Prevladava mišljenje u svjetskoj javnosti da je potrebno ograničiti rušilačku moć Izraela i započeti s izravnim sankcijama, ali postavlja se pitanje: što će biti s nama? Kolika će biti naša cijena dosljednosti? Hoće li i nas pogoditi sankcije naših „velikih prijatelja“, kao što su Sjedinjene Američke Države ili drugi saveznici Izraela?
I Slovenija i Hrvatska, kako se spominje, razmatraju mogućnost uvođenja potpune obustave vojne suradnje s Izraelom. No, čini se da se o tome ne razmišlja dovoljno unaprijed – prije svega o tome je li takav potez doista u interesu nacionalne sigurnosti. Izjave političara da „gotovo ništa ne trgujemo u vojnoj suradnji s Izraelom“, osim u području kibernetike, kako napominju u slovenskom Ministarstvu obrane, zapravo potvrđuju da itekako postoje kontakti i poslovi s Izraelom oko najsuvremenije vojne tehnologije.
Dakle, suradnja postoji. Što je s oružjem, vojnim vozilima i plovilima te drugim vojnim materijalom kupljenim ili prodanim u okviru odnosa s Izraelom? Primjerice, u slučaju remonta ili u razdoblju jamstva – je li realno da se tada prekine suradnja s proizvođačem, na vlastitu štetu? Naravno, moguće je ograničiti poslove s državom koja krši međunarodne norme, osobito u pogledu ljudskih prava ili međunarodnog humanitarnog prava. Međutim, potpuno ukidanje gospodarske ili obrambene suradnje između dviju država rijetko je realna opcija – i na kraju ostaje politička procjena. Preporučljivo je da takve mjere ne poduzima država sama, već u suradnji s grupom država. U tom bi se slučaju, ako dođe do uvođenja sankcija protiv Izraela, našli unutar šire koalicije.
O toj dilemi razmišlja i glavni urednik slovenskog političkog tjednika „Mladina“ Grega Repovž, u broju od ovoga tjedna:
„Tako se doista piše povijest. Slovenija u tom procesu ne može biti vodeća država jer nije dovoljno moćna, no može biti dio šire koalicije. Slovenija je u pravoj, iako skromnoj, koaliciji. No najveća je prepreka u pogledu genocida i daljnjeg naoružavanja to što je Europska unija duboko podijeljena. Međutim, treba jasno reći da je to cijena bolje i drugačije budućnosti – cijena koju vrijedi platiti. Pritom ne treba biti dogmatičan, već realističan i istinoljubiv“, piše „Mladina“ u svom slobodnom, dalekovidnom i hrabrom stilu.
U istom broju, naslovna stranica donosi pitanje:
„Koliko djece još mora umrijeti da bi prestalo stradanje u Gazi?“, uz simboličan naslov „Igre gladi“.
U odgovorima na to pitanje „Mladina“ daje glas civilnoj skupini – udruzi „Inicijativa za solidarnost s Palestinom“, u kojoj nema nijednog političara (11 članova: devet žena i dva muškarca). Skupina je uputila otvoreno pismo ministrici vanjskih poslova, Vladi i predsjednici Slovenije, u kojemu poručuju:
„Svaki trenutak znamo da upravo sada u Gazi umire čovjek, dijete. Znamo da bismo mi – ljudi iz cijeloga svijeta – to mogli spriječiti. Čak više od toga: možemo zaustaviti Izrael, njegovu okupaciju Palestine, aparthejd, genocid i stradavanje palestinskoga naroda. Mi i vi – zajedno to možemo učiniti.“ Pismo iznosi konkretne prijedloge mogućih mjera i zadataka. Među 11 točaka, neki su zahtjevi brzo ostvarivi, poput: Omogućiti stipendistima iz Gaze nastavak studija u Sloveniji, Posjetiti Gazu i na taj put pozvati europske kolege te nadzirati dolazak i podjelu humanitarne pomoći. Ipak, prisutni su i radikalniji zahtjevi, koji se mogu uzeti u obzir ako se stanje ne poboljša, poput prekida diplomatskih odnosa s Izraelom ili zamrzavanja odnosa sa SAD-om.
Europa i odgovornost
Europski pogled na stradanje u Gazi mora sagledati i povijesnu odgovornost Europe u kontekstu holokausta. Slovenski profesor i publicist dr. Vlado Miheljak piše:
„Veliki je problem holokausta u Gazi bezbrižnost zapadnog savezništva – NATO-a i EU-a. Neke članice EU-a još uvijek dostavljaju Izraelu vojnu opremu i drugu logistiku koja se koristi u ubijanju djece, žena i civila, a istovremeno moraliziraju i navodno traže od Izraela humanitarne koridore – u kojima se stradanje nastavlja. U Gazi je zapadno savezništvo djelomično na strani Izraela (SAD, vrh EU-a, Njemačka), dok je slabija većina – nemoćna.“ Premalo se piše o tome kako izraelski premijer Benjamin Netanjahu komentira opskrbu humanitarnom pomoći. Ovih je dana na kršćanskoj konferenciji u Jeruzalemu, koju je vodila Paula White-Cain (savjetnica Donalda Trumpa), izjavio: „Nije točno da Izrael u Gazi sprovodi politiku stradavanja. Kakva drska laž! Tamo nema gladi!“
No, slike i videosnimke iz Gaze govore drugačije: ispijena tijela, najviše stradavaju mala djeca.
Iz bolnice Naser u Gazi ovih su dana javili da više nemaju što dati za jelo djeci koja su na liječenju. Najnovije izvješće UN-a navodi:Svako peto dijete mlađe od pet godina pati od akutne pothranjenosti, Dvije trećine trudnica i dojilja također trpe zbog pothranjenosti. Sve to, čini se, Netanjahu ne čuje – ili ignorira.
UN-ova deklaracija o miru
Malo nade donijela je međunarodna konferencija u sjedištu UN-a u New Yorku, gdje je potvrđena Deklaracija s ključnim zahtjevima:
Odmah uspostaviti trajno primirje, Osloboditi izraelske taoce iz Hamasovih skloništa, Povući izraelske snage iz Gaze, Razoružati Hamas pod okriljem Palestinske uprave, Formirati prijelazno tijelo za ujedinjenje Palestine i Zapadne obale. U vezi s rješenjem o dvije države – Izraela i Palestine, predlaže se povratak na granice iz 1967. godine, uključujući istočni Jeruzalem kao glavni grad Palestine. Planira se i posebna misija UN-a za nadzor primirja, zaštitu civila i obnovu Gaze.
Priznavanje Palestine
U posebnoj izjavi navodi se da su državu Palestinu priznale: Španjolska, Irska, Island, Norveška i Slovenija, dok su spremnost za priznanje najesen na zasjedanju Opće skupštine UN-a izrazile:
Australija, Kanada, Andora, Finska, Francuska, Luksemburg, Malta, Novi Zeland, Portugal i San Marino. Pozvane su i ostale članice UN-a da učine isto.
Kako će to biti u stvarnosti bolje je ne nagađati, nego se nadati, da će trpljenje ljudi doći bliže i takvi državama, koje su bojkotirale konferenciju u New Yorku (Izrael i SAD). Trebat će zasigurno više lobiranja, energičnosti i ustrajnosti. Puno bi značilo ako bi i u ovome problemu EU bila složnija i ako bi se pokazala veća uloga OUN. Neki komentari na raznim stranama uočavaju, da su sve ovo što je nedavno učinjeno u New Yorku lijepe, dobro zamišljene, ali simbolične geste. Međutim kada je genocid u pitanju, to nije nikada bilo dovoljno, ako nema odlučne političke volje i to onih glavnih aktera na svjetskoj političkoj sceni. Ako bi se ublažio ovaj problem sa Gazom i trpljenjem ljudi, to bi zasigurno stvorilo bolju klimu ili čak uzor za rješavanje problema stradavanja u Ukrajini i Rusiji.
Ivan Botteri
