Evo, ponovno su nam pred vratima lokalni izbori. Osnivaju se (preko noći) i nove političke stranke.
Istinskih hrvatskih branitelja ni ovog puta nažalost neće biti među onima koji će predvoditi neku stranku. Ako će ih biti na pojedinim listama, a bit će ih, onda će uglavnom služiti da se može reći da su i oni nazočni.
Jedan koprivnički portal ovih je dana objavio top-listu, od deset, najbolje plaćenih u ovoj županiji. Ni jedan od njih nije sudjelovao u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, a većina od ovih „euro prvaka“ sudjelovat će i na ovim izborima, pa se stječe dojam da se bez njih moglo 1991., ali ne i tijekom 2025. godine!
Nu, i u vrijeme ovih izbora, vidjet ćete, nezaobilazna tema bit će i ustaši i partizani.
Pojedinim političarima i politikantima, lakše je raspravljati o tome nego što je bilo dok se ginulo za hrvatsku državu, a kad je većina od njih „plela korpe“ i čekala tko će pobijediti, pa da se i oni pobjedonosno ukrcaju na ovaj brod.
To je donekle i razumljivo, jer se u vrijeme Tita i partije o nekoj takvoj temi nije moglo ni smjelo govoriti ni pisati. Tada je samo i jedino bilo dozvoljeno da se priča o „veličanstvenoj“ pobjedi partizana, (ali ne i četnicima koji su prešli na njihovu stranu), Titu kao velikom i neustrašivom vođi i ratniku i ljubitelju „pudlica“. O tome su se (na tone) objavljivale knjige, stripovi, snimali igrani i dokumentarni filmovi, održavala predavanja, izložbe, a u školama je najmanje pola programa bilo posvećeno partizanskim ofenzivama, herojima poput Boška Buhe... Ni jedna informativna emisija na televiziji nije smjela proći bez priloga o Titu, socijalističkoj i inoj izgradnji. Prije svakog filma obvezno su se u kino dvoranama prikazivali „žurnali“ o Titu i komunističkoj partiji. Točno se znalo koji se filmovi mogu, a koji ne prikazati. Urednici su se natjecali tko će više i bolje dati prostora ovim i ovakvim temama. Većina ulica i trgova u mjestima i gradovima diljem bivše, propale Jugoslavije, nosila su imena „neustrašivih“ partizanskih ratnika, koji nisu bili optuživani ni za obične, a kamoli ratne zločine i pljačke.
Sve je bilo crno-bijelo.
Partizani su bili dobri, a svi ostali loši.
Tadašnji najznačajniji (komunistički) jugoslavenski „intelektualci“ zauzeli su sva najvažnija mjesta, od urednika u medijima, ravnatelja najvećih kulturnih i inih ustanova, poput JAZU, muzeja, kazališta, škola i fakulteta, Društva književnika, izložbenih dvorana, pa do glazbenih urednika, koji su bili zaduženi da ni jedna pjesma koja počinje s „H“ (kao Hrvatska) ne može u eter.
Djeca u školama nisu odlazila na ekskurzije u strane države, već isključivo su „gazila“ po mjestima gdje je navodno „stala noga Josipa Broza Tita“, ili pak tamo gdje su poginuli „najveći sinovi SFRJ“.
A jedan od partizanskih heroja bio je i Nikola Severović iz koprivničkog kraja. Poginuo je junačkom smrću 1943., kad je manju skupinu partizana u Ludbreškom Ivancu napalo njemačko zrakoplovstvo. O tome povjesničar (!?) Franjo Horvatić u jednoj svojoj knjizi uz ostalo piše: „Boreći se s avionima, pogođen je u glavu mitraljeskim rafalom iz aviona 25. srpnja 1943. (vjerojatno je točan datum 23. srpnja)“.
Takvih i sličnih „boraca s avionima“ bilo je pregršt u II. svjetskom ratu!
Nu, koliko su partizani znali cijeniti svoje ratnike, podvige i akcije, toliko jedan dio Hrvata (svaka čast iznimkama) uz domaće izdajice (raznih pupovaca, stazića, klasića, jakovina, pusića, goldsteina i slične) kontinuirano marginaliziraju i gaze po svemu što ima veze i sa svetim hrvatskim obrambenim Domovinskim ratom.
Ako se tako nastavi, još će ispasti da smo 1991. napali i pobili sami sebe!
Zbog čega je to tako, odnosno tko su ti koji nas neprestano vraćaju u prošlost?
U prvom redu to su oni koji nisu ništa ili nešto malo predstavljali na početku stvaranja hrvatske države, a danas su „preplavili“ izborne liste. Ti su najglasniji.
Gdje su recimo nesretni Pupovac i njegova braća bili 1991.?
S obzirom da većina tih i takvih, pretežno političara i politikanata, od općina, županija do Sabora, nema veze s onim što se događalo 1991., pa da bi ispali veliki i pravi Hrvati i domoljubi, svako se malo, a poglavito tijekom ovih ili onih izbora, „bore“ s nekim ustašom ili partizanom.
Jedan dio tih je ostario pa ih valja razumjeti, ali kao „vrh hrvatskog domoljublja“, osobito istaknutih „ekstremnih desničara“ sada se ističu i javljaju pojedini relativno mladi ljudi (svaka čast iznimkama), koji su mogli, a nisu sudjelovali u Domovinskome ratu, već su u to vrijeme grabili što grabiti dalo, pa se uglavnom danas o njima priča, odnosno oni (i samo oni) gostuju i u nažalost rijetkim tv emisijama koje imaju „domoljubni štih“, i u koje se najčešće (?) dolazi na način „plati, pa te bum prikazal.“.
Zanimljivo je da ti, kad ugrabe prigodu, bez obzira što su relativno poznati, uglavnom i ne spominju istinske hrvatske domoljube, osobito iz vremena komunizma, iako su ih i tada bili puni zatvori, već isključivo govore i ističu sami sebe!
Kad se netko, poput generala Glasnovića, Tolja, Hebranga i njima sličnih, istinski založio za hrvatske domoljube koji još uvijek žive diljem svijeta?
Primjera radi, tko i što danas zna o jednom velikom hrvatskom domoljubu Zlatku Tomičiću, koji je zbog pjesme „Hrvatska, ljubavi moja“ više proveo na robiji „nego na životu“?
U Hrvatskoj se nažalost stvara i postoji tzv. „lažna“ desnica, koja svojim ponašanjem i djelima, više vuče na lijevo (svaka čast iznimkama). Ne mogu se ujediniti i u gotovo ničemu složiti. A to se održava i na rezultate na izborima. Čini se kao da i u tim skupinama glavnu, prikrivenu riječ i dalje vode ubačeni bivši Udbaši. Ni po ovom pitanju ništa nije slučajno.
Stoga, hrvatski branitelji i stradalnici, gdje ste? Izbori samo što nisu počeli!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
