Napad srpskih paravojnih postrojbi i Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Vukovar, započet 25. kolovoza 1991., bio je trenutak kada se na ovaj grad srušilo nebo. Tri mjeseca krvave opsade i nadljudskog otpora završila su slomom obrane 18. studenoga. Bila je to bitka koja je po svom vojnom intenzitetu i strateškom značaju nadmašila opjevane partizanske epopeje poput Sutjeske ili Drvara. Dok je neprijatelj udarao svom silinom treće vojne sile Europe, Hrvati su ušli u boj gotovo goloruki. Suprotstavili su se stotinama tenkova, teškom topništvu i zrakoplovstvu s lovačkim puškama, trofejnim oružjem i improviziranim bombama iz lokalnih tvornica. Tek rijetke i dragocjene protuoklopne rakete bile su štit kojim je ta šačica hrabrih ljudi tjednima lomila kičmu agresorskom oklopu.
Povijesne usporedbe s ovim podvigom nameću se same od sebe, ali istovremeno razotkrivaju svu dubinu našeg neshvatljivog nemara. Razmjeri vukovarskog otpora i neravnopravnog odnosa snaga stoje uz bok mitskim bitkama svjetske povijesti – poput Termopila, gdje je šačica Spartanaca zadržala perzijsku silu, ili Alama, koji je postao temelj američkog nacionalnog ponosa. U novijoj povijesti Vukovar pronalazi izravnu paralelu u sudbini francuskog Dunkirka ili nadljudske obrane Staljingrada. No, dok su te bitke u svjetskoj svijesti zacementirane kao vrhunski simboli žrtve i vojničke časti, Vukovar je izvan naših granica sveden na marginu ili, još gore, na nekakvu fusnotu.
Upravo nam američki način očuvanja povijesti drži bolnu lekciju o tome kako ozbiljne nacije tretiraju svoje prekretnice. Sjedinjene Američke Države su od vojnog poraza u utvrdi Alamo i iznenadnog masakra u Pearl Harboru stvorile nacionalne svetinje i univerzalne simbole prkosa. Amerikanci nisu dopustili da ta stradanja padnu u zaborav; oni su ih kroz Hollywood, vrhunsku literaturu, državne institute i obvezne školske hodočasničke rute pretvorili u temelje svog domoljublja koje danas prepoznaje cijeli svijet. Izreka „Remember the Alamo!“ postala je globalni pojam. Kod njih povijest ne ovisi o trenutnoj političkoj garnituri – ona je ugrađena u nacionalni DNK. S druge strane, naša država nije bila sposobna prepisati taj dokazano uspješan model i primijeniti ga na Vukovar, koji u sebi nosi daleko veću i čišću pobjedu duha nad tehnikom.
Najstrašnija paralela, međutim, krije se u usporedbi s propagandnom mašinerijom bivše države. Nekadašnji sustav je od bitaka na Neretvi i Sutjesci, koje su u vojnom smislu zapravo bile teški porazi i proboji iz obruča, stvorio globalno prepoznatljive mitove. Angažirali su se svjetski glumci poput Orsona Wellesa, Yula Brynnera i Richarda Burtona, trošili su se milijuni na filmske spektakle, a država je sustavno obrazovala generacije o tim događajima. Moderna Hrvatska, s druge strane, ima povijesni unikatum: čisti, stvarni i dokumentirani fenomen u kojem je šačica slabo naoružanih branitelja tri mjeseca držala u šahu vojnu silu od stotinu tisuća vojnika. Imamo epsku priču o pobjedi ljudske volje kakvu bi Hollywood platio suhim zlatom, a tretiramo je sramotno traljavo.
Pa ipak, unatoč toj epohalnoj žrtvi koja je spasila i utemeljila hrvatsku državu, obljetnice danas u medijima prolaze sramotno tiho, poput vode ispod mosta. Za golemi dio javnosti to postaje tek običan dan u kalendaru. Dok drugi narodi, a posebice agresor s druge strane Dunava, od svojih povijesnih poraza, poput Kosovskog boja, mukotrpno i sustavno grade stoljetne nacionalne mitove i pretvaraju ih u stupove svog identiteta, mi nismo u stanju na pravo mjesto staviti čistu, neokaljanu pobjedu koja je zadivila vojni svijet. Naša djeca u školama o Vukovaru znaju relativno malo, a izvan hrvatskih granica vlada potpuni mrak. Istina o tromjesečnom paklu i junaštvu na Dunavu izbrisana je iz međunarodnog konteksta.
Ova marginalizacija i prešućivanje nisu slučajni; oni su izravna posljedica kukavičluka i nesposobnosti onih koji bi o tome trebali voditi brigu. Kroz protekla desetljeća državne institucije nisu uspjele, ili nisu htjele, izgraditi modernu i globalno prepoznatljivu kulturnu politiku sjećanja. Umjesto da se priča o Vukovaru pretoči u univerzalni simbol otpora i slobode, onako kako su Amerikanci od Alama stvorili legendu, ona je getoizirana. Svedena je na prigodne govore i lokalne komemoracije. Dok su bivši sustavi trošili milijune na spektakle kako bi internacionalizirali i mitologizirali svoje bitke, moderna Hrvatska do danas nije sposobna snimiti globalno relevantan filmski spektakl o Vukovaru koji bi stranoj publici otvorio oči.
Najveća sramota leži u činjenici da se unutar zemlje herojstvo Vukovara brutalno instrumentalizira u dnevnopolitičke svrhe. Političke elite se sjećaju grada samo u studenom, koristeći ga kao poligon za skupljanje jeftinih bodova i međusobna prepucavanja. To je kod mlađih generacija stvorilo opasan otklon i zamor materijala. Kada se svetinja pretvori u političko oružje, njezina stvarna vrijednost propada, a mediji je tretiraju kao prolaznu senzaciju. Na to se naslanja i tromi obrazovni sustav koji Domovinski rat gura na kraj školske godine, prepuštajući ga profesorskoj improvizaciji i nedostatku vremena.
Vukovar ne smije biti tema koje se sjećamo po narudžbi niti politički rekvizit koji se nakon komemoracije posprema u ladicu. Pravedno i oštro vrjednovanje ove bitke nije nikakva radikalizacija, već civilizacijski dug prema ljudima koji su golim prsima zaustavili vojni stroj JNA. Da bi Vukovar zauzeo mjesto koje mu povijesno pripada, moramo prekinuti sramotnu praksu prešućivanja i hitno uložiti u obrazovanje, kinematografiju i međunarodnu diplomaciju. Ako sami ne poštujemo svoje heroje i ne znamo svijetu ispričati svoju priču onako kako to rade ozbiljni narodi, nemamo pravo očekivati da nas itko poštuje.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
