Sjećanje na branitelje varaždinskog kraja: Sudjelovanje varaždinskih branitelja u oslobađanju Lipika prvog oslobođenog grada u okupiranim dijelovima Hrvatske 1991. godine.
„Sjećanje na jesen 1991. godine je tužno, ali isto tako i ponosno. Nakon pada Vukovara zaista je trebalo podići moral hrvatskim vojnicima, ali i hrvatskom narodu. Prvi oslobođeni grad u Domovinskom ratu je Lipik. Time smo pokazali neprijatelju da smo snažni i da se ne povlačimo, u pomoć su domaćim braniteljima došli i branitelji iz sjeverozapadne Hrvatske i zaista su se na ovom području zapadne Slavonije odvijale važne bitke obrambenog i oslobodilačkog rata. Žrtvu naših branitelja nećemo i ne smijemo zaboraviti.“ gradonačelnik Lipika Kasana[1]
Nastavljamo kolumnu “Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije”, kako bi širu javnost, a naročito mlađe generacije podsjetili na teško vrijeme Domovinskoga rata 1991. kada se Hrvatska uspjela obraniti od velikosrpske agresije te sačuvati svoju opstojnost i neovisnost. Za obranu i opstanak Hrvatske vođene su iscrpljujuće borbe u zapadnoj Slavoniji u jesen 1991. godine. Zapadno Slavonsko bojište postalo je jedno od najteži bojišta na hrvatskom ratištu na kojemu se lomila velikosrpska ideja.U tim presudnim trenucima za opstanak Hrvatske, veliki doprinos u zaustavljanju napadnih djelovanja 5. korpusa JNA i lokalnih srbočetničkih snaga dali su i ljudi iz varaždinskog kraja, odnosno pripadnici 104. brigada ZNG. Planirana za obranu istočne Slavoniji, 104. brigada (varaždinska) ZNG zadržana je u zapadnoj Slavoniji, na lipičko - pakračkom bojištu. Oko 7 tisuća branitelja iz Varaždinskog kraja 1991/1992. prošlo je teške ratne dane, borbe sa srbočetničkim agresorom, proživjeli su tešku i studenu ratnu zimu, nadjačali proljetno blato i kiše i bili na prvoj crti obrane.
U surovim okršajima u kojima je 104. brigada ZNG sudjelovala, tijekom prosinca 1991. na pakračko lipičkom je bojištu poginulo čak 14 pripadnika 104. brigade HV koji su sudjelovali u akcijama oslobađanja Lipika i Pakraca. Samo je u akciji „Alfa 91“, koja je trajala od 24. do 28. prosinca poginulo 6 pripadnika 104. brigade, a dvadesetak varaždinskih branitelja je ranjeno. Na lipičko pakračkom bojištu je ukupno tijekom 1991. i 1992. godine poginuo 21 pripadnik 104. brigade HV od toga 14 su bili varaždinskih branitelji. U knjizi
104. brigade HV navedena su imena 157 branitelja koji su lakše ili teže ranjenih, najvećim djelom na lipičko - pakračkoj bojištu 3 .lakše ili teže ranjeno je 80 branitelja, a 23 su poginula.
Velika cijena plaćena je u zaustavljenu napada glavnih snaga neprijatelja na lipičko-pakračkom bojištu.Doprinos varaždinskih branitelja na lipičko-pakračkom bojištu sve više blijedi, ne navode se konkretni učinci i doprinosi pojedinih postrojbi. I zato moramo pojasniti situacije i argumentirati događaje, kako nas sutra možda nebi ni bilo, ili i tu su bili neki branitelji iz varaždinskog kraja.
Priča o Klisi: zapovjednik 2. satnije Marijan Kostanjevac
Vrijeme od kraja studenoga, cijeli prosinac 1991. pa sve do potpisanog primirja 3. siječnja 1992., bilo je posebno teško i surovo doba rata u zapadnoj Slavoniji. Rat je bio u punom zamahu, mobilizirali su se ljudi iz varaždinskog kraja i sjeverozapadnog dijela Hrvatske i s postrojbama upućivali na bojište. Boravak jedne postrojbe na bojištu obično bi trajao između 2 do 3 tjedna, zatim bi slijedio povratak / oporavak do sljedećeg mobilizacijskog poziva. Vremenski uvjeti postajali su sve gori.
