Što znači to današnja popodnevna izjava Putina u nazočnosti njegovoga velikoga prijatelja bjeloruskog vođe Lukašenka, da je »predsjednik Rusije načelno spreman podržati privremeno primirje s Ukrajinom», ali da se »treba razgovarati o postojećom nijansama s američkim sugovornicima, možda i s predsjednikom Trumpom«? To naprosto znači, da Putinu još kako odgovara produžetak ratovanja, nakon što je SAD bez ikakve razumne strateške logike blokirala isporuku oružja i streljiva Ukrajini i to u odsudnom trenutku bitke za strateški koridor ruske regije Kursk. I upravo Kursk je bio razlog da se Putin puna 24 sata od dogovora američke i ukrajinske strane nije javljao u smislu bilo kakve podrške primirju, nego je sve svoje potencijale usmjerio na nekoliko točaka prodora u položaje protivnika, žrtve agresije. Putin spominje, da je »za dugotrajan mir potrebno ukloniti temeljne uzroke krize«.
To je točno, ali kada se dođe na definiranje uzroke odmah će zapeti. Glavni uzrok krize jest agresija Rusije na Ukrajinu, započeta 24. veljače 2022. godine. To su činjenice i to je bilo otvaranje najvećeg ratnog sukoba u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Rusija će naravno, baš slično Hitleru prodavati cijeloj Europi i zapadnom svijetu patent Hitlera i njegovo „rješavanje“ pitanja Sudetskih Nijemaca osvajanjem tog dijela, a potom i cijele Češke.
Drugo što Putna »muči« jest da ako bi podržao ideju mira i prekida konflikta, otvara mu se pitanje: »Tko će nadzirati dogovor o primirju«? To je pitanje logično i Rusija ga u svojoj praksi agresije sama postavlja, jer upravo na dan kada se zaključivao prvi dogovor o otvaranju mirovnoga procesa, ruske glavne oružane snage krenule su na regiju Kursk uz osobno sudjelovanje Putina na fronti. Naravno da je takav potez Putina strašno naljutio ukrajinskoga predsjednika Volodimira Zelenskoga, koji takvo ponižavanje dogovora SAD i Ukrajine praktično pokazao i očitim potezom nastojanja produžavanja rata i odlaganja mira.
Putin nije toj bitnoj činjenici proturječio, nego je čak naglašavao da »Ruska vojska napreduje na svim područjima crte bojišnice« između Rusije i Ukrajine. Na temelju takvog poteza Putina u vremenu postizanja PRVOG dogovora o mogućem prekidu rata s pravim razlogom i pozadinom može se utemeljeno pretpostaviti da je Ukrajina samo prva u nizu država Europe, gdje sežu apetiti Velike Rusije. Ostavljamo u razmišljanje krucijalno pitanje, da li takav razvitak geopolitičke situacije i stvaranja nekih novih odnosa snaga odgovara SAD? Odnosno, preciznije rečeno, je li je ovakav potez Putina iznenadio Trumpa, ako mu doista nije u interesu, da Rusija nastavi agresorske pohode u Europi?
A kakav je prvi odgovor Ukrajine Putinu na njegovu »načelnost« mira i praktičnu stvarnost nastavka agresije?
Predstavnik Zelenskoga (Ukrajinsko vijeće nacionalne sigurnosti i obrane) Andrij Kovalenko nepuni sat nakon istupa Putina je rekao „To je tipično ponašanje agresorske države Rusije u međunarodnoj politici: Spremni smo na prekid vatre, ali postoje nijanse!? A to je onda taktika laganja i optuživanja«.
Za sada ipak prva reakcija iz SAD i to od ministra Financija Bessenta: »Spremni smo uvesti maksimalne sankcije protiv Rusije ako ne žele završiti s agresijom«. Govorili ova izjava, da nešto ipak dolazi više saznanja u SAD koliko je ruska agresija pogubna za svjetski mir?
A što je malo kasnije rekao Trump, nakon što je nekako u američkom stilu rekao da je izjava Putina s nekom nadom „ali nije cjelovita“. U nastavku je gađao u sredinu stvari: “Vidjet ćemo uskoro hoće li Rusija biti s nama za primirje. Ako ne bude, to je onda veliko razočaranje za čitav svijet“. Rečeno kratko, ali u pravom trenutku, da ne ostavlja većih dilema što se od Putina sada traži.
Putinu odgovara produžavanje agresije
