Razumljivo jest, da u tako složenom zapletu odnosa, snaga i mogućih većih opasnosti za svijet ima više različitih ideja ili scenarija pokušaja kako, gdje i s kime pregovarati o prekidu rata i miru u Ukrajini. Sve te mogućnosti ostvarenja mira imaju ispred sebe jednu veliku enigmu, koja se zove tajni ključ rješenja, kojega drži Trump do dana inauguracije 20. siječnja 2025. godine. On je u predizbornoj kampanji obećao, da će u jednom danu s Putinom ostvariti dogovor o kraju rata u Ukrajini!? Ima li smisla nagađati ili jednostavno reći da je to bio „Trumpov blef“?
Korektnije bi bilo reći, da je to jedna od mogućnosti ili još jedan od mogućih scenarija rješenja ove najveće ratne krize u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Ovoga ponedjeljka navečer je njemački kancelar Olaf Scholz rekao, da „primirje ne znači trajan mir“ i dodao da se „nijedna rasprava o Ukrajini ne može voditi bez uključivanja Ukrajine u takve pregovore o miru“. On je dva puta razgovarao s novim američkim predsjednikom Trumpom, ali o tome još ne želi konkretno govoriti osim zaključka, da su njih dvojica suglasna da se „moraju SAD i Europa tijesno uskladiti o svim pitanjima“. Za sada je za Njemačku najvažnije „da Ukrajina ne ostane sama i da se nastavi s dobavljanjem oružja“. Kod toga Scholz napominje, da je i „Trump uvjeren, da je moguće postići mir samo ako Ukrajina bude vojno snažna“.
Takvo razmišljanje njemačkoga kancelara je logično i očekivano, jer jedino tako se može parirati Rusiji, koja želi i nastoji da Ukrajina bude u svakom pogledu slabija. Čak štoviše, Rusija želi do momenta dogovora o prekidu vatre osvojiti i okupirati što veći prostor Ukrajine. Razlika je vrlo velika od početnoga cilja, kada su imali namjeru Ukrajinu pokoriti u tri dana, a sada se vuče već treća godina ratovanja, kojemu se još niti nazire kraj. Ukrajina se brani s potencijalima borbenoga materijala i ljudstva u mjeri koju ima na raspolaganju, a koja je zamjetno manja nego je to na ruskoj strani. Do sada je bilo više ofenziva i protuofenziva na jednoj i drugoj strani, većih i manjih iznenađenja, ali najučinkovitiji potez i najveće iznenađenje bio je prodor ukrajinske vojske u rusku regiju Kursk ljetos u kolovozu. To nije bilo samo zabijanje udarnog klina u raspored ruskih snaga za napad nego i izravno zaposjedanje prostora glavnog ruskoga napadnoga pravca prema Karkovu i Kijevu, glavnim i najvećim gradovima Ukrajine.
To je trebalo značiti slabljenje ofenzive na jugoistoku Ukrajine. Međutim, to se nje dogodilo, jer je uslijedila dodatna mobilizacija novih ruskih snaga i dolazak oko 15 tisuća ljudi vojske Sjeverne Koreje, s čime je donekle nadoknađen taj nedostatak, a dodatno su povećana raketiranja i upotreba borbene avijacije. Pokušaji ruske strane da ugroze energetiku Ukrajine samo djelomično uspijevaju, jer se masovno uvoze agregati iz drugih europskih država. Na primjer iz Slovenije je ovih dana samo iz jednog poduzeća upućena besplatna pomoć u 1500 agregata za proizvodnju električne energije, slično iz Hrvatske i drugih prijateljskih država. Humanitarnu pomoć pružaju mnoge zemlje Europe, ali i Ukrajina pokazuje u tome lijepe primjere, pa je upravo ovog tjedna krenula pomoć u žitu narodu Sirije.
Kod velikih dobava naoružanja vodeću poziciju držala je do sada SAD. Trump obećava, da će i dalje pružati pomoć, ali u manjim obimu i očekuje da će europske države to činiti bolje nego do sada. U tome ima istine s obje strane. SAD ima najveće mogućnosti, a potrebe pomoći Ukrajini su velike, s druge strane države Europske unije nisu jedinstvene u pružanju pomoći, a neke i ne sudjeluju u pomaganju, što je nažalost slučaj baš sa susjednima Mađarskom i Slovačkom..
Nije realno očekivati, da će se iz europskih zemalja i vojska uključivati u borbe u Ukrajine, ali bilo bi i nužno i za obranu Ukrajine opravdano da se na ruske napade balističkim raketama uzvraća također napadima raketama dalekog dometa kojima raspolažu i neke zemlje EU. Bi li onda možda takva jaka Ukrajina lakše postigla mir?
Napomenimo još jednu činjenicu oko obostranih žrtava u ovom ratu, o čemu ima vrlo različitih mišljenja. Obje strane u sukobu tvrde da je na suprotnoj strani bilo više gubitaka dok za svoje gubitke ne govore ništa, niti za gubitke teritorija kod prodora protivnika. Naravno da je to logika ratne propagande. Način izvođenja borbi u konkretnom prostoru upućuje na zaključak da su zamjetno veći gubitci na strani napadača, u ovom slučaju češće je to ruska strana. Primjerice ove subote ukrajinska strana navodi da su gubitci na ruskoj strani 27. prosinca bili 1690 vojnika (kod toga se rijetko navodi, koliko je vojnika poginulo, a koliko ranjeno) što vojničkim rječnikom znači da je u tolikom broju (1690) „izbačeno vojnika iz ruskog stroja“. Stvarni podatci su negdje na polovici iznijetih, što je zaista veliki broj. Ruska strana posebice krije podatke o nastradalim sjevernokorejskim vojnicima i starješinama. Ima raznih špekulacija, da se na ruskoj strani čini sve, da sjevernokorejski vojnici nikako živi ne dođu u ukrajinsko zarobljeništvo.
Više scenarija i jedna enigma za mir u Ukrajini
