I jedna (ukrajinska) i druga (ruska) i treća (američka) i četvrta (europska) strana, koje su više ili manje, izravno ili neizravno umiješane ili uključene u ratni sukob oko Ukrajine tvrde, da je krajnje vrijeme zaustaviti rat, ali kako to učiniti, da to svi akteri prihvate, još nema ni približno rješenja niti malo približavanja.
Rat je započela Rusija agresijom na drugu najveću državu Europe-Ukrajinu, koja u vrijeme bivšeg Sovjetskog saveza bila najveći vojni i industrijski potencijal (u atomskoj energiji, industriji naoružanja i vojne opreme, borbenih zrakoplova i helikoptera, više serija raketa i topništva, oklopnih borbenih vozila i tenkova) te najvećih kadrovskih mogućnosti. U početku agresije to se nije osjetilo, jer prvih dana je Rusija izvršila iznenadni napad i upad velikih sila na širokom frontu Ukrajine, do tada poprilično neutralizirane u svim vojnim i ratnim elementima, zaslugom Rusije i ubacivanja u rusofilske sustave vlasti Ukrajine do pojave Zelenskog. Ipak bitni pomak u navedenoj početnoj poziciji i situaciji bio je, da Rusija nije uspjela pokoriti Ukrajinu „u tri dana“, kako je to njihov glavni voditelj (fürer) Vladimir Putin najavljivao i obećavao. Ne, to se nije dogodilo: ni u tri dana ni u tri mjeseca, ni u tri godine (agresija je počela 24. veljače 2022.godine).
Kako je to bilo moguće? Uz postupnu sve obilatiju (ipak nedovoljnu) vojnu pomoć zapadnih saveznika (SAD, Velika Britanija, države EU bez Mađarske i Slovačke), ubrzanom mobilizacijom iskusnih vojnih kadrova i još bržom obukom mlade generacije, (iako s početnim velikim žrtvama) i prebacivanjem vojnih snaga na težišta napada i upada ruske vojske, vrhovni zapovjednik i predsjednik države Volodimir Zelenski uspio je za kritični početni tjedan dana uspostaviti stabilan front odnosno prvu crtu obrane na bojišnici. Tu je već bio započeo rat informacija, gdje je vrlo iskusna ruska obavještajna služba, u kojoj se izučio i Putin, pokušavala prikazati Ukrajinu kao „zemlju fašizma i nacionalističke mržnje prema Rusima“, i u tome tražila opravdanje za neviđene ratne zločine prema civilima i zarobljenicima. Zelenski se pokazao tada vrlo umješnim u otvaranju te crne slike europskoj i svjetskoj javnosti, što je zapadne zemlje poticalo na veću vojnu pomoć ugroženoj Ukrajini. Najveći rat u Europi poslije Drugog svjetskog rata sve više je poprimao globalne okvire, što je danas vidljivo u stvarnosti ulaska u borbu i velikih žrtava sjevernokorejskih trupa. Gledajući objektivno ruska vojska je snagom svoje vatrene moći i ljudskim potencijalom zamjetno jača od Ukrajinske vojske i zbog toga polako grize komadić po komadić te velike susjedske države. Vrijeme i život na bojišnici učinilo je svoje. Unatoč visokog morala ukrajinske vojske, što je velika prednost, velike vojne i civilne žrtve postaju sve teže podnošljive. Slično je i na ruskoj strani. Obje strane su računale da će se nešto novo dogoditi u zaključivanju rata dolaskom Trumpa. Prvo je pitanje: jesu li sazreli uvjeti za pregovore o miru ili o prekidu rata?
Na riječima da. Prisjetimo se tada kandidata za predsjednika SAD Donalda Trumpa i njegovih riječi: „Trebat će mi samo jedan dan da završimo s ratom i postignemo mir u Ukrajini“!? Rezultat znamo. I što sada? Dok se ne sastanu Trump i Zelenski, čuje se glas američkog državnoga sekretara Marca Rubia. Njegove izjave, kako saznajemo iz ukrajinskih diplomatskih izvora zahtijevale su odgovor Zelenskog, koji vidi problem u tome da bi trebalo najprije posjetiti i osobno upoznati Ukrajinu. To je reakcija Zelenskog na izjavu američkog državnog sekretara da se moraju pregovori realizirati tako da „moraju obje strane popustiti“. Zelenski tvrdi da „Putin nije spreman za diplomatske pregovore, što znači da Ukrajina mora imati moćan položaj, da Putin pristane na pregovore“. Ovdje se mora uočiti da zahtjev Marka Rubia o popuštanju zapravo izjednačava potencijalna očekivanja agresora i žrtve te agresije, što dakako Ukrajina ni načelno ne može prihvatiti. Još manje je za Ukrajinu prihvatljivo „isključivanje Ukrajine iz pregovora između SAD i Rusije“. S druge strane, prema mišljenju Zelenskoga „Rusija nije spremna na nikakve koncesije, jer bi to za njih značilo gubitak postignutoga na bojištu“. Stoga Zelenski sugerira američkoj strani (Trump-Rubio) da se pozove Putin na pregovarači stol ili u suprotnom da se „Rusiji zaprijeti sankcijama u energetskom i bankovnom području i nastavkom još jače podrške ukrajinskoj vojsci na bojišnici“. To je i prigovor Zelenskoga Trumpu, koji je rekao da njegova administracija „ima vrlo ozbiljne pregovore s Rusijom, ali pregovori bez nas mogu stvoriti opasno situaciju za sve“, što Zelenski objašnjava da su to možda ipak sam načelni razgovori i kod toga se poziva na obećanje Trumpa, da će se „uskoro“ sresti s njime i konkretno „raspravljati o koracima potrebnim za završetak rata“, da tako ostvare potrebnu pripremu na zajednički sastanak s Putinom.
