Predsjednik Republike Zoran Milanović sudjelovao je na obilježavanju 27. obljetnice Vojno-redarstvene operacije „Maestral“ i oslobođenja kraljevskog grada Jajca te je tom prigodom, za iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu, odlikovao brigadu „Hrvoje Vukčić Hrvatinić“ Jajce.
Govor predsjednika Milanovića na središnjoj svečanosti obilježavanja 27. obljetnice Vojno-redarstvene operacije „Maestral“ i oslobođenja kraljevskog grada Jajca prenosimo u cijelosti:
„Poštovane obitelji hrvatskih branitelja - živih i palih hrvatskih vitezova,
građani Jajca - stanovnici ovog prekrasnog, povijesnog grada koji svjedoči o neuništivosti i neiskorjenjivosti hrvatskog identiteta, imena i sjećanja,
Dame i gospodo, Hrvatice i Hrvati, braćo i sestre,
Sretan vam dan oslobođenja Jajca!
Kažu da čovjek umire dva puta – prvi puta kada mu srce stane i drugi puta kada ga obuzme i prekrije zaborav, bijeda ništavila, ono od čega čovjek ima najveći strah. Ljudi koji su pali i dali sve što su imali za Jajce ni u kojem slučaju ne moraju strahovati od te bijede ništavila i zaborava, jer vaš broj danas i duh i energija u kojoj ste se okupili govori da će biti pamćeni vječno i da ih nikada zaboraviti nećemo. Slava im!
Kažu mnoge poslovice koje čovjek nauči, provari, po njima razmisli do svoje pedesete, šezdesete godine. Pola tih poslovica i narodnih mudrosti su zaista mudrosti, pola su besmislene. Jedna od takvih besmislenih poslovica koje se u pravu često ponavljaju je 'Tko previše dokazuje, ne dokazuje ništa' . To je jednako netočno kao i ona poslovica da se o ukusima ne raspravlja. Kao što se o ukusima isključivo i cijelo vrijeme raspravlja tako i onaj koji previše dokazuje ne može dokazati previše. Mora dokazivati još. Mi i vi moramo cijelo vrijeme zdravim argumentima otvorenog i čistog srca i bistrih očiju tumačiti, objašnjavati, dokazivati zašto je ova cijela hrvatska priča - epopeja s elementima tragedije, ali i rapsodije - u Bosni i Hercegovini poštena, ispravna, zašto je to pravi puti i zašto smo na pravoj strani povijesti.
Bez Hrvatske vojske, bez hrvatskih gardijskih brigada, bez hrvatskih domobranskih postrojbi i pukovnija, bez gardijskih brigada Hrvatskog vijeća obrane, domobranskih brigada Hrvatskog vijeća obrane - Bosna i Hercegovina ne bi bila oslobođena, Bosna i Hercegovina ne bi završila krvavi rat i okupaciju, Bosna i Hercegovina danas ne bi bila cjelovita država!
Ta zahvalnost o kojoj je govorio i ratni zapovjednik 3. gardijske brigade Nekić, to je ono što ne vidimo. To je ono što smeta, to je ono što neke boli, to je ono što mnoge iritira i to je ono na čemu ćemo ustrajati u dokazivanju da smo ispravni i da smo napravili pravu stvar. I vi koji ste se borili i mi koji smo to sa sigurne udaljenosti gledali. Ne samo Jajce u operaciji 'Maestral', nego i Mrkonjić Grad i drugi prostori koje su Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane, braća po oružju, zajedno - uz povremenu, ali vrijednu pomoć, i to treba pošteno naglasiti, Petog korpusa vojske Bosne i Hercegovine, Armije Bosne i Hercegovine - oslobodili u operaciji 'Južni potez', mjesec dana nakon ove operacije omogućilo je da se sjedne za stol. A vi znate da neke treba malo više potjerati na to, nisu spremni sjesti za stol. Ako su dominantni, osjećaju se prejaki. Da su te pobjede u devetom, a posebno u desetom mjesecu '95. godine dovele do toga da se tadašnji neprijatelj, vojska Karadžića i Mladića natjera da sjedne za stol u Daytonu. To je istina. I ništa drugo.
Na toj istini mi gradimo sve svoje argumente u manjem ili većem zajedništvu vlasti u Hrvatskoj, vas ovdje u Bosni i Hercegovini, i uz puno poštovanje ove države. To poštovanje prema Bosni i Hercegovini moj je ljudski i politički cilj već barem dvadeset godina. Deblokadu Sarajeva i druge velike stvari u ratu '95. godine nisu postigli ni američki, ni britanski ,ni francuski bombarderi, lovci i zrakoplovi nego čizme na terenu i krv hrvatskih vojnika. To je istina, i to dokazujte svaki puta. Za to možda na kraju ne trebamo zahvalnost, ali moramo to ponavljati.
To su strašno jaki argumenti kada za vas Hrvatice i Hrvate Bosne i Hercegovine tražimo običnu milostinju. I toga me je kao hrvatskog predsjednika stid. Tražimo toliko malo da me je stid uopće o tome govoriti i razmišljati. Tražimo temeljno poštovanje temeljnih pravila i principa koji su jednom dogovoreni i nakon toga polako metodom pokušaja i pogreške, ponavljanja, aplicirani i primjenjivani i danas se tretiraju kao usvojeni. Usvojeno je, na primjer, i o tome se ovih dana uopće ne priča, da člana Predsjedništva iz redova hrvatskog naroda, ponovit ću iz redova hrvatskog naroda, može birati tko hoće. Kakve to veze ima sa zdravom logikom, s poštenjem, s elementarnim ljudskim poštenjem?