Nakon jesenskih kiša, došlo je hladnije vrijeme, a noću se temperature spuštaju i više od 10 stupnjeva ispod nule. Zimske noći nakon 17 sati postale su tamnije i mračnije te smo tek nakon 20 sati, pojavom prvih zvijezda na nebu postajalo bi svjetlije, a mi smo dalekozorima ili uređajima za noćno gledanje mogli bolje motriti bojište ispred sebe. Nije bilo dopušteno paliti vatru ili pušiti cigarete kao ni koristiti svjetiljku na otvorenom kako se neprijatelju ne bi otkrivali naši položaji.1
Slika 1. Marijan Kostanjevac
Sredinom studenoga 1991. i moja satnija započinje smjenu. Na zbornom mjestu ili mjestu okupljanja u bivšoj vojarni JNA „15. maj“ pored željezničkog kolodvora, dan uoči polaska, zapovjednik i personalni časnik proveli bi prozivku mobiliziranih, a zatim bi se zadužila odora i oprema. Sjećam se kako sam kao zapovjednik stajao ispred njih i govorio im kamo idemo, zašto i što nas tamo čeka. Sljedeće jutro obučeni u odore hrvatske vojske, zadužili bi oružje te se ukrcali u autobuse. Nisu tu bili svi koji su nazočili prethodnom jutru, primjećivao sam s pomiješanim osjećajima. Mnogima je ovo bio i prvi odlazak na bojište. Nikada nisu osjetili miris baruta i doživjeli surovost rata. A upravo to ih je čekalo u zapadnoj Slavoniji. Ostavljali su svoj dom, zavičaj i relativnu sigurnost i odlazili na bojišta ne znajući hoće li preživjeti i vratiti se svojoj djeci, ženi ili roditeljima.
Dolazak naših snaga u sve većem broju primijetio je i neprijatelj. I danju i noću odjekuju detonacije granata, čuje se rafalna i pojedinačna pucnjava. I naši uzvraćaju, pucaju minobacačima po četničkim položajima, naše topništvo također uzvraća paljbu, ali mi ispalimo 10 mina, a oni 100. Takav je bio omjer u paljbi. Neprijateljska paljba nanijela nam je žrtve. U trećoj satniji, dolaskom nove smjene četničke minobacačka mina ranila je trojicu vojnika[2].
Dana 28. studenog 1991. podržavajući našu obranu, u selu Batinjani u kasno poslije podne pojavili su se naši tenkovi T 55, ispalili par granata prema četnicima, kratko se zadržali i krenuli dalje. Poučeni iskustvom od prije par dana, sklonili smo se u naše podrume i skloništa. Ubrzo je neprijateljska vatra počela zasipati naše položaje. Detonacije minobacačkih i topničkih projektila snažno su odjekivali oko nas i cijela kuća se tresla. Na sreću i ovaj put sve je dobro završilo.
Posebno nas je pogodilo teško ranjavanje zapovjednika 1. satnije Damira Hrašćanca, oca dviju kćeri, od strane vlastitog stražara, oko 0:30 sati s 27. na 28. studenog 1991. g., u selu Omanovac[3], koji je kasnije preminuo u bolnici u Zagrebu 1. prosinca 1991. Pokušavajući shvatiti okolnosti ove tragedije i sam sam otišao na mjesto događaja. Nisam mogao razumjeti kako se dogodio ovaj nesretni slučaj (friendly fire). Osobno smo se poznavali još od oslobađanja varaždinskih vojarni u mjesecu rujnu 1991. god., a svakodnevno viđali na brifinzima zapovjednika bojne.
