Zaljubljenici u lijepu riječ prekinu posao, skoče nakratko s radnog mjesta na događaji koji će – ako u tome danu nema partijskog obraćanja – popratiti televizijske kamere, odslušaju pozdravnu riječ urednika, otrpe komplicirane riječi književnog kritičara, ocijene uživo prvaka drame nacionalne kazališne kuće, zaplješću autoru i prevrte po glavi je li se zahvalio baš svima kojima je trebao. Uvijek pronađu nekoga koga je glavni junak zaboravio pa krenu razmišljati radi li se o propustu uzrokovanom tremom ili o svjesnom prešućivanju kojem je cilj nekome  nešto poručiti.  Dok stoje u redu za potpis na knjizi koju će ostaviti potomcima u naslijeđe, pitaju se kome bi ona poruka trebala biti upućena. Poslije uzmu čašu vina, ugledaju poznanika s kojim se nisu vidjeli godinama, prozbore koju riječ,  te ubrzo zaključe da se više i se isplati vraćati na posao. Sljedećeg se dana – na radnom mjestu –  ispričaju svom nadređenom optužujući za jučerašnji nepovratak  one gnjavatore iz Društva koji se, željni pažnje, ne znaju skinuti s mikrofona.

U zgradu Društva utrčala sam tog dana mokrih nogu. Lakirane ravne trobojne cipele, kupljene honorarom dobivenim za priču Cipele, pročitanu na Trećem program hrvatskog radija, zaprijetile su raspadanjem. Brinulo me samo da se na taj čin ne odluče u javnosti, pred očima pisaca kojima se divim, i u  otmjenom prostoru  u kakav sam se –  u uspavljujućim maštanjima – useljavala noću. Nisam  godinama odustajala od svojih sanjarija, premda sam znala da nikada neću živjeti u stanu čije bi sobe nalikovale na sobu u kojoj je tih godina sjedila simpatična i uvijek dobro raspoložena tajnica Ančica. Bila sam svjesna, i još uvijek jesam, da mi podaci upisani u knjigu rođenih na to ne daju pravo.  U slučaju da ipak, pred san, ne bih mogla odoljeti priči, za čije sam potrebe trebala biti stanarka građanskih kvadrata, vidjela bih se u djevojačkoj izbici tik do ulaznih vrata, u onakvoj u kakvima su spavale umorne mlade žene zadužene za blistave srebrne bešteke i čiste podove po kojima će puzati mališani koji će iz roditeljskog doma ponijeti sigurnost i fascikl pun očevih preporuka adresiranih na prezimena moćnih prijatelja. Ponijet će i umijeće hodanja i održavanja ravnoteže na skliskim površinama. U pospanim sam zamišljajima svoje cipele ostavljala na stepenicama. Nisam ih se, ni u priči, usudila unijeti u stan.

Tog se dana, po jednom takvom stubištu, onom koje vodi prema ulaznim vratima Društva, osnovanog devedeset i osam godina prije, uspinjao najveći hrvatski živući pjesnik, pjesnik čije su stihove recitirale učiteljice svih generacija, pjesnik čijim su se imenom ponosili Slavonci, zbog kojeg su plakale majke tkalje, grbila leđa seoskih dječaka, onaj bez čije bi marljivosti brojni veliki pisci ostali bez svojih sabranih djela, uređenih bez tipfelera i materijalnih pogrešaka. Dragutin Tadijanović išao je stubištem, premda zgrada ima lift. Savladavao je uspon. Nepotrebno se znojio. Nije stisnuo tipku i komotno pričekao stakleno pomagalo ukrašeno kovanim željezom. Nije to učinio iako su to bile  godine u kojima su liftovi ispunjavali, bez poteškoća, svoje funkcije, vremena u kojima ni onim drugim pjesnicima, manje  važnim i manje uspješnim, nije bilo nezamislivo do prostorija Društva doći „na vlastite noge“. Noseći na ramenima vlastite glave i u njima vlastite misli, vlastite ocjene, i vlastite odluke.

        Tadijanović je bio desetak stepenica ispred mene. Vidjela sam da su mu nogavice mokre. Nisam ubrzala, nisam ga željela sustići. Ustvari, ako želim biti iskrena, moram reći da sam osjećala nelagodu, možda čak i strah. Na đonovima, s otiskom svoje provincije, ponijela sam, mnogim drugima, smiješan odnos prema piscima čije sam rečenice voljela i uz koje sam se nadala da ću možda jednog dana, kad mi vlastite cipele budu  pretijesne, početi malkoc rasti. Veliki su meni uvijek ostajali veliki. Ostajali su ono što je sakriveno u značenju riječi koju bi se, zbog višegodišnje neupotrebe, moglo i prebrisati iz rječnika našeg jezika. Započinje prvim slovom abecede i glasi autoritet. Pred takvima sam se redovito smanjivala. Nemoderno, staromodno, reći će mnogi. Možda se s njima složiti i svi ostali. Svi, osim mene. Piši J… piši… bit ćeš sama, ali bit ćeš u pravu.

Pjesnik je osjetio da se netko uspinje iza njega. Osjećao je, nije čuo. Stao je, okrenuo se i izgovorio: Ajde, mlada si, vidi mene, brže malo. Poslušala sam i ubrzala.  Znam ja da ti mene voliš, nasmijao se. I nastavio: Voliš me jer se zovem kao tvoj djed. – Kako znate? Jedino sam to uspjela izgovoriti. Misleći na ime, a ne na ljubav. Dok sam stavljala upitnik na svoju krnju rečenicu, već smo se našli na ulaznim vratima. Tadijanović ih je otvorio, dajući mi znak da uđem prva.

Uzeo je i moj kišobran i mokru jaknu i sve odnio u garderobu. 

Čekala sam ga pred velikom dvoranom. Kad se vratio, odgovorio je na moje pitanje: Piše u tvojoj knjizi „Zašto sam vam lagala“. I samo da znaš, ostalo je dva tipfelera. Drugi ne vide, ali Tadija vidi.  Spomenuo je čak i stranice na kojima se nalaze.

Sjeli smo u prvi red. Jedno do drugoga. I dok su ostali polako dolazili, Tadija je komentirao naše mokre cipele, podigao je čak, dovoljno visoko, desnu nogu, samo da vidim kako su mu đonovi tanki, rekao mi je da si čovjek, ako želi živjeti dugo, ne smije nimalo ugađati. Slušala sam ga i šutjela. A on je odlučio natjerati me na ćaskanje. I kad je izgovorio: Vesna i Ivo mi kažu da si se prošli mjesec razvela, nije mi preostalo ništa drugo nego odgovoriti. Da, jesam.  Bila sam spremna, i neupitana, nabrojati razloge i krenuti u pravdanje. Međutim, pjesnik me preduhitrio novim pitanjem: Jeste li imali spavaću sobu? Ponovila sam isti odgovor, ali sam glagol stavila u množinu: Da, jesmo. Nasmijao se. E, to je bila krivo. Muž i žena moraju spavati u odvojenim sobama, krenuo je nizati razloge u korist svoje teze… Slušala sam pažljivo, ne samo zbog toga da ne bih, jednoga dana, iznova napravila istu pogrešku nego da bih dobar savjet mogla prenijeti mlađima od sebe. Možda sam Tadiji htjela, ohrabrena njegovom iskrenošću, i sama nešto reći, ali tada je pred nas stao profesor Ante Stamać, predsjednik Društva, i započeo s pozdravljanjem prisutnih.                  

Često se, uspinjući se po stubištu Društva, sjećam koga sam sve na njemu susretala. Za kim bih zastajala, za kim požurivala. Lako dozovem i sliku prvog dolaska, izraze na licu svojih generacijskih kolega u trenutku kad nam iz uprave društva javljaju da su naše molbe za prijem u članstvu pozitivno riješene, osjećaj ponosa koji smo Rem, Rešicki i ja imali u ono poslijepodne kad smo se iz Zagreba, nakon skupštine Društva, vraćali u Osijek. Marširali smo, sišavši s Podravke, Karadžićevom ulicom prema Sjenjaku, uvjereni kako baš svatko s kim se na ulici susretnemo i mimoiđemo zna odakle se vraćamo, koje smo knjige objavili, i kako je naslovljen posljednji roman našeg predsjednika Nedjeljka, gospodina koji je bio jedan od rijetkih koji je  svojim ponašanjem i obrazovanje imao pravo nositi leptir mašnu.

 dok se ovih dana uspinjem tim istim stubištem, pogled mi pada samo na zidove oštećene u potresu. Žbuka i dalje otpada, sve se jasnije vidi materijal iz kojeg je zgrada sagrađena. Razotkriva se povijest, rastužuje sadašnjost. Ne hodam više, ni pred san, po ulaštenim podovima. Bojim se da bih se i u mašti mogla pokliznuti. Lift ne radi i samo rijetki to primjećuju.  Dok sjedim u dvorani, gledam u fotografije dosadašnjih predsjednika. Zastajem na onima čije poetičke vrtove poznajem, zastajem na Tadiji i na Ivi (Frangešu) koji je imenjaka moga djeda obavijestio što se sa mnom u jesen  te tisuću devetsto i devedeset osme događa, zastajem na licu Nedjeljka Fabrija i postavljam si  jedno jedino pitanje. Riječi koje ga čine, ne izgovaram glasno. Njih čuje samo moj mudri ćaća i govori mi: Veliki su i uspješni  samo oni ljudi koji se ne boje u svojoj  blizini imati darovitije od sebe. Tako ti je od kad je svijeta i vijeka, sine moj.  

– Nije više tako, znači li to onda da više nema svijeta, ćaća moj, odgovaram mu iz one građanske izbice, dok sa stopala skidam mokre lakirane trobojne cipele, kupljene u godinama u kojima sam bila sigurna kako zbog dobre književnosti, i veličine onih koji je potpisuju, vrijedi i pokisnuti.