U posljednje vrijeme ljude se izlaže neprestanim strahovima i zastrašivanjima: strah od pandemija i umiranja, strah od klimatskih katastrofa, strah od izvanzemaljaca, strah od prirodnih katastrofa, strah od nuklearnog rata… Ne znam da li je čovjek ikada ranije bio izlagan tolikim različitim zastrašivanjima. Matthias Desmet, profesor kliničke psihologije, proučava alate psihološkog ratovanja koje koristi „elita”. O tome sam već pisao I izvještavao u svojim predavanjima no nije naodmet spomenuti to ponovo u ovom kontekstu. U diktaturama je poslušnost vođena strahom od diktatora. Ali u totalitarizmu, sustavu koji preferira globalna „elita”, ljudi su hipnotizirani u poslušnost. Psihološki, to je poznato kao ‘formiranje mase’. Da bi se formiranje mase ukorijenilo, moraju se ispuniti slijedeći uvjeti: mase se moraju osjećati izolirano, otuđeno i usamljeno. njihovi se životi moraju činiti besmislenim. Ovi uvjeti polako su se stvarali godinama, potaknuti društvenim medijima, mobilnim uređajima i godinama duboke podjele koju guraju mainstream mediji. Mase moraju iskusiti stalnu tjeskobu bez jasnog izvora. Do 2020. ti su uvjeti bili u potpunosti uspostavljeni.
Pogledajmo pobliže što je strah i koja je njegova funkcija. O strahu možete naći informacije i na internetu. Strah je jedna od sedam univerzalnih emocija koje doživljavaju svi diljem svijeta. Javlja se s prijetnjom štete, bilo fizičke, emocionalne ili psihičke, stvarne ili izmišljene. Iako se tradicionalno smatra "negativnom" emocijom, strah zapravo igra važnu ulogu u našoj sigurnosti jer nas mobilizira da se nosimo s potencijalnom opasnošću.
Iskustava straha mogu se razlikovati prema tri čimbenika: Intenzitet: koliko je teška šteta koja prijeti?, vrijeme: Je li šteta trenutna ili prijeteća? te suočavanje: koje, ako postoji, mogu poduzeti radnje da se smanji ili ukloni prijetnja?
Kada smo u stanju nositi se s prijetnjom, to smanjuje ili uklanja strah. S druge strane, kada smo bespomoćni da smanjimo prijetnju od štete, to pojačava strah. Strah može ponekad nastupiti neposredno nakon iznenađenja i često oscilira s iskustvom ljutnje.
Univerzalni okidač za strah je prijetnja ozljedom, stvarnom ili izmišljenom. Ova prijetnja može djelovati na naše fizičko, emocionalno ili psihičko blagostanje. Iako postoje određene stvari koje kod većine nas izazivaju strah, možemo naučiti bojati se gotovo svega: mrak ili gubitak vidljivosti okoline, visine i letenja, društvene interakcije i/ili odbacivanja, zmija, glodavaca, pauka i drugih životinja, smrti i umiranja. Uporan strah ponekad se može nazvati tjeskobom ako se neprestano osjećamo zabrinuti, a da ne znamo zašto. Nemogućnost identificiranja okidača sprječava nas u mogućnosti ukloniti sebe ili stvarnu prijetnju iz situacije. Dok je anksioznost uobičajeno iskustvo za mnoge ljude, može se smatrati poremećajem kada se ponavlja, postojano je, intenzivno i ometa osnovne životne zadatke kao što su rad i spavanje.
Koja je funkcija straha? Univerzalna funkcija straha je izbjegavanje ili smanjenje štete. Ovisno o tome što smo naučili u prošlosti i o tome što nas može zaštititi u opasnim situacijama, sposobni smo učiniti mnoge stvari koje obično ne bismo mogli ili htjeli učiniti kako bismo zaustavili prijetnju. Neposredna prijetnja od štete usredotočuje našu pozornost, mobilizira nas da se nosimo s opasnošću. Na taj način, strah nam zapravo može spasiti živote tjerajući nas da reagiramo bez razmišljanja. Evolucijski unaprijed postavljene radnje straha uključuju borbu, bijeg i „zamrzavanje“.
Iako se tradicionalno smatra "negativnom" emocijom, strah zapravo igra važnu ulogu u našoj sigurnosti. Međutim, zbog toga se također možemo osjećati zarobljenima i spriječiti nas da radimo stvari koje bismo željeli. Dok neki ljudi smatraju da je strah gotovo nepodnošljiv i izbjegavaju emociju pod svaku cijenu, drugi osjećaju strah i traže zadovoljstvo (tj. gledajući horor film).
Potrebna je dobro razvijena sposobnost suosjećanja da bismo poštovali, osjećali suosjećanje i strpljivo uvjeravali nekoga tko se boji nečega čega se mi ne bojimo (većina nas odbacuje takve strahove). Ne trebamo osjećati strah druge osobe da bismo ga prihvatili i pomogli im da se nose. Razne su taktike zastrašivanja. Jedna od najčešćih metoda u pandemiji bile su prijetnje gubitkom posla ili gubitkom poštovanja u zajednici. Svrha ove taktike je oslabiti sposobnost ili želju za djelovanjem.