Slika 2. Damir Hraščanec zapovjednik 1. satnije
Izvor: klub varaždinskih branitelja
U ponedjeljak 2.12.1991. g. u četničkoj zasjedi pogibaju Josip Crnčec i Ivan Kurtek, a šestorica pripadnika 1. satnije bila su ranjena. Na mjestu događaja upućena je skupina dobrovoljaca, predvođena bojnikom Sokačom i satnikom Leskovarom kako bi se utvrdile okolnosti zasjede. U povratku, na skupinu je pucano i prilikom hvatanja napadača, gardist Ivan Ožinger je naišao na protupješačku minu i bio teško ranjen, dok je Vladimir Leskovar bio lakše ranjen. Unatoč ozljedi ruke, Leskovar je na leđima iznio ranjenog Ivana Ogera u sigurno područje[4].
Izvor: klub varaždinskih branitelja
Istoga dana oko 14 sati srbočetnici su oko jedan sat pucali iz minobacača po našim položajima u selu Batinjani i koti 225, položajima prve satnije. U toj četničkoj paljbi nije bilo naših povrijeđeni branitelja.
Ovi tragični događaji utjecali su na moral i koheziju postrojbi u bojni. Ljudi u satniji bili su u pravom šoku. No, uskoro su pogibije i ranjavanja naših bojovnika postale svakodnevna stvarnost.
Odlazak u selo Klisa
U 17 sati 4. prosinca 1991. zaprimjelna je zapovjed od Operativnom sektoru Pakrac da se tijekom noći pripremimo za napad na Lipik koji će zapoćeti slijedeći dan sljedeći dan. Moja 2. satnija nalazila se u selu Batinjani i zadaća joj je bila osigurati izdvojeno zapovjedno mjesta Operativnog sektora Pakrac, odnosno otići i postaviti obranu oko sela Klisa nadomak Lipiku. Nakon što sam prenio zapovijed zapovjednicima vodova, dobio sam informaciju kako dio postrojbe ne želi iči u napadnu akciju, kao njihova smjena je završila i hoće doma.
U monografiji „104. brigada Hrvatske vojske“ nastaloj 1994. godine samo je kratko navedeno kako je 5. prosinca 1991. godine „...dio 2. satnije krenuo prema selu Klisi i nakon tri sata probijanja kroz minobacačku vatru, zauzeli Klisu“[5]. Mnogo toga u ovoj knjizi nije napisano ili je samo površno navedeno. U ratnom dnevniku 104. brigade ZNG, zapisana je “2. satniji dodjeljena je zadaća i kako je veći dio jedinice odbio napustiti selo Batinjane i izvršiti zadaću. Uz zapovjednika satnije, bojnika Sokaća i zapovjednika bojne Petermanca krenula je grupa od 17 branitelja i nakon 3 sata probijanja uz jaku minobacačku paljbu zaposjeli selo Klisa“.
U nastavku ćemo detaljnije i preciznije opisati što se sve događalo tijekom tog vremena. Nužno je adekvatno dokumentirati događanja za potrebe ove generacije i svih budućih koje će se referirati na njih.
Davor Marijan u knjizi Domovinski rat, 2016. u navođenju postrojbi koje su sudjelovale u oslobađanju Lipika[6] ne spominje našu varaždinsku bojnu, iako je sve jasno navedeno od strane zapovjednika Tomšića koji je preuzeo 4.12.1991. operativno zapovijedanje i organizaciju poslova radi oslobađanja Lipika te sela Dobrovca i Kukunjevca od četničkih snaga potpomognutih dijelovima bivše Jugoslavenske narodne armije. U Tomšićevoj zapovjedi jasno se navodi 1. pješadijski bataljun 104. pješadijske brigade Varaždin (1/104. pbr VŽ.).
Natko Martinić spominje varaždinsku bojnu navodeći kako su za „intervenciju prema selu Klisa bile zadužene postrojbe 104. brigade. I kako su prema planu zapovjedništva Sektora Pakrac tog dana, 5. prosinca 1991. godine, postrojbe 104. brigade trebale su zaposjesti Klisu, no to su učinile tek idući dan“[7] (ovo je netočno). Naime, nas je domaći vodič u noći 4/5 12. 1991. čekao na jednom punktu ispred sela Klisa i kako nas nije dočekao, prenio je informaciju da 2. satnija nije stigla prema predviđenom planu i zauzela obrambene položaje. Mi smo zaposjeli položaje drugi dan ujutro, neposredno prije početka napada. Ne znamo je li zapovjednik operacije bio upoznat s tom činjenicom.
