Svaka čast, Slijepčević je „pogodio temu“!

Svaka čast, Slijepčević je „pogodio temu“!

 Kratkometražni film  „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, autora Nebojše Slijepčevića, osvojio je Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, što dosad nije uspjelo ni jednom hrvatskom redatelju, pa je  uspjeh veći i značajniji.

Autor je očito izabrao  dobru i zanimljivu priču. Opisuje trenutke iz 1993. kada su iz vlaku na relaciji Beograd-Bar srpski zločinci izveli skupinu ljudi koji su imali muslimanska imena i strijeljali ih. Tome se usprotivio Hrvat Tomo Buzov, oficir zločinačke JNA, koji je išao u posjetu sinu koji je u jednom drugom mjestu služio također zločinačku vojsku- JNA.

Zbog glasnog protivljenja ovoj akciji, Srbi su i Buzova izvukli iz vlaka i – ubili ga!

Nema što, zanimljiva priča, koja uz ostalo podsjeća da su i među oficirima zločinačke JNA bili dobri i pošteni ljudi…

E, sad se postavlja pitanje- što je Hrvat do 1993. radio u srpskoj vojsci, je li kao njihov  oficir možebitno ranije sudjelovao recimo i u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, je li obučavao agresorske vojnike, zašto nije napustio Beograd i prijavio se u Hrvatsku vojsku, zašto nije pomogao sinu da izbjegne služenje JNA, itd. i tako redom.

O tome ne možemo baš ništa saznati u nagrađenom filmu.

Činjenica je da je Slijepčević, uz odličnu produkciju,  „pogodio temu“, koja se iznimno dopala tamošnjem žiriju i publici, tj. da je i među zločincima bilo hrabrih i poštenih ljudi.

Šteta što ovom darovitom hrvatskom redatelju, ali i brojnim drugim hrvatskim filmskim i inim djelatnicima, (svaka čast iznimkama), nije „doprlo do mozga“ da za jedan ovakav ugledni  međunarodni filmski festival snime (pošalju) film recimo o hrvatskim pilotima Rudolfu Perešinu, Ivanu Selaku, a poglavito o Danijelu Boroviću, koji se početkom 1992. vratio iz JNA, ali s – ratnim zrakoplovom, koji je bio odmah uključen u borbene zadaće Hrvatske vojske!

Pored toga, možda bi se tamošnjoj „prebranoj“ filmskoj publici i te kako dopao film o Kati Šoljić, zločinu na Ovčari, srpskom  gaženje civila tenkovima nakon okupacije Škabrnje, srpskim logorima od Manjače, Bučja do Niša, ili pak  „bježaniji“ Srba u vrijeme „Oluje“ pred Hrvatskom vojskom i policijom u Kninu.

Ako iduće godine neki „filmadžija“ napravi priču o obitelji Zec, Mihajlu Hrastovu koji je proglašen ratnim zločincem, jer je na karlovačkom mostu zaustavio četnike ili da Veljka Marića prikaže kao zločinca (u montiranom sudskom procesu u Beogradu dobio je 12 godina robije!) vjerujemo da bi i za to neka nagrada ili priznanje ponovno došlo u Hrvatsku.

Naime, još nismo čuli da je neki igrani ili dokumentarni film u kojem se ističe pravedna i junačka hrvatska borba za slobodu dobio  značajniju nagradu na nekom većem međunarodnom filmskom festivalu.

Očito, priča treba biti obrnuta – i prikazati pojedine zločince kao dobre i hrabre ljude, i uspjeh je „zagarantiran“!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.