Teško je sada tvrditi, da smo vrlo blizu pregovorima, jer su razlike velike između svih potencijalnih sudionika pregovora. To sve govori, da je itekako važno što se događa na bojišnici. Pokazalo se zlata vrijedno što je Ukrajinska vojska izvršila i u velikoj mjeri zadržala osvojeni ruski teritorij u regiji Kursk s gradom Sudža. To izaziva priličnu pometnju na ruskoj strani. Oni su primjerice u tom ruskom gradu pogodili ovih dana i srušili zgradu u kojoj su živjeli ruski civili, a na bojišnici je poginulo oko tisuću vojnika sjevernokorejske vojske. Ukrajinske dalekometne rakete pogađaju ciljeve kao što su velike rafinerije i drugi energetski objekti. S druge strane Ruska vojska pogađa prije svega velike civilne objekte i to s razarajućim balističkim raketama.
Kada pogledamo gubitke na bojišnici i nakon izvršene redukcije preuveličavanja gubitaka druge strane zamjećujemo da je u ovom tjednu bilo manje gubitaka, a na ukrajinskoj strani bilo je najednom više upada specijaliziranih diverzantskih skupina na ruski teritorij i zarobljavanje ruskih vojnika. Stanje na površini Crnog mora govori o solidnoj stabilnosti ukrajinske pomorske flote i o sigurnome izlasku trgovačkih brodova iz glavne luke Odesa. Ukratko rečeno, Predsjednik Zelenski očekuje i treba veći pritisak SAD na Rusiju, a ruska strana nastoji više ostvarivati svoju moć na cijeloj crti bojišnice. U odnosu na obećanja ima razočaranja Ukrajine sa SAD-om. Trump očito želi zadržati pozicije Ukrajine prema Rusiji. Rusija i dalje računa na neslogu unutar EU i na slabljenje moći Ukrajine. U svemu tome ipak Trump ima glavnu ulogu, a on se do sada pokazao kao nepredvidljiv.
Ivan Botteri.
Rat je započela Rusija agresijom na drugu najveću državu Europe-Ukrajinu, koja u vrijeme bivšeg Sovjetskog saveza bila najveći vojni i industrijski potencijal (u atomskoj energiji, industriji naoružanja i vojne opreme, borbenih zrakoplova i helikoptera, više serija raketa i topništva, oklopnih borbenih vozila i tenkova) te najvećih kadrovskih mogućnosti. U početku agresije to se nije osjetilo, jer prvih dana je Rusija izvršila iznenadni napad i upad velikih sila na širokom frontu Ukrajine, do tada poprilično neutralizirane u svim vojnim i ratnim elementima, zaslugom Rusije i ubacivanja u rusofilske sustave vlasti Ukrajine do pojave Zelenskog. Ipak bitni pomak u navedenoj početnoj poziciji i situaciji bio je, da Rusija nije uspjela pokoriti Ukrajinu „u tri dana“, kako je to njihov glavni voditelj (fürer) Vladimir Putin najavljivao i obećavao. Ne, to se nije dogodilo: ni u tri dana ni u tri mjeseca, ni u tri godine (agresija je počela 24. veljače 2022.godine).
Kako je to bilo moguće? Uz postupnu sve obilatiju (ipak nedovoljnu) vojnu pomoć zapadnih saveznika (SAD, Velika Britanija, države EU bez Mađarske i Slovačke), ubrzanom mobilizacijom iskusnih vojnih kadrova i još bržom obukom mlade generacije, (iako s početnim velikim žrtvama) i prebacivanjem vojnih snaga na težišta napada i upada ruske vojske, vrhovni zapovjednik i predsjednik države Volodimir Zelenski uspio je za kritični početni tjedan dana uspostaviti stabilan front odnosno prvu crtu obrane na bojišnici. Tu je već bio započeo rat informacija, gdje je vrlo iskusna ruska obavještajna služba, u kojoj se izučio i Putin, pokušavala prikazati Ukrajinu kao „zemlju fašizma i nacionalističke mržnje prema Rusima“, i u tome tražila opravdanje za neviđene ratne zločine prema civilima i zarobljenicima. Zelenski se pokazao tada vrlo umješnim u otvaranju te crne slike europskoj i svjetskoj javnosti, što je zapadne zemlje poticalo na veću vojnu pomoć ugroženoj Ukrajini. Najveći rat u Europi poslije Drugog svjetskog rata sve više je poprimao globalne okvire, što je danas vidljivo u stvarnosti ulaska u borbu i velikih žrtava sjevernokorejskih trupa. Gledajući objektivno ruska vojska je snagom svoje vatrene moći i ljudskim potencijalom zamjetno jača od Ukrajinske vojske i zbog toga polako grize komadić po komadić te velike susjedske države. Vrijeme i život na bojišnici učinilo je svoje. Unatoč visokog morala ukrajinske vojske, što je velika prednost, velike vojne i civilne žrtve postaju sve teže podnošljive. Slično je i na ruskoj strani. Obje strane su računale da će se nešto novo dogoditi u zaključivanju rata dolaskom Trumpa. Prvo je pitanje: jesu li sazreli uvjeti za pregovore o miru ili o prekidu rata?
