Personalizirana pa donekle i integrativna medicina, pojmovi su kojima se prije desetak godina pridavala znatno veća i kvalitetnija pažnja nego danas. Naime, o problemima i novim rješenjima raspravljali su vrhunski intelektualci i eksperti. Odmah želim naglasiti da u medicini danas rade vrhunski eksperti, intelektualci i vizionari, međutim sama politika zdravstva i brige o medicini u velikoj se mjeri prostituirala. Dovoljno je pogledati tko danas vodi svjetsku medicinu – korumpirani znanstvenici i liječnici, posve unakažena Svjetska zdravstvena organizacija uz obilatu pomoć ostalih svjetskih organizacija, samoproglašeni medicinski eksperti koji nemaju niti osnovnu medicinsku edukaciju. Još prije nekoliko godina govorilo se o primjeni visokoprotočne i drugih tehnologija koje bi na široka vrata trebalo implementirati u medicinsku praksu. O tome smo naširoko pisali ali i djelovali u institucijama Europe i SAD, što je vidljivo i iz publikacija. Ukazivalo se na ključne probleme ali i na nova rješenja. Danas se kao glavni problem medicine želi prikazati cjepiva, zarazne bolesti proizvedene uglavnom u laboratorijima i novo sintetizirane skupe lijekove. Čitava strategija razvoja današnje medicine svodi se na što veću zaradu, na depopulaciju, na brisanje svega onoga što je medicinu krasilo: medicina zasnovana na dokazima, primum non nocere, informirani pristanak, personalizirana medicina itd.
Nekada se ozbiljno raspravljalo o potrebi individualiziranog pristupa u medicini. Danas je kampanja prisilnog cijepljenja protiv bolesti najvjerojatnije konstruirane u laboratoriju posve izbrisala neka medicinska dostignuća i potrebu za personaliziranim pristupom. Ugrožena je i sama bit povijesnog postignuća cijepljenja i eliminacije nekih zaraznih bolesti. Oni koji znaju kako danas prolaze testiranja tzv. cjepiva, shvaćaju i opasnosti kojima upravo svjedočimo posljednjih godina.
U pozadini ignoriranja potrebe za novom personaliziranom i integrativnom medicinom je novac tj. dobit. To se u manjoj mjeri odnosi na liječnike, a u većoj mjeri na ljude i kompanije koje stječu basnoslovna bogatstva na račun nezaštićenih ljudi. Cijena koju pritom ljudi plaćaju nije samo iskazana novčano (jer na kraju priče sav ovaj Corona cirkus prelijeva se iz džepova poreznih obveznika u džepove bogatih pojedinaca) već i ugroženim zdravljem pa i životima.
Medicina je puna novih izazova. Spomenimo samo neke: relativna neučinkovitost današnje medicine pogotovo kad je riječ o kroničnim bolestima, razvoj nove generacije globalnih tehnologija i metoda koje treba odmah implementirati u kliničku medicinu, brze promjene u društvu s globalizacijom, nove infekcije koje se brzo šire, promijenjeni obrasci bolesti kao npr. tuberkuloza otporna na liječenje, promijenjena demografija sa stanovništvom koje stari. Tu je i kompleksnost bioloških sustava. Biološke funkcije rezultat su kombiniranog djelovanja višestrukih molekularnih ili staničnih funkcija. Živi sustavi ponašaju se ne-linearno: jedan “imput” često rezultira višestrukim “outputom”
Što je zapravo personalizirana medicina? Mnogo je definicija i sinonima. Jedna od definicija kaže kako je personalizirana medicina sistematsko korištenje informacija o svakom pojedinom pacijentu sa svrhom selekcioniranja i optimiziranja preventive i liječenja dotičnog. Personalizirana medicina podrazumijeva: generiranje inovativnih lijekova i načina liječenja, Izbjegavanje ili ograničavanje neželjenih učinaka, povećanje kvalitete kliničke skrbi, kreiranje optimalnog odgovora pacijenta na lijek i smanjenje troškova zdravstvene zaštite.
Evo i nekih razloga zbog čega trebamo personaliziranu medicinu: redukcionistički model u medicini, odsutnost koncepta kontinuiteta, duboke praznine u znanju, pristup pokušaja i pogrešaka, neučinkovitost nekih glavnih lijekova (koncept jedan lijek za sve) i sve veći novac koji se troši na zdravstvenu zaštitu.
Medicina je do sada uspješno istraživala bolesti s redukcionističkog stanovišta. Međutim redukcionizam je ograničen u odgovorima na neka temeljna pitanja poput: Kako živi sustavi funkcioniraju kao cjelina, kako procesiraju dinamičke informacije i kako odgovaraju na perturbacije kao što su bolesti. Redukcionistička paradigma znači otprilike slijedeće. Propisno obučeni u medicinskim ustanovama liječnici su bili dobro upućeni u redukcionistički model zdravstvene skrbi i bili su u neku ruku vjernici: identificirati probleme i propisati rješenja, koja su većinom dolazila u bočicama s tabletama. Svi znamo kako to djeluje, ali zapravo ne djeluje, barem ne za veliku većinu naših kroničnih bolesti. Redukcionistička paradigma konvencionalne medicine pokušala je pojednostaviti jedan od najsloženijih sustava koji se mogu zamisliti — ljudsko biće. Većina današnje medicine temelji se na jasnim, DA ili NE dijagnozama koje često propuštaju temeljne uzroke i suptilnije manifestacije bolesti.
Odsutnost koncepta kontinuiteta znači da je većina konvencionalnih liječnika naučena da imate ili nemate bolest. Nema sivih zona. Prakticiranje medicine na ovaj način je krajnje pogrešno jer propušta jedan od temeljnih zakona fiziologije, biologije i bolesti: koncept kontinuuma - od optimalnog zdravlja preko skrivene neravnoteže do ozbiljne disfunkcije - bolesti. Bilo gdje u tom kontinuumu, možemo intervenirati i preokrenuti proces. Što prije to riješimo, to bolje.
Kad je riječ o dubokim prazninama u znanju, to se odnosi na uzroke bolesti, biološke markere i njihove prisutnosti s obzirom na tip bolesti ili stadije, čimbenike koji utječu na učinkovitost mogućih lijekova. Ono što je alarmantno je stupanj u kojemu pristup pokušaja i pogreške još uvijek postoji i nesvjesno se propagira u procesu edukacije! Pored isključivo medicinskih pitanja tu su i socijalni, pravni, regulatorni moralno-etički ishodi: zdravstveno osiguranje, problem upotrebe prava vlasništva koje bi moglo proizaći iz molekularnog profiliranja stanovnika. Da li ta prava pripadaju pacijentu te da li se istovremeno mogu staviti na raspolaganje sustavu medicinske skrbi u svrhu svima očite koristi za oboljele. Istovremeno takve informacije mogu biti zloupotrijebljene od strane osiguravajućih društava, banaka ili poslodavaca. Drugim riječima čitav je niz pitanja koja se postavljaju pred medicinu, koja su se nekada pokušavala riješiti a koja su danas namjerno potisnuta. Na kraju možemo zaključiti da bi zdravstveni sustav još uvijek mogao biti nadomak revoluciji zahvaljujući dramatičnom napretku biomedicinskih istraživanja. Buduća medicina trebala bi biti personalizirana i preventivna što bi moglo rezultirati boljom zdravstvenom skrbi i manjim (racionalnijim) troškovima zdravstvenog osiguranja. Da bi se to ostvarilo potrebno je vratiti ljude s integritetom, vizijom i ekspertizom a očistiti je od korupcije, samoproglašenih „stručnjaka“ i izvitoperenih svjetskih institucija koje danas odlučuju o medicini.
