Uz poruku o radu Društva za otkrivanje grobišta žertava poraća, koje vodi Franjo Talan, koristim ovu priliku da dadem svoje svjedočanstvo o jednoj davnoj spoznaji MUČENIŠTVA jednog svećenika u Slavonskom Brodu iz 1949. godine. Bila sam vjerojatno drugi razred. Moji kod kuće su šaputali kako su četvorica komunista uhvatila dvojicu svećenika kad su išli prije Božića ispovijedati bolesnike u susjednu filijalu Gornju Vrbu. Uhvatili su ih točno uz groblje, gdje je jedan od njih imao kuću. I da jedna žena nije počela jako vikati i zvati pomoć, obadvojica svećenika bila bi ubijena. Stariji je bio snažniji te je preživio premlaćivanje, dok je mlađi podlegao nakon (ne znam točno) oko 2,5 do tri mjeseca. Bilo mu je to prvo kapelansko mjesto u župi Sv. Stjepana - danas župa Gospe brze pomoći. Zvao se Stjepan Goldschmit.
Bila sam dijete, ali sam slušala potajno sve što su moji u kući govorili, jer je jedan od te četvorice napadača bio rođeni brat moga dobroga tetka Ivana Petrina. Zvao se Martin, i vrlo je rano upao među komuniste. Sva je rodbina bila zgrožena. Moju majku Mariju molili su da ga ode posjetiti u bolnicu i da mu odnese voća i novca i da moli za oproštenje u ime rodbine koja nije ni u kojem slučaju odobravala taj gnusan čin.
Nekidan sam dobila fotografiju svećenika Goldschmita s prvopričesnicima od 16. lipnja 1949. godine. Ja pretpostavljam da mu je to bila zadnja pričest, jer mi se čini da je spomenuti napad izvršen upravo te godine, eventualno 1950. Kako sam bila malena, nisam mogla ništa ispitivati, jer mi nitko ne bi htio reći istinu da negdje ne kažem koju riječ. No Bog je htio da sam čula mnoge takve stvari, ali sam šutjela kao riba, osjećajući u Duhu Svetom da su komunisti jako zli ljudi, te sam u svojoj dječjoj glavi stvarala svoje zaključke. I kasnije, kad se komunizam polako počeo urušavati, shvatila sam da Bog može djelovati i u posve maloj djeci da jasno spoznaju što je dobro, a što je zlo.
Za drugog ubijenog svećenika, kateheta i ravnatelja gimnazije dugo se nije znalo gdje je završio. Našla sam njegovo ime u MACLJU. Napisano je na prvom mjestu, jer je bio najstariji - 50 godina. Ubijen je s ostalih 21 svećenika.
Dodajem skeniranu fotografiju svećenika Stjepa Goldschmita.
S. Klaudija (ANA) Đuran, OSU
P.S. Djevojčice prvopričesnice u bjelini su bile naprijed, a one u drugačijim haljinicama odostraga kao i dječaci. Malene djevojčice koje kleče nisu prvopričesnice, ali su se htjele fotografirati. Među njima je i naša bivša misionarka u Kamerunu, s. Mirjam Magdalena Šurjan (3. slijeva) 6 godina, a do nje mlađa sestrica Nada. Njezina majka je vjerno obilježila datum i što fotografija predstavlja.
Neka Gospodin naplati svima koji se brinu da se spomen na naše MUČENIKE ne zaboravi, a posebno odgovornoga g. Franju Talana. Za ARHIV sam dala prefotografirati tu malu sličicu s vlč. Goldschmita, a poslat ću i u Slavonski Brod.