Svakome od nas neki su događaji u životu ostavili duboki trag, ne mogu se zaboraviti i kao da nešto poručuju. Opisat ću događaj iz početka Domovinskog rata koji se dogodio u prosincu 1991. g., a koji se duboko urezao u naše pamćenje. Iako je od njega prošlo trideset godina, sjećanja na njega i danas ne blijede.
Po dolasku u područje Lipika naša se satnija razmjestila u selu Batinjani. Moje zapovjedno mjesto bilo je u kući koja je već bila urušena od ranijih granatiranja, no bila je još čvrsta, a podrum kuće pružao nam je siguran zaklon. U srijedu poslije podne 4. prosinca 1991. god., došao mi je ispred zapovjedništva 104. brigade ZNG HV Varaždin, bojnik Sokač i predočio mi zapovijed[8] o početku pokretanja velike operacije oslobađanja Lipika i Pakraca. Moja zadaća (2. satnija) u toj operaciji, bila je zaštititi izdvojeno zapovjedno mjesto operativnog sektora Pakrac, koje će se od sutra nalaziti u podrumu ove kuće. Iz sela Batinjani, moramo otići u selo Klisa, nadomak Lipika u kojem se već vode borbe i većinom ga nadziru četnici, zauzeti položaje za napad te biti u potpori našim snagama koje ulaze i sam grad i oslobađaju Lipik. Moramo biti u potpori snagama glavnog napada i štititi desni bok našim snagama, odnosno spriječiti četnički protunapad, ako do njega dođe iz sela Dobrovac i Kukunjevac.
U predvečerje 4. prosinca 1991. pozvao sam zapovjednike vodova i desetina te im prenio i pojasnio zapovijed koju smo dobili. Tu većer smo trebali po noći zaposjesti položaje i vodić, domaći čovijek nas je čekao na zadanom punktu. Međutim, kasnije su mi podređeni zapovjednici kazali kako ima komešanja među ljudima i neki ne žele ići prema Klisi. Kao razlog mi navode kako je njihova smjena završila i oni žele kući. Kazali smo da je sada započela ključna operacija oslobađanja Lipika i Pakraca, koja će trajati dva/tri dana, a onda slijedi naša smjena. Sada moramo krenuti na nove položaje. Kod određenog broja ljudi to je izazvalo negodovanje. U sjećanju mi je ostala slika jednog osobito upečatljivog bukača u 'rambo' stilu, s crnim rukavicama podrezanih prstiju kako drži kalašnjikov u ruci, pod utjacajem alkohola, kako glasno govori „Mi hoćemo doma!“, uz glasno odobravanje još nekoliko pojedinaca. Informiran sam da je određen broj boca žestokog pića već bio u opticaju. Stekao sam dojam kako se neki ponašaju kao da smo na vojnoj vježbi u bivšoj vojsci. Morali smo smiriti situaciju i ljude koji su očigledno bili dijelom nesvjesni odgovornosti koju smo imali u tom trenu, a dijelom vrlo uznemireni događajima o pogibiji i ranjavanju naših gardista. „Strah je zarazan,“ prolazilo mi je glavom. Odlučili smo da sutradan ujutro još jednom razgovaramo s ljudima i krenemo kako bismo na vrijeme stigli na položaje prije početka našeg napada.
Nakon nesretne pogibije zapovjednika 1. satnije, Damira Hrašćanca, te zasjede 2. prosinca 1991., u kojoj pogibaju dvojica branitelja, a šestorica pripadnika su ranjena, moral postrojbe je bio narušen. Vojni stručnjaci smatraju[9] da kada stopa žrtava dostigne 10%, uključujući mrtve i ranjