfiskaciju imovine onih koji su služili u neprijateljskoj vojsci (koji su preživjeli), kao i o indoktrinaciji komunističke mladeži koja je po selu pjevala: „Što će meni Isus Krist, moj je dragi komunist“ i slično – čitatelju Monografije ostaje nepoznato.
Partizanski pobjednici Drugoga svjetskog rata svoje su ratne bitke i događaje veličali i prikazivali na način prema kojem su partizanski borci predstavljani kao dobri ljudi i hrabri osloboditelji.
Novačenje mladića u vojsku NDH
Mnogi mladići iz varaždinskoga kraja bili su novačeni 1942., 1943. i 1944. godine u različite vojne postrojbe NDH. Čak su i 1945. mobilizirani maloljetni mladići, rođeni 1927. godine.
Najviše ih je bilo novačeno u domobranstvo i redarstvene službe, dio u ustašku vojnicu, a veći broj u hrvatsko-njemačke divizije, odnosno u njemačku vojsku. Samo se manji dio mladića odbio mobilizirati, skrivao se od redarstvenih snaga i kasnije priključio partizanima. U kopnenoj vojsci NDH krajem 1941. bilo je oko 40.000 domobrana, 10.000 ustaša i 8.000 pripadnika oružništva, odnosno redarstvenih snaga. Zaoštravanjem ratnih prilika na području NDH rasle su i potrebe za novim vojnim snagama. Tijekom Drugoga svjetskog rata brojno stanje oružanih snaga NDH naraslo je na oko 220.000 vojnika. U studenome 1944. domobranske postrojbe i Ustaška vojnica spojene su u jedinstvenu vojsku pod nazivom Hrvatske oružane snage (HOS).
Javnosti je najmanje poznato sudjelovanje hrvatskih mladića u hrvatsko-njemačkim legijama, odnosno u „njemačkoj vojsci“. Prema dogovoru s vlastima NDH, Njemačka se obvezala formirati i naoružati nove divizije sastavljene od hrvatskih novaka i njemačkog zapovjednog te vojno-stručnog osoblja. Na varaždinskome području mnogi su mladići novačeni u te tri divizije. Prvi su novaci u rujnu 1942. upućeni na vojna vježbališta u Döllersheim, nedaleko od Beča.
Od triju formiranih legijskih divizija prva je bila 369. (hrvatska) divizija, poznata kao „Vražja“, osnovana 23. kolovoza 1942. godine, s oko 12.000 pripadnika (neki izvori navode 14.000): 3.500 njemačkih i 8.500 hrvatskih vojnika. Nadimak „Vražja divizija“ dobila je po 42. domobranskoj diviziji iz Prvoga svjetskog rata. Nijemci su je nazivali „šahovskom divizijom“ (Schachbrett) prema hrvatskome grbu koji se nosio na desnom rukavu. Divizijom su zapovijedali njemački časnici i dočasnici te hrvatski časnici, pripadnici 369. pojačane pukovnije, povratnici s ruskoga bojišta. Nakon provedene obuke, 369. divizija započela je pred Božić 1942. razmještati se na širem području Siska, Kostajnice, Petrinje i Dubice radi priprema za napad na partizanske snage u Banovini. Međutim, u tom početnom razmještaju poginuli su deseci neiskusnih novaka iz okolnih sela u partizanskim zasjedama i napadima. Poginule legionare pokapalo se na vojničkome groblju u Sisku, koje je nakon Drugoga svjetskog rata preorano i zatrto.
Slika 1. Ivan Šokman -Ustupljeno s dopuštenjem, sina Vladimira Šokmana
U siječnju 1943. formirana je 373. (hrvatska) pješačka divizija „Tiger“ s 14.340 vojnika i časnika (5.063 Nijemca i 9.277 Hrvata). Ivek Andrija, rođen 1925. godine, imao je 18 godina kada je 1943. novačen u tu diviziju. Treća i posljednja, 392. (hrvatska) pješačka divizija „Plava“, osnovana je u kolovozu 1943. godine s oko 12.000 pripadnika (3.500 njemačkih i 8.500 hrvatskih novaka). Časnici, dočasnici i specijalisti za razna oružja bili su većinom Nijemci, kao i u drugim hrvatskim divizijama. Plantak Mata i Ivan Šokman, rođeni 1925. godine, bili su novačeni u Plavu diviziju. U borbama u Lici Mata je bio teško ranjen, a Ivan Šokman nosio ga je na leđima nekoliko kilometara i spasio mu život. Nakon završnih borbi za Rijeku dio divizije predao se Amerikancima i preživio, a dio partizanima 7. svibnja 1945. kod Ilirske Bistrice. Tada započinje njegov Križni put kroz Zagreb i Slavoniju. Nakon dvije godine zarobljeništva pušten je na slobodu, ali bez građanskih i političkih prava. Samo je manji broj pripadnika te divizije preživio partizansku golgotu. Kod Zaprešića je partizanska 21. divizija likvidirala veći dio zarobljenih pripadnika Plave divizije. (Jutarnji list, 4. travanj 2009.)
Među prvim poginulim legionarima iz Sračinca bio je Stjepan Zamudić, voditelj tamburaške skupine, novačen u 369. hrvatsko-njemačku diviziju. Kada je vlak s novacima krenuo iz Varaždina prema Austriji, majci je s prozora rekao da mu sačuva tamburicu, vjerujući u skori povratak. U prvoj borbi s partizanima poginuo je 20. siječnja 1943. kod sela Deanovići na području Petrinje. U istu diviziju bili su novačeni i Hruškać Franjo te Mirko Liber. Oni su preživjeli rat i prošli marševe smrti. Zbog služenja u toj diviziji osuđen je i Josip Kostanjevac. To su samo neka imena koja su ostala u sjećanju kroz priče starijih mještana. Od 106 mladića općine Sračinec novačenih u razne vojne postrojbe NDH stradalo je 55 mještana: iz legionarskih divizija 16, iz redarstvene službe Feldžandara (koju su partizani nazivali „gestapovci“) 5, iz ustaške vojnice 14 i iz domobranstva 20 (Monografija Sračinec, str. 34). Oni koji su preživjeli ratnu golgotu Drugoga svjetskog rata bili su pred partizanskim sudovima osuđivani kao narodni neprijatelji na dugogodišnju robiju ili upućivani na „preodgoj“ u radne logore.
Tijekom Drugoga svjetskog rata u njemačku vojsku, odnosno u te tri divizije, bilo je regrutirano oko 28.000 mladića Hrvata, pretežno iz sjeverozapadnoga dijela Hrvatske i Slavonije. Te su divizije bile pod neposrednim njemačkim zapovjedništvom i nisu bile dio Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Početkom travnja 1945. brojno stanje tih divizija bilo je svedeno na 2.000 do 3.000 ljudi, a samo se manji dio uspio predati zapadnim saveznicima i preživjeti.
Na području NDH sredinom 1943. započelo se i s formiranjem novih policijskih postrojbi feldžandara, nešto poput antiterorističkih policijskih postrojbi, kao zakrebačkih „Alfa“ ili varaždinskih „Roda“, koje su bile sastavljene većim dijelom od Hrvata, a manjim od Nijemaca, s ciljem održavanja reda i sigurnosti. Te su se postrojbe novačile iz građanstva i vojnih postrojbi NDH. Planiralo se novačiti 15.000 Hrvata, 5.000 Nijemaca iz Hrvatske i 2.000 Nijemaca iz Reicha. Partizani su ih nazivali „gestapovcima“, odnosno presvučenim ustašama i legionarima, te su ih smatrali zlikovcima prema kojima nije bilo milosti.
Krvavo proljeće 1945. godine
Nakon predaje vojske NDH kod Bleiburga, jedna od kolona s oko 32.000 zarobljenika kretala se od Maribora prema Varaždinu, sve do Ludbrega, gdje ih je stiglo oko 26.000. Priče o prolasku kolona zarobljenih vojnika i civila kroz sela Varaždinske županije govore o okrutnom postupanju partizanskih stražara, o odvođenju i ubijanju zarobljenika te o leševima koji su u svibnju i lipnju 1945. plutali rijekom Dravom. Ta su se svjedočanstva prenosila s generacije na generaciju. U zarobljeničkoj koloni „neprijateljske vojske“ NDH, koju su kroz selo sprovodili partizanski stražari, nalazilo se i mnogo mještana iz varaždinskoga kraja, zarobljenih na području od Maribora do Bleiburga.
Prije dolaska kolone u selo Sračinec partizanski su stražari zatražili od mještana da na prozore kuća postave daske te da tijekom prolaska kolone ostanu u svojim domovima. Mnogi mještani, čiji su sinovi bili novačeni u „neprijateljsku vojsku“, promatrali su kolonu kroz ograde ili s tavana, tražeći sinove i rođake, u nadi da ih možda mogu nekako spasiti.
