Hrvatska kinematografija u noći s nedjelje na ponedjeljak u Los Angelesu ostala je bez Oscara za kratkometražni film Nebojše Slijepčevića – „Čovjek koji nije mogao šutjeti“.
s obzirom na to da film govori o kapetanu zločinačke JNA, koji je iz Beograda vlakom putovao u posjetu svom sinu u također zločinačku JNA u Crnu Goru (1993.), da mu vjerojatno da podršku, oficir JNA nije mogao šutjeti kad je vlak zaustavila skupina ljudi (ne vide se ni njihove oznake!) i njih desetak tjera iz vlaka, a prije toga su ih pitali „kojem se Bogu mole“.
Dakle, sve se vrti oko kapetana JNA, koji je u to vrijeme bio na zločinačkoj strani, a koji se jako uvrijedio što njega, kao kapetana, netko nešto pita, pa je na kraju rekao „neka ga vode njihovu zapovjedniku“. I odveli su ga. U filmu nema ništa o tome što se s njim kasnije dogodilo, što se dogodilo s ljudima koje su odveli iz vlaka, tako da onaj koji nije čitao priču o tome koju je napisao Boris Dežulović, notorna perjanica notornog srpskog propagandnog lista „Novosti“, tzv. obični gledatelj, bez „predznanja“ teško može dokučiti što se tu stvarno dogodilo.
Ali, to nije važno, jer su svi, poglavito „najznačajniji“ hrvatski mediji ovom 13-minutnom filmu dali nevjerojatno veliki publicitet, pa su „svi“ sve znali.
Redatelj Slijepčević, uz gomilu suradnika, i uz veliku financijsku potporu, osobito hrvatskih kulturnih institucija, želio je prikazati, a to je i uspio, „da mu se divi ceo svet“, da je i među zločinačkim oficirima JNA bilo dobrih i humanih ljudi, da zločinačka JNA ipak nije ono što smo o njoj znali i znamo, jer je među njima bilo i „dobrih“ ljudi.
E, sad ni jednom hrvatskom filmskom redatelju nije palo na pamet da snimi baš i 13-minutni film s obrnutom pričom: recimo o nekom ratnom zapovjedniku Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Lipika, Saborskog, Voćina, Dubrovnika, Zadra, Knina, Osijeka, Karlovca, Gospića ili nekog drugog grada koji je u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata svojim angažiranjem ili prema zapovjedi prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja RH dr. Franje Tuđmana ili ratnog ministra Gojka Šuška spasio na stotine, možda i tisuće Srba, Crnogoraca ili pripadnika JNA, koji su u to vrijeme bili na strani agresora.
Takvu priču vjerojatno bi netko i snimio, ali ona sigurno ne bi dobila ni deset posto potpore koju je dobio Slijepčević za svoj uradak, a još manje bi takav film s ratnim zapovjednikom hrvatske pobjedničke vojske, kao „od šale“, osvajao nagrade i priznanja na raznim međunarodnim filmskim festivalima. Takvu priču, a bilo ih je na tisuće, nikada nije napisao notorni Dežulović, a jednog Slijepčevića nešto takvoga očito i ne zanima.
Nu, kako bilo da bilo, film “Čovjek koji nije mogao šutjeti“ s glavnim glumcem oficirom JNA, dobar je i zanimljiv, ostvaren s hrvatskim novcima, ali s temom o „dobrom oficiru zločinačke JNA“!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
