U Hrvatskoj djeluju (više na papiru) brojne udruge proistekle iz hrvatskoga obrambenog Domovinskog rata. No njihov se glas u javnosti, odnosno medijima, slabo čuje. Da ne postoji nekoliko portala, za njih se gotovo ne bi ni znalo. Glavnu riječ uglavnom vode oni koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, a zaslugom i hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji (koji na izborima glasaju za njih) danas su zauzeli gotovo najvažnije funkcije – od općina, gradova, županija i gospodarstva do Hrvatskoga sabora i najvažnijih medija, poglavito HRT-a.
O braniteljima se govori i piše jedino ako navodno učine nešto što nije po zakonu. Kada ste, recimo, pročitali neku pozitivnu vijest iz Škabrnje? To mjesto i njegovi branitelji za medije, političare i politikante postoje jedino 18. studenoga, kada se većina njih tamo dolazi „slikati“ (svaka čast iznimkama).
Slično je i s hrvatskim domoljubima u inozemstvu. Kada je trebalo, zvali smo ih i oni su pomagali (nažalost, ne svi). Tko danas pita za te ljude, od kojih su neki u vrijeme velikosrpske agresije za Hrvatsku vojsku izdvajali i posljednje dolare?
Ali tko je kriv što hrvatski branitelji nemaju neku svoju jaku i značajnu udrugu, što su se pretvorili u brojke i statistiku, što ih nema tamo gdje se odlučuje?
Razlog sigurno leži u činjenici da su ti inače časni i pošteni ljudi razjedinjeni, ili, bolje rečeno, da su ih (namjerno) takvima učinili.
Već smo u više navrata, nažalost bez uspjeha, pozivali na ujedinjenje udruga proizašlih iz Domovinskoga rata. Ne može svatko voziti svojom cestom.
Imamo uistinu velik broj udruga (kao da ih drugi, poput vinogradara, pčelara ili ribolovaca, nemaju), ali malo je poznato da je svega njih dvadesetak (uglavnom stradalničkih) na „jaslama“ države, dok su sve ostale – da se malo našalimo – „ptice pjevice“. Svaka se snalazi kako zna i umije. Većina više nema ni za vijence, pa ih mora „žicati“. Uz to, među njihovim članovima sve je veći broj oboljelih, za koje je skrb, koliko god se Ministarstvo hrvatskih branitelja trudilo i to prikazivalo, i dalje nedovoljna. Dobar dio hrvatskih branitelja ne može zaposliti ni vlastitu djecu, niti plaćati mjesečne režije, dok je uhljeba sve više – od općina i županija do državnih tvrtki.
Udruge hrvatskih branitelja trebaju i moraju prije svega prekinuti šutnju. Ne postoji, primjerice, HRT isključivo za one koji su na vlasti ili oko nje. Ova časna i poštena populacija, koja je bila dobra kada je trebalo, mora i treba imati svoje mjesto i pri vlasti – tamo gdje se odlučuje.
Već se dulje vrijeme pljuje i bljuje po najpopularnijem hrvatskom domoljubnom pjevaču i branitelju Marku Perkoviću Thompsonu, odnosno po njegovim pjesmama. Tko to radi? Opet oni koji su na „svim funkcijama“, a od kojih nitko, ili tek šačica njih, nije sudjelovao u Domovinskome ratu. Lijevi mu nikada ne mogu niti će oprostiti koncert pred pola milijuna ljudi, jer je to za njih nedostižno.
Predstavnici braniteljskih i stradalničkih udruga trebaju pod hitno, već sada, sjesti za stol i dogovoriti svoje predstavnike za nadolazeće izbore. Inače će, kao i do sada, „odvisiti“.
Bit će i dalje, nažalost, „krpe za glasovanje“!
Samo većina u Vladi i Saboru vodi politiku i odlučuje!
Čak i razni Pupovci danas vrijede više od bilo kojeg junaka Domovinskoga rata!
Žalosno je i jadno što se i pojedini hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu i dalje bore isključivo za vlastite pozicije i što veća primanja. Kada ste, primjerice, Dubravku Šuicu vidjeli na nekom braniteljskom skupu? Pojedini od njih i dalje nastoje prikazivati hrvatske branitelje kao teret društva. Na njih se neprestano (jedni te isti!) nabacuju pogrdama i uvredama, stvarajući dojam da samo branitelji traže povlastice i da su oni krivci za sve probleme u Hrvatskoj.
U medijima se također na razne načine stvara dojam izjednačavanja žrtve i agresora. Od Hrvata se traži da sve zaborave i oproste, dok se rijetko spominje da se Srbi i ostali agresori ne žele ni ispričati za zlodjela koja su počinili hrvatskom narodu. Srbi u Hrvatskoj imaju svoje medije, dok kod nas još ne postoji nijedan list financiran od države koji bi imao isključivo hrvatsku, domoljubnu notu.
Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu prvi bi trebali stati u obranu ljudi koji su obranili i stvorili hrvatsku državu, ali neki – poput Pupovčevih kameleona (i ne samo oni) – iskoristili su i ovaj parlament kako bi dodatno nametnuli razdor među onima kojima je Hrvatska domovina.
Svojedobno je netko postavio pitanje: kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Isto se tako može pitati: kako je biti Pupovac u Hrvatskoj, kako to da takvom čovjeku nikada nije nedostajalo ni običnog mlijeka i kako to da kontinuirano, na razne načine (primjerice putem sramnih Novosti), blati i omalovažava Hrvatsku i Hrvate?
Branitelja, nažalost (stara je pjesma), nema tamo gdje se „vrte novci“. Većina onih koji su uspjeli zauzeti kakve-takve položaje pri političkom i drugom vrhu (svaka čast iznimkama) borila se i bori – kao i mnogi – za sebe i one oko sebe.
Jadno i žalosno.
Bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović putuje svijetom i ponaša se poput manekenke. Obično stavi na glavu kapu s hrvatskim obilježjima i to je, manje-više, sve.
Sada se, kako čujemo, u Hrvatskoj okupljaju (razjedinjeni) politički desničari. Oni bi trebali predstavljati i hrvatske branitelje. Dosad se ta opcija nije pokazala ni malo uspješnom. Branitelje bi trebali predstavljati oni sami, a poglavito časni i pošteni ljudi kojima je Hrvatska na prvome mjestu – kao i onima koji su od prvih dana stvarali hrvatsku državu.
Zašto takvih ljudi nema ni u hrvatskim veleposlanstvima?
Bili su dobri u ratu, ali su sve „prodali“ nakon što su svukli vojne odore te, bez ispaljenog metka, prepustili državu manje-više onima koji su rat čekali u „podrumima“.
Koliko uopće ima istinskih branitelja u najvišim tijelima općina, županija, Sabora, Vlade, pa i u predsjedničkim dvorima?
Branitelji su ogromna snaga, iznimno jaka „glasačka mašinerija“ i, nažalost, moraju se sami izboriti za svoj glas. No mnogi od njih kao da su se već predali. Vide da „ne mogu“ ništa učiniti, da je njihovo vrijeme prošlo, pa u većini slučajeva više ni ne izlaze na izbore.
Ti se ljudi trebaju ponovno ujediniti, kao na početku stvaranja države. Zajedništvo od njih traži narod. Dosta je „vrludanja“. Treba osnovati jednu jaku braniteljsku političku stranku (i udrugu) i pomesti sve one koji jedno govore, a drugo rade, a osobito one koji se i dalje „klanjaju“ Beogradu.
Mladen Pavković
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91 (UHBDR ’91)
Ak