I još jedna opaska: vidi se kako je malo bilo prvopričesnika nakon rata. Kad je pak došla u Slavonski Brod Gospa brze pomoći s dolaskom uršulinki, uz nemjerljive poteškoće njih i g. župnika, preč. Vida Mihaljeka, apostolat se razmahao, da su se komunisti ljutili i rekli doslovno da je šest baba u malo vremena učinilo ono što oni nisu postigli godinama. Jučer (8. siječnja) slavila se Gospa brze pomoći, te je u Brodu sigurno bilo opet more svijeta. Zvanja svećenička i redovnička su nicala, djeca su se rađala, "bijela" kuga je jenjavala, ljudi su se ispovijedali i nakon 30-40 godina. Jer Bog pobjeđuje očinskom ljubavlju. U to vjerujmo čvrsto i u nemogućim situacijama.
Kl
Bila sam dijete, ali sam slušala potajno sve što su moji u kući govorili, jer je jedan od te četvorice napadača bio rođeni brat moga dobroga tetka Ivana Petrina. Zvao se Martin, i vrlo je rano upao među komuniste. Sva je rodbina bila zgrožena. Moju majku Mariju molili su da ga ode posjetiti u bolnicu i da mu odnese voća i novca i da moli za oproštenje u ime rodbine koja nije ni u kojem slučaju odobravala taj gnusan čin.
Nekidan sam dobila fotografiju svećenika Goldschmita s prvopričesnicima od 16. lipnja 1949. godine. Ja pretpostavljam da mu je to bila zadnja pričest, jer mi se čini da je spomenuti napad izvršen upravo te godine, eventualno 1950. Kako sam bila malena, nisam mogla ništa ispitivati, jer mi nitko ne bi htio reći istinu da negdje ne kažem koju riječ. No Bog je htio da sam čula mnoge takve stvari, ali sam šutjela kao riba, osjećajući u Duhu Svetom da su komunisti jako zli ljudi, te sam u svojoj dječjoj glavi stvarala svoje zaključke. I kasnije, kad se komunizam polako počeo urušavati, shvatila sam da Bog može djelovati i u posve maloj djeci da jasno spoznaju što je dobro, a što je zlo.
Za drugog ubijenog svećenika, kateheta i ravnatelja gimnazije dugo se nije znalo gdje je završio. Našla sam njegovo ime u MACLJU. Napisano je na prvom mjestu, jer je bio najstariji - 50 godina. Ubijen je s ostalih 21 svećenika.
Dodajem skeniranu fotografiju svećenika Stjepa Goldschmita.
S. Klaudija (ANA) Đuran, OSU
P.S. Djevojčice prvopričesnice u bjelini su bile naprijed, a one u drugačijim haljinicama odostraga kao i dječaci. Malene djevojčice koje kleče nisu prvopričesnice, ali su se htjele fotografirati. Među njima je i naša bivša misionarka u Kamerunu, s. Mirjam Magdalena Šurjan (3. slijeva) 6 godina, a do nje mlađa sestrica Nada. Njezina majka je vjerno obilježila datum i što fotografija predstavlja.
Neka Gospodin naplati svima koji se brinu da se spomen na naše MUČENIKE ne zaboravi, a posebno odgovornoga g. Franju Talana. Za ARHIV sam dala prefotografirati tu malu sličicu s vlč. Goldschmita, a poslat ću i u Slavonski Brod.
I još jedna opaska: vidi se kako je malo bilo prvopričesnika nakon rata. Kad je pak došla u Slavonski Brod Gospa brze pomoći s dolaskom uršulinki, uz nemjerljive poteškoće njih i g. župnika, preč. Vida Mihaljeka, apostolat se razmahao, da su se komunisti ljutili i rekli doslovno da je šest baba u malo vremena učinilo ono što oni nisu postigli godinama. Jučer (8. siječnja) slavila se Gospa brze pomoći, te je u Brodu sigurno bilo opet more svijeta. Zvanja svećenička i redovnička su nicala, djeca su se rađala, "bijela" kuga je jenjavala, ljudi su se ispovijedali i nakon 30-40 godina. Jer Bog pobjeđuje očinskom ljubavlju. U to vjerujmo čvrsto i u nemogućim situacijama.
Kl
