U Lipovcu se 22. svibnja 1992. dogodila velika razmjena zarobljenika srpskih koncentracijskih logora – „Svi za sve“. Tada je razmijenjeno 288 logoraša koji su bili mučeni, ponižavani, silovani, pa i ubijeni. No, ovakve obljetnice, poglavito pored hrvatskih tzv. nacionalnih medija, prolaze kao voda ispod mosta! Više znamo o logorima iz II. svjetskog rata, poput Jasenovca i drugih, nego o onima iz novije, suvremene hrvatske povijesti. O Jasenovcu, primjerice, svi sve znaju, a nitko ozbiljno ne istražuje takva mjesta, nitko ne kopa, već većina, osobito pojedini političari ala notorni pupovci, kao na tekućoj vrpci, izbacuju neprovjerene podatke o broju zatočenih, umrlih i nestalih.
Međutim, srbijanski i ini logori su postojali i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a poglavito su se otvarali nakon okupacije Grada Vukovara. Osim u Hrvatskoj, bilo ih je u Srbiji, Crnoj Gori i BiH.
Užas jedan.
Mnogi itekako pamte strašne slike iz razrušenoga Vukovara, nakon 18. studenoga 1991., kad su srpski okupatori otjerali u smrt ili u logore na tisuće ljudi, pretežno žene, djecu i starce, ali i hrvatske vojnike.
Legendarni vukovarski ratni kirurg dr. Juraj Njavro (1938.-2008.), o tome je objavio i knjigu „Glava dolje, ruke na leđa“ (1992.), po kojoj se već odavno trebao snimiti i igrani film. Osim njega, potresne knjige su o ovoj temi objavili još neki hrvatski logoraši. Inače, u četničkim logorima, od Manjače, Aleksinca, Ovčare, Niša, Šida, Bučja, Gline, Knina, Begejca, Stajićeva i niz drugih, Hrvati su prošli pravi pakao. O tome šute pupovci, mesići, josipovići, teršelič, goldsteini, tzv. antifašisti, pusići i brojni drugi mrzitelji svega što hrvatski diše.
Na teritoriji Srbije, ali i Crne Gore, nije se vodio rat, ali to ih nije sprječavalo da tamo zatvaraju, muče i ubijaju nevine ljude, koje su kao u najgora fašistička vremena „pokupili“, od Vukovara do Dubrovnika. Prošli smo najgora mučenja i zlostavljanja tijekom zarobljeništva, a za to nitko nikad nije odgovarao. Naši se mučitelji mogu sresti ne samo u Vukovaru, nego i u Zagrebu – čuli smo od jednog logoraša.
Oni koji su bili zatočeni u srpskim, fašističkim koncentracijskim logorima, svake godine, i prigodom obilježavanja Dana logoraša, 14. kolovoza, postavljaju pitanje – što je s odštetom Srbije prema tim ljudima koje su bez suda i suđenja mjesecima držali u logorima, samo zato što su bili Hrvati?
Također nam nije jasno -: može li se Srbija priključiti Europskoj uniji dok uz ostalo nije isplatila odštetu hrvatskim logorašima?
Obveza je i dužnost i Hrvatskog sabora da vodi skrb i o tome i da bez ostvarenja odštete hrvatskim logorašima naši susjedi ne mogu i neće moći ući u europsku obitelj. A u 70-tak srpskih logora bilo je oko 30.000 hrvatskih zarobljenika, (iako je službena brojka 7600 osoba, jer se onima koje nije popisao međunarodni Crveni križ ne priznaje da su uopće bili zatočeni). Ali, umjesto da se poštuju prava hrvatskih građana, mučenika iz doba hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, Srbi nas često i dalje nazivaju i uspoređuju, kao hrvatski narod (!), s nacističkom Njemačkom i Hitlerom, što je čin bez presedana. Radi se o želji Srbije da vodi, a time i ponovno kroji povijest, bezobzirno vrijeđajući sve i svakoga u ostvarenju vlastitih ciljeva. Dokle?
Srbiji treba jasno dati do znanja što treba napraviti da bi zatvorila pojedina poglavlja u predpristupu EU- svojedobno je isticao nažalost pokojni Danijel Rehak, koji je godinama bio na čelu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Pričalo se da će se u logorima Stajićevo i Begejci (Srbija) postaviti spomen ploče, da se nikada ne zaborave zvjerstva kroz koja su prošli nevini hrvatski ljudi, ali ni od toga nema ništa. Međutim, najgore je ipak što naši vodeći mediji o tome šute, a sve više „grakču“ kad razni pupovci obilaze mjesta iz NOB-a, pa se stoga i na taj način stječe dojam da se žrtve i borba za hrvatsku državu sve više (namjerno) marginalizira i prešućuje.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
