Etika javnog zdravstva

Etika javnog zdravstva

Već smo u nekoliko navrata spomenuli da je situacija s Covidom značajno (negativno) utjecala na postiguća medicinske etike. Sada je i to oficijelno priznato. Naime, Europski sud pravde ponovno je afirmirao pitanja poput Informiranog pristanka, Primum non nocere itd. te utvrdio da su liječnici isključivo odgovorni za negativne posljedice “cjepiva” protiv Covida! Ovo je dalekosežna i krajnje nepovoljna situacija za liječnike koji prema mišljenju suda nisu smjeli davati injekcije bez recepta te koje se jedino smatra krivima za posljedice (niti medije, niti političare na vlasti, niti proizvođače u presudi se ne navodi kao sukrivcima).

Ruši li se paradigma Zapadnog svijeta (poglavito Europe) koji se zasnivao na pitanju je li individualizam temelj zdravlja ili je to kolektivizam, nekada vrlo zastupljen u razdoblju komunizma? No pođimo redom. Još se nije stišala bura oko članka „Procijenjeni broj života izravno spašenih programima cijepljenja protiv COVID-19 u europskoj regiji SZO od prosinca 2020. do ožujka 2023.: retrospektivna studija nadzora“.Meslé, Margaux M IMesle, Margaux MI et al. The Lancet Respiratory Medicine, Volume 12, Issue 9, 714 – 727., a znanstvenici su otkrili nekoliko spornih članaka za koje sada žele da se povuku iz Lanceta.  (https://www.thelancet.com/journals/lanres/article/PIIS2213-2600(24)00179-6/puni tekst).

Slovenski znanstvenik Srečko Šorli primjerice, ističe kako je „ cijepljenje protiv COVID-19 najveći planirani zločin nad ljudskom populacijom u povijesti, gdje se medicina koristila i zlorabila. Svi članci koji tvrde da su cjepiva spasila živote najveća su prijevara u povijesti medicine. Cijepljenje protiv covida ima zakonsku komponentu; glavni akteri bi trebali odgovarati prema Nurnberškom kodeksu. Potreno je uspostaviti međunarodnu neovisnu skupinu znanstvenika koji će zahtijevati da se ovi lažni članci (uglavnom u medicinskom časopisu Lancet) povuku.  Ovi članci su teorijska osnova za sljedeću medijsku pandemiju na temelju kje se planira obavezno cijepljenje. Upitno je mentalno zdravlje glavnih zagovornika ove prijevare čija imena svi znamo iako se uglavnom ne protežu kroz glavne medije. Danas je medicina alat kojim se financijske korporacije i velike farmaceutske tvrtke koriste kako bi povećale broj bolesti i ostvarile više prihoda. Vratit ćemo medicinu u službu ljudi. „

Prenijet ću vam stoga i dio članka objavljenog nedavno o etici javnog zdravstva. (https://brownstone.org/articles/individualism-the-basis-of-public-health-or-its-nemesis/). Etika javnog zdravlja, zajedno sa zakonom o ljudskim pravima, temelji se na slobodi izbora, koja se inače smatra nužnošću za informirani pristanak. Iako su u posljednjih nekoliko godina izneseni značajni argumenti protiv tjelesne autonomije, postoje vrlo dobri razlozi zašto se smatralo da moć u medicini leži u rukama pojedinog pacijenta, a ne liječnika. U nedavnoj pandemiji Covida, Journal of the American Medical Association (JAMA) objavio je članak koji bi se dobro uklopio u europski fašizam prije Drugog svjetskog rata ili sjevernoameričku eugeniku. Sugerirano je da liječnici koji imaju “pogrešna uvjerenja o odgovoru na Covid-19 (npr. sugeriraju lošu učinkovitost maske i sigurnost cijepljenja) pokazuju neurološku bolest i stoga ih treba smatrati ljudima koji ne mogu donositi informirane odluke!” Na isti je način Sovjetski Savez disidente stavljao u psihijatrijske ustanove.

Unatoč pretežitj koncentraciji smrtnosti kod starijih osoba i onih osoba sa značajnim popratnim bolestima, virus SARS-CoV-2 naišao je na restriktivne i prisilne mjere u cijelom društvu u razmjerima koji nikada prije nisu korišteni. Ovaj odgovor na Covid-19 potaknuo je masovno prebacivanje bogatstva diljem svijeta od mnogih prema nekolicini. Zdravstvene i digitalne korporacije, te pojedinci koji su u njih ulagali, stekli su golemo bogatstvo ograničavajući ono što su mnogi prihvatili kao nepromjenjiva ljudska prava – izbor pojedinca kako se nositi s prijetnjama svom zdravlju.

Kad ljudi dobiju moć nad drugima, često je zlorabe. To je bilo očito pod europskim fašizmom i eugeničkim pristupima koji su bili uobičajeni u Sjedinjenim Državama i drugdje u prvoj polovici 20. stoljeća. Psihološki eksperimenti rutinski pokazuju da se obični ljudi mogu pretvoriti u zlostavljače, pri čemu se razvija "mentalitet rulje". Ako se svi ljudi smatraju jednako vrijednima, tada je nedopustivo da jedna osoba ima kontrolu nad tijelima drugih i odlučuje o prihvatljivosti njihovih uvjerenja i vrijednosti: https://brownstone.org/articles/individualism-the-basis-of-public-health-or-its-nemesis/