Baka Ana je kroz odškrinuti prozor s tavana promatrala prolazak izmučenih ljudi ispijenih lica, koji su polako koračali i pružali ruke prema kućama, moleći za kruh i vodu. U jednom je trenutku začula poznati glas: „Ujna, daj nam kruha.“ Počela je bacati komade kruha s tavana. Nastala je strka na cesti, jer su zarobljenici potrčali uhvatiti komadiće hrane. Partizanski su stražari tada ušli u kuću, viknuli na nju i pretukli je. Djeca iz drugih kuća također su dolazila do ceste i davala zarobljenicima vodu i kruh, no partizanski stražari grubo su ih tjerali, prijeteći da će sljedeći put pucati.
Kolona je kratko zastala kod Osnovne škole Sračinec, a potom nastavila prema Varaždinu, do tadašnjeg Tivarova igrališta, ograđenog bodljikavom žicom (danas stadion NK Varaždin). Baka i drugi mještani odlazili su do stadiona, raspitivali se među zarobljenicima i tražili svoje sinove ili rođake. Kroz rupe koje su rukama iskopali ispod ograde, zarobljenicima su potajno dodavali hranu.
Sastavljanje liste za smrt
Komunistički politički komesari i pripadnici OZNE – tajne policije Komunističke partije, odgovorne za obračune s političkim protivnicima i brojne zločine – u žicom ograđenom stadionu obraćali su se zarobljenicima pozivajući ih da se jave svi oni koji su imali čin u domobranskoj ili ustaškoj vojsci, završenu neku školu, imaju li radno iskustvo činovnika u bivšoj državi ili neku zapovjednu dužnost. Objašnjavali su im da je rat završen te da su potrebni novoj vlasti kako bi nova država mogla funkcionirati. Bila je to prijevara. Na taj su način sastavljani popisi za likvidaciju. Svi koji su povjerovali i javili se završili su u jamama kod kupališta ili bačeni u rijeku Dravu.
Jedan od ubijenih bio je Matija Ladić – Mata iz Sračinca. U vrijeme NDH radio je kao aviomehaničar na održavanju zrakoplova u Borongaju u Zagrebu. Govorilo se da nije bilo motora koji nije znao popraviti te da je bio iznimno nadaren za mehaniku. Međutim, dogovor prema kojem su domobrani trebali ostvariti vezu sa zagrebačkim partizanima kako bi tehničko osoblje bilo izdvojeno iz kolone Križnog puta i oslobođeno nikada nije proveden.
U žicom ograđenom stadionu s njim se nalazio i domobran Mirko Zamudić. Kako su živjeli u susjedstvu, Mirko ga je upozoravao da se ne javlja, jer se nitko od ranije prozvanih i odvedenih nije vratio. Matija mu je odgovorio da nikome nije učinio zlo u ratu te da vjeruje kako će i u novoj državi moći popravljati strojeve, automobile i zrakoplove. Ipak se javio. Bio je odveden i nikada se više nije vratio. Mirko je preživio Križni put i kasnije svjedočio o tom događaju.
Uz rijeku Dravu, od slovenske granice nadalje, danas su poznata stratišta u Lovrečanu, Pancerici, Hrženici i Sračincu, na kojima su partizani ubijali zarobljene vojnike izdvajane iz kolona Križnog puta. Posebno su jeziva smaknuća zabilježena u logoru kod dvorca Maruševec, nalik prizorima iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića. Teško je takve događaje uopće pretočiti u riječi i iznijeti pred javnost. Ako se ondje zaputite i upitate mještane, čut ćete potresna svjedočanstva koja su im prenijeli stariji. Na području Varaždinske županije nalazi se oko šezdeset grobišta s više od 5.300 žrtava (Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin). To se podudara s brojevima s oko 32.000 zarobljenika koja je krenula od Maribora prema Varaždinu, a do Ludbrega, ih je stiglo oko 26.000.
„Druže komesare, zadatak je izvršen“
U ranu zoru Vilma Varga, kroz odškrinuta vrata, čula je krvnika kako izvješćuje svoga nadređenog, političkog komesara koji je noć proveo u njihovoj kući u Sračincu, da je zadatak izvršen. Prema svjedočenjima mještana, u drugoj polovici svibnja 1945. na lokaciji Gajec u Sračincu petorica svećenika i četvorica zarobljenika ubijeni su kolcima (Varaždinske vijesti, 6. 2. 1995.). Iako se službeno navodi osam žrtava, sudionici iskapanja tvrde da je pronađeno devet lubanja.