Na riječima da. Prisjetimo se tada kandidata za predsjednika SAD Donalda Trumpa i njegovih riječi: „Trebat će mi samo jedan dan da završimo s ratom i postignemo mir u Ukrajini“!? Rezultat znamo. I što sada? Dok se ne sastanu Trump i Zelenski, čuje se glas američkog državnoga sekretara Marca Rubia. Njegove izjave, kako saznajemo iz ukrajinskih diplomatskih izvora zahtijevale su odgovor Zelenskog, koji vidi problem u tome da bi trebalo najprije posjetiti i osobno upoznati Ukrajinu. To je reakcija Zelenskog na izjavu američkog državnog sekretara da se moraju pregovori realizirati tako da „moraju obje strane popustiti“. Zelenski tvrdi da „Putin nije spreman za diplomatske pregovore, što znači da Ukrajina mora imati moćan položaj, da Putin pristane na pregovore“. Ovdje se mora uočiti da zahtjev Marka Rubia o popuštanju zapravo izjednačava potencijalna očekivanja agresora i žrtve te agresije, što dakako Ukrajina ni načelno ne može prihvatiti. Još manje je za Ukrajinu prihvatljivo „isključivanje Ukrajine iz pregovora između SAD i Rusije“. S druge strane, prema mišljenju Zelenskoga „Rusija nije spremna na nikakve koncesije, jer bi to za njih značilo gubitak postignutoga na bojištu“. Stoga Zelenski sugerira američkoj strani (Trump-Rubio) da se pozove Putin na pregovarači stol ili u suprotnom da se „Rusiji zaprijeti sankcijama u energetskom i bankovnom području i nastavkom još jače podrške ukrajinskoj vojsci na bojišnici“. To je i prigovor Zelenskoga Trumpu, koji je rekao da njegova administracija „ima vrlo ozbiljne pregovore s Rusijom, ali pregovori bez nas mogu stvoriti opasno situaciju za sve“, što Zelenski objašnjava da su to možda ipak sam načelni razgovori i kod toga se poziva na obećanje Trumpa, da će se „uskoro“ sresti s njime i konkretno „raspravljati o koracima potrebnim za završetak rata“, da tako ostvare potrebnu pripremu na zajednički sastanak s Putinom.
Teško je sada tvrditi, da smo vrlo blizu pregovorima, jer su razlike velike između svih potencijalnih sudionika pregovora. To sve govori, da je itekako važno što se događa na bojišnici. Pokazalo se zlata vrijedno što je Ukrajinska vojska izvršila i u velikoj mjeri zadržala osvojeni ruski teritorij u regiji Kursk s gradom Sudža. To izaziva priličnu pometnju na ruskoj strani. Oni su primjerice u tom ruskom gradu pogodili ovih dana i srušili zgradu u kojoj su živjeli ruski civili, a na bojišnici je poginulo oko tisuću vojnika sjevernokorejske vojske. Ukrajinske dalekometne rakete pogađaju ciljeve kao što su velike rafinerije i drugi energetski objekti. S druge strane Ruska vojska pogađa prije svega velike civilne objekte i to s razarajućim balističkim raketama.
Kada pogledamo gubitke na bojišnici i nakon izvršene redukcije preuveličavanja gubitaka druge strane zamjećujemo da je u ovom tjednu bilo manje gubitaka, a na ukrajinskoj strani bilo je najednom više upada specijaliziranih diverzantskih skupina na ruski teritorij i zarobljavanje ruskih vojnika. Stanje na površini Crnog mora govori o solidnoj stabilnosti ukrajinske pomorske flote i o sigurnome izlasku trgovačkih brodova iz glavne luke Odesa. Ukratko rečeno, Predsjednik Zelenski očekuje i treba veći pritisak SAD na Rusiju, a ruska strana nastoji više ostvarivati svoju moć na cijeloj crti bojišnice. U odnosu na obećanja ima razočaranja Ukrajine sa SAD-om. Trump očito želi zadržati pozicije Ukrajine prema Rusiji. Rusija i dalje računa na neslogu unutar EU i na slabljenje moći Ukrajine. U svemu tome ipak Trump ima glavnu ulogu, a on se do sada pokazao kao nepredvidljiv.
Ivan Botteri.