S pravom se postavlja i pitanje je li individualizam: temelj javnog zdravlja ili njegov neprijatelj? Mnoge su se kulture temeljile na nejednakosti, poput kastinskih sustava i onih koji su odobravali ropstvo. Opravdanja za kolonijalizam temeljila su se na ovoj premisi, kao i kampanje prisilne sterilizacije u mnogim zemljama. Stoga takve pristupe ne bismo trebali gledati kao daleku prošlost ili teoretski – svijet je nastavio viđati etnički utemeljeno nasilje i ratove te podjele temeljene na karakteristikama kao što su rasa, religija ili boja kože. Javnozdravstvene struke kroz povijest su bile aktivni provoditelji takvih pokreta. Trebalo bi očekivati da takav sentiment postoji i danas. Suprotnost autoritarnim ili fašističkim ideologijama je individualizam, koji je glavni oslonac u povijesti političke misli, gdje svetost ljudskih bića kao bića "svrha sama po sebi" zahtijeva duboku metafizičku predanost ljudskom dostojanstvu, autonomiji, slobodi i moralnoj vrijednosti. Bez vrednovanja individualizma, informirani izbor je besmislen. Prema medicinskoj etici nakon Drugog svjetskog rata, pojedinac ima pravo odlučiti o vlastitom liječenju, u vlastitom kontekstu.

Iznimke se javljaju u tri područja. Prvo, kada osoba ima tešku duševnu bolest ili drugu veću nesposobnost koja otežava donošenje odluka. Kao što je gore navedeno, svaka odluka koju tada donesu drugi može uzeti u obzir samo njihove interese. Drugo, kada osoba namjerava počiniti zločin, kao što je namjerno ozljeđivanje druge osobe. Treće, kako stoji u protokolu iz Siracuse, gdje se određena prava mogu ograničiti radi suočavanja s ozbiljnom prijetnjom zdravlju stanovništva (Načela iz Siracuse, članak 25.).

Protekli period Covid-ludila podigao je napetost između proklamiranog javnog dobra (osoba odlučuje da druge treba ograničiti za dobrobit stanovništva) naspram individualnog izbora (pravo na vlastitu prosudbu o tome kako se ponaša), čak i kada su (kao u većini stvari u životu) drugi uključeni. U zapadnim zemljama od Drugog svjetskog rata naglasak je jasno bio na individualnom izboru. U komunističkim i drugim autoritarnim režimima naglasak je bio na proklamiranom kolektivnom dobru. To su temeljno različiti pokretači kako bi društvo trebalo djelovati u zdravstvenoj krizi. Nedavna formulacija povezana s programom Svjetske zdravstvene organizacije za prevenciju, pripravnost i odgovor na pandemiju (PPPR) sugerira specifičan nagon za umanjivanjem individualnih prava (tjelesne autonomije ili "individualizma"). Postavlja se logično pitanje je li u tijeku velika promjena u međunarodnoj javnozdravstvenoj etici i je li medicinska etika razvijena da se suprotstavi pristupima europskog fašizma i kolonijalizma namjerno nagrizena kako bi se promicao novi centristički autoritarni program.

Još jedna ključna činjenica relevantna za spomenuti rad lažno je predstavljanje uzroka smrti od Covida o kojem se niti ne raspravlja, a to daje prostora znanstvenim pogrešnim tumačenjima. Podaci iz objavljene literature također pokazuju besmislenost svih dosadašnjih mjera, ali i činjenicu da cjepiva nisu spasila ljude, naprotiv, izazvala su velik broj opasnih nuspojava i smrti. Primjerice, prema javno objavljenim podacima, više umrlih zabilježeno je u skupini koja je primila Pfizerovo cjepivo nego u kontrolnoj skupini. Da cjepiva mogu biti štetno potvrđuju i službeni podaci iz Engleske. Konačnu prezentaciju i analizu podataka o cjepivu protiv Covid-19 trebalo bi stoga ili odgoditi ili pažljivo analizirati i na odgovarajući način raspraviti do potpunog ukidanja cenzure i objavljivanja objektivnih podataka o cjepivima protiv Covid-19 i smrtima od Covid-19. Tako kontrolirani i prilagođeni državno generirani podaci maskiraju stvarnost i perpetuiraju znanstveno netočan narativ u javnosti. Izdavači bi stoga trebali biti vrlo svjesni važnosti, i moralne i etičke, objavljivanja dobre znanosti koja nije napisana propagandistički, već uzima u obzir stvarne podatke i kritički raspravlja o ograničenjima i zamkama predstavljenih rezultata ( https://www.nejm.org/doi/suppl/10.1056/NEJMoa2110345/suppl_file/nejmoa2110345_appendix.pdf ).

 

Podaci sami za sebe očiti su i ne treba im komentar. Spominje ih i  Šorli u svojem objavljeom radu (https://www.walshmedicalmedia.com/open-access/analysis-of-covid19-vaccination-effectiveness.pdf.) piše, a  ja ću ponoviti: prosječan broj umrlih na kugli zemaljskoj bio je 56,87 milijuna ljudi. U usporedbi s prosječnom smrtnošću (2015.-2019.), 6,3 milijuna više ljudi umrlo je od virusa COVID-19 u 2020. U usporedbi s prosječnom smrtnošću (2015.-2019.), 12,28 milijuna više ljudi umrlo je u 2021. Ako uzmemo prosječnu smrtnost u (2015. - 2019.) 56,87 milijuna ljudi je 100%, ali u 2021. prosječna smrtnost porasla je za 21,76%. To je velika razlika koju treba razjasniti.”

https://epoha.com.hr/2025/03/02/dr-kresimir-pavelic-etika-javnog-zdravstva/

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.