Kako žrtve ne bi bile zaboravljene i izbrisane iz povijesnog pamćenja, skupina mještana Sračinca u veljači 1995. godine samoinicijativno je započela iskapanje jame kako bi se posmrtni ostaci dostojno pokopali na mjesnom groblju. Identitet stradalih iz kolone Križnog puta, starih između 20 i 40 godina, do danas nije poznat. Međutim, doznalo se da su u pokolju sudjelovala i dvojica mještana. Prema iskazu sada pokojnog mještanina nadimka Lajkuš, starije se generacije sjećaju podvornika Osnovne škole Sračinec, poznatog kao Vanča, dok je drugi sudionik bio iz Voće Donje, prezimena Žganec. Ostali pripadnici OZNE dolazili su iz drugih krajeva.
Slika 4. Zajednička grobnica na mjesnom grobju u Sračincu
Vilma Varga bila je tinejdžerica u vrijeme Drugoga svjetskog rata i radila je u gostionici Mate Šokmana u Sračincu. Nakon rata osuđena je jer je posluživala neprijateljske vojnike te je upućena na deset mjeseci u logor za „preodgoj“ u Požegi. Po odsluženju kazne dopušteno joj je posjećivati budućeg supruga, zatvorenog u partizanskom logoru u Staroj Gradiški. Preživio je zahvaljujući svojem slikarskom talentu – partizani su tražili nekoga tko može naslikati veliki portret Josipa Broza Tita. Slika nacrtana na bijeloj plahti svidjela im se te je, umjesto pogubljenja, upućen na „preodgoj“. Tijekom posjeta logoru Vilma je susretala i mještane Sračinca, ali i poznate Hrvate poput Frane Matošića, Branka Gavelle i Viktora (Vikija) Glovackog. Nažalost, mnoge je tajne odnijela u grob, a njezina svjedočanstva nisu zabilježena.
U suvremenoj Hrvatskoj, u općini Sračinec još uvijek ne postoji spomen-obilježje svim poginulim mladićima – mještanima koji su bili novačeni u vojne postrojbe NDH. Oni su i dalje zaboravljeni i izbrisani iz službenog povijesnog pamćenja. Kao što se pale svijeće za petoricu poginulih partizana na spomeniku ispred osnovne škole, općinske bi vlasti trebale barem pod velikim križem na mjesnom groblju zapaliti svijeću i za ove mladiće, kako su to nekada činili njihovi roditelji i rođaci. Općinske i županijske vlasti trebale bi potaknuti mlade znanstvenike na daljnja istraživanja ovoga teškog razdoblja naše povijesti kako bi se sačuvalo sjećanje na mještane koji su morali ići u rat te stradali na bojištima Drugoga svjetskog rata i u kolonama smrti, odnosno na Križnome putu.
U Sračincu su tijekom 1970-ih godina komunističke vlasti podigle spomen-obilježje palim borcima i žrtvama antifašističkog terora NOR-a ispred osnovne škole, kao i u Petrijancu i drugim mjestima. Svake se godine 8. svibnja obilježavao Dan oslobođenja, a učenici su morali sudjelovati u svečanostima i slušati predavanja o slavnoj partizanskoj borbi. Nakon Domovinskog rata spomenik je ostao ispred škole, a općinske vlasti nastavile su praksu obilježavanja, sada 22. lipnja. Postavlja se pitanje je li konačno vrijeme da se spomenik s crvenom petokrakom i partizanom u jurišu izmjesti na primjereniju lokaciju.
U vrijeme socijalističkog režima povijest su pisali pobjednici, no treba imati na umu da je i na strani poraženih bilo mnogo ljudi koji su samo željeli samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, a nisu počinili zločine te su zbog toga stradali. Novu hrvatsku državu u Domovinskom ratu obranili su potomci partizana, ustaša i domobrana. Jedna od temeljnih vrijednosti Domovinskog rata bila je složnost naroda, nesebičnost i odlučnost da se Hrvatska obrani i postane samostalna i neovisna država. San mnogih generacija time je ostvaren. Možda je to spomen obilježje koje bi trebalo biti kod osnovne škole Sraćinec.
