Nakon više od 30 godina od početka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, još se uvijek postavlja pitanje, kakav je on bio, je li bio „građanski“? Također se relativno često raspravlja i o tzv. individualnim ratnim zločinima. Obično se govori i piše da države „ne mogu“ odgovarati, već samo i isključivo – pojedinci. Činjenica je da se za agresiju na Republiku Hrvatsku uopće ne sudi agresorima. Sudi se pojedincima, pretežno po tzv. zapovjednoj odgovornosti. Većina se političara nažalost također slagala s Haaškim sudom, ali, kako su govorili, ne i sa presudama u cjelini!
Kao prvo, ti pojedinci koji su se našli na sudovima, i koji su, na žalost, osuđeni, nisu ratovali u svoje ime i u ime svojih obitelji. Drugo, često se ističe, da je ratnih zločina bilo na jednoj i drugoj strani. Zvuči pomalo čudno da ni toliko godina od početka velikosrpske agresije, još uvijek nitko nije odgovarao zbog napada na Hrvatsku, odnosno da se „ne zna“ tko je bio agresor, a tko žrtva. Srbi, koji su glavni krivci za Domovinski rat neprestano ističu da se ta „priča“ njih ne tiče. Ne može ih se natjerati ni da plate ratnu odštetu, jer ih još ni jedan sud nije osudio, a prema svemu sudeći ni neće. Tko će za to odgovarati? Čini se da je hrvatskoj diplomaciji i pravnicima malo toliko godina da i u praksi dokažu tko je krvnik, a tko nevin. Hrvati su se imali pravo braniti! A kad vam netko uđe u „dvorište“, kao što su nama Srbi, Crnogorci, zločinačka JNA i domaće izdajice onda su sva sredstva za obranu dozvoljena, ili se to tek nama samo tako čini. Naime, dok su agresori razarali, ubijali, protjerivali iz Vukovara, Škabrnje, Gospića, Osijeka, Pakraca, Voćina, Saborskog, Dubrovnika, Knina i niz drugih gradova i mjesta, Hrvati su, očito, morali paziti kako se brane, jer je zločin – zločin. A je li bi bilo navodnih zločina s hrvatske strane da nije bilo agresije? Ili, zbog čega nitko ne postavi pitanje: što je bilo prije - kokoš ili jaje? Sada se prešlo u drugu krajnost, pa se minuta tišine daje za „sve žrtve“. Nismo nikada čuli da su partizani ili komunisti da li minutu šutnje i za poginule Nijemce, Talijane, Japance…, protiv kojih su ratovali tijekom II. svjetskog rata. Možete li uopće zamisliti da je Tito dao minutu tišine za sve poginule ustaše, ili da su Izraelci to učinili za sve poginule Palestince? A mi dajemo minutu šutnje i za sve poginule i nestale četnike! (Zar ne razni pupovci)) Pored toga, jeste li primijetili da se sve više u negativnom kontekstu govori o Tuđmanu, a sve manje o balkanskom krvniku Miloševiću te da se sve više zbraja koliko je nakon Domovinskog rata osuđeno Srba, a koliko Hrvata? Kažu da je srpskih zločinaca osuđeno nešto više. Apsurdno! Za zločine u Vukovaru dosad je osuđen iznimno mali broj ljudi-četnika, a za Škabrnju nitko, osim jedne „babe“! Gdje je tu pravda? Srbi su svojedobno osudili hrvatskog branitelja Veljka Marića na 12 godina zatvora, a toliko nije dobio ni čuveni zločinac Veselin Šljivančanin! Koliko su pak dobili Vojislav Šešelj ili Savo Štrbac?
Inače, i u pojedinim emisijama Hrvatske radiotelevizije (HRT) sve se više može čuti o „građanskom ratu“, a manje o velikosrpskoj agresiji. Jedan od tih koji zagovara ovu sramnu tezu je i Aleksandar Stanković, kojeg nikako da zbog njegove navodne „četničke“ propagande maknu s malih ekrana.
Sve u svemu, ako nekog treba suditi i osuditi za tzv. zločinački pothvat onda treba suditi agresore, jer Hrvati su se prije svega branili u ovome ratu.
Žalosno je i jadno što je jedan, primjerice, Tomislav Merćep „istrunuo“ u zatvoru, a bio je organizator obrane Grada Vukovara, dok oni koji su razorili ovaj grad i dalje plešu „Žikina kola“!
Ali i kod ovakvih slučajeva treba imati na umu da ih je osudila hrvatska država, odnosno pravosuđe za koje su se borili, a koje srbijanske i ine ratne zločince manje-više osuđuje u odsustvu, što nije ništa drugo nego oprost od grijeha!
Sramno, ali je tako!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
