Što je sad ovo? Hrvatska desnica gubi (i propušta) na sve strane. Drži se još samo tzv. „domoljubno-trgovačka koalicija“. Evo, izgubili smo predsjedničke izbore, pa lijevi pljuju po svemu što hrvatski diše. U vrhu vlasti među ostalim ponovno sve više riječ „vode“ čak i srpske stranke, od kojih ona Pupovčeva, za razliku od domoljubnih, svako malo otvara i neke tzv. srpske kulturne centre, s hrvatskim financijama. Jadno je i žalosno što se malo tko s nekim može nešto dogovoriti, jer i dalje „nitko“ se ni s kim „ne slaže“. Velika „galama“ se podiže i oko nekih domoljubnih filmova i serija o stvaranju hrvatske države, a većina autora takvih uradaka često se marginalizira i prešućuje, poput američko-hrvatskog redatelja Nikole Kneza. Branitelji i njihove mnogobrojne udruge kao da ne postoje, većina medija je također na „njihovoj strani“, u hrvatskom Saboru fotelje su i dalje prazne, (sve je puno jedino kad je glasovanje). Na ulicama i trgovima svakodnevno je sve više skupih automobila. Troši se i obećava, poglavito sad pred lokalne izbore. Nema tog političara i politikanta koji ne obećava, ako on dođe na vlast da će brzinom munje sagraditi dječje vrtiće, škole, bolnice…Nu, kriminal, uhljebi i korupcija i nadalje su sastavni dio svih „najvažnijih“ informativnih emisija i vijesti. Nema većih i značajnijih prosvjeda ni protiv „partizansko-komunističke crvene zvijezde“, kao što ih svojedobno nije bilo ni protiv filmova ala „koja je ovo država?“ u kojoj otkopavaju grob prvog hrvatskog predsjednika i njegov lijes s ponosom nose po Zagrebu. U zadnje vrijeme većina hrvatskih medija uzdizala je neki dokumentarni film koji propagira oficira zločinačke JNA, odnosno autori su nam tim skromnim uratkom željeli poručiti (čak i za Oscar!) da nisu svi zločinci iz ove vojske bili loši. (Da umreš od smijeha). Najveće koncerte u Hrvatskoj prepustili smo „bez ispaljenog metka“ raznim srbijanskim zabavljačima, od kojih su neki pjevali četnicima i u vrijeme rata. Međutim, ne prestaje se govoriti i pisati o ustaškom logoru Jasenovac, ali ne i o stotinama partizansko-komunističkih i srpskih logora i jamama u koje su komunisti nakon završetka II. svjetskog rata bacali nevine Hrvate. Više se gotovo nitko javno ne hvali da je Hrvat, (svaka čast iznimkama). U vrijeme blagdana tek tu i tamo mogu se vidjeti hrvatske zastave, dok u hrvatskim veleposlanstvima u svijetu gotovo se i ne slavi i ne uzdižu briljantne Vojno-redarstvene operacije Bljesak, Oluja, Maestral… Četnici i dalje šetaju Vukovarom, umirovljenici sve više kopaju po kantama za smeće, mladi bježe iz svoje Domovine, nemamo (službeno) Junaka Domovinskoga rata, a ne sudi se čak ni ratnim profiterima,, dok još nitko nije javno otkrio ni jednog ratnog dezertera, i izdajicu (sjetimo se samo što su partizani radili s takvim ljudima). Zdravstvo nam je u kolapsu (i na odjelima za rak uglavnom nema ni toaletnog papira), Hrvati koji žive vani ne vraćaju se, itd. i tako redom.
Sad se, kao što rekosmo, približavaju lokalni izbori.
S obzirom da je desnica razjedinjena, jel to znači da ćemo uz Milanovića daljnjih četiri-pet godina opet imati na vlasti „crvene, crne ili zelene vragove“?
Branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (koji su još živi!) sve se više pitaju – jel smo se za to borili?
Međutim, bolje bi bilo da većina branitelja iskreno otkriju: zašto šute, zašto ne glasaju za „hrvatske opcije“, (svaka čast iznimkama), zašto nisu kao jedan kao i devedeset i prve?
Branitelji su stvorili hrvatsku državu, a onog trenutka kad su se razdužili, kad su predali naoružanje, skinuli odore –šutnuli su kantu s mlijekom!
I stoga danas imamo to što imamo.
Vrijeme je da se krene – rekao je čak i jedan zabavljač, što znači da još nije sve izgubljeno.
Stoga, vratimo Hrvatsku Hrvatima i svima drugima koji je vole i poštuju.
To već sutra, zajedno sa svojim najbližima, može i treba učiniti gotovo pola milijuna branitelja koliko ih se još vodi u tzv. (propalom) Registru, odnosno po novom - Evidenciji!
Ukoliko se ponovno ne izborimo za „svoju Hrvatsku“ bojimo se da će u svakom malo većem gradu, kao prije nekoliko godina u Rijeci, zasjati krvave, komunističke crvene zvijezde, iste onakve kakve su s ponosom nosili ratni zločinci poput Veselina Šljivančanina, dok su Srbi i zločinačka JNA okupirali Vukovar, Škabrnju, Pakrac, Knin i brojne druge hrvatske gradove i mjesta!
Banke, trgovačke lance i sve ono što vrijedi već su davno pokupovali inozemni „partneri“, Još malo pa ćemo prodati i preostale izvore voda, (kad je bio na čelu Podravke Zvonimir Mršić je tek tako, bez ijedne kritike, prodao lipički Studenac, u koji je inače ova firma u vrijeme Domovinskoga rata uložila na milijune njemačkih maraka!), otoke i štošta drugo.
To je nama naša borba dala!
U jednoj radijskoj emisiji svojedobno je jedan poznati hrvatski povjesničar uz ostalo rekao da „mi i dalje živimo u jednom nakaradnom ne demokratskom sustavu, koji fingira demokraciju i na neki način je nepošteniji, nego što je bio totalitarni, otvoreni komunistički sustav. Na vlasti su praktično isti, odnosno njihovi ideološki klonovi ili njihovi potomci. Kada pogledamo samo civilni sektor, pa 14 tisuća udruga iz bivše države samo se preregistriralo i sada dobiva novac iz proračuna i radi isti posao kao i prije“.
Na to je drugi bivši sveučilišni profesor dodao da mu je „čak i baš drago, pod navodnicima, što je notorni Beljak jednom izjavio u svezi Udbe, tj. da nije ubila koliko je trebala. On se barem otkrio. On je barem rekao ono što ogromna većina ljudi u SDP-u, i sličnim strankama i sistemskim strankama misli. No, u konačnici ne trebamo se opterećivati sa jednim specifičnim slučajem, nego je puno veći problem sustava i što jedan veliki broj ljudi u Hrvatskoj razmišlja na isti način“, zaključio je profesor, dok nije bilo gotovo nikakvih reakcija (sjećate se?) kada je bivši saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić kazao „kako 1945. godine posao očito nije dobro obavljen.“
Vjerojatno bi u modernoj i demokratskoj državi jedan takav politikant izgubio položaj u parlamentu i drugdje, a njemu se, kao što se zna, nije dogodilo ništa (čak je napredovao) – dok bi mi na sve to još samo dodali: Branitelji, dokle mislite šutjeti i mučati, zar ne vidite da nas sve više dijele -ako nisi za nas, onda si protiv nas!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