Taktika izoliranja (pojedinca ili grupe) često se sastoji u tome da se natjera javne dužnosnike, vođe zajednice ili kreatore mišljenja (na primjer, novinske urednike) da kritiziraju pojedince ili grupe ili da njihove vođe okarakteriziraju kao radikale. Ova je taktika osmišljena da pojedinca drži previše zaokupljenim samoobranom ili međusobnom borbom kako bi učinio bilo što produktivno. Koristeći strategiju zavadi pa vladaj želi se oslabiti energiju i kredibilitet pojedinca u zajednici.
Mnoge preporuke za sučeljavanje sa zastrašivanjem koje se odnose na opće pojmove zastrašivanja, također se odnose i na tzv. moderna zastrašivanja (pandemije, ratovi, katastrofe itd.). Evo nekih osnovnih načela za postupanje sa svim vrstama zastrašivanja i uznemiravanja. Prva se odnosi na trenutačno rješavanje problema.
Glasine i strah izazvani taktikom zastrašivanja protivnika mogu se brzo proširiti grupom ili zajednicom, odvajajući članove i pristaše i trujući duhove onih koji ostaju u grupi. To je poput liječenja zmijskog ugriza: što brže stabilizirate pacijenta i očistite otrov, to ćete se s manje traume morati nositi. Nadalje, potrebno je ozbiljno uzeti u obzir strah ljudi od zastrašivanja. Nikada ne treba omalovažavati ili minimizirati nečije strahove ili potencijalnu prijetnju, čak i ako nema otvorenih ili dokazanih slučajeva zastrašivanja. Protivnici pokušavaju širiti strah jer je to jedan od glavnih razloga zašto se ljudi ne pridružuju grupama građana ili ne poduzimaju ništa kako bi vam pomogli da pobijedite. Potrebno je identificirati razloge straha ljudi i pomoći im da se nose s tim. Naši strahovi obično nestanu kada o njima naglas razgovaramo; njihovo imenovanje je prvi korak u njihovom prevladavanju.
Taktike zastrašivanja ovise o širenju glasina i o neuspjehu skupine da iznese problem na površinu. Prozivke, ružne glasine i druge vrste zastrašivanja često čine da se naši pošteni članovi koji poštuju zakon osjećaju krivima - mora da smo učinili nešto loše da izazovemo ovu nevolju - ako oni ne znaju zašto se to događa. Članovi mogu početi razmišljati: "Možda je ova grupa previše radikalna" ili "Ne znam je li vrijedno toga da moji susjedi misle da sam luđak". Ali ako govorite o tome što se događa i zašto - vaš protivnik vas očajnički pokušava ušutkati jer poduzimate učinkovite akcije - vaša grupa može osjetiti osjećaj postignuća umjesto krivnje i straha, suočena s taktikama zastrašivanja.
Potrebno je iskoristiti priliku za jačanje svoje grupe. Najbolja obrana od taktika zastrašivanja je da se grupa drži zajedno i stoji iza svih svojih članova. Najbolji rezultat protivnikovog pokušaja da vas zastraši je da izađete jači, odlučniji. Jaka, demokratski vođena, aktivna organizacija najmanje je osjetljiva na taktike zastrašivanja. Ova taktika je zakazala u pandemiji.
Jako je važno držati se svojih stavova, biti ponosan na njih i ne odustajati. Nemojte braniti ono za što se zalažete i zašto se borite. To je upravo ono s čim vas protivnik pokušava preplašiti. Ako vjerujete u ono za što se borite, važan dio vaše protuofenzive je ponovno potvrditi ono za što se zalažete i zašto se vrijedi boriti. Ovo je dobro vrijeme da vaša grupa pregleda svoju organizacijsku misiju i ciljeve, tako da ne zaboravite viziju i vrijednosti koje vas ujedinjuju.
Potrebno je odgovoriti hrabro akcijom Ozbiljni pokušaji zastrašivanja zahtijevaju više od odgovora na pismo uredniku (to je dobra ideja, ali nije dovoljno samo po sebi). Potrebna je fizička akcija. Učinci taktika zastrašivanja mogu biti paralizirajući, vaš odgovor treba da dignete ljude na noge.
Na kraju valja istaknuti da je taktika zastrašivanja i sijanja straha među svjetskom populacijom u počecima pandemije uglavnom bila uspješna, dijelom i zbog nekritičnog popuštanja populacije, krivih preporuka struke, umiješanosti politike itd. Ipak, polako ali sigurno takva se taktika razotkriva. Novost je, međutim, da su sada taktike zastrašivanja proširene i na druge „potencijalne opasnosti“ pa prosječan čovjek teško tome nazire kraj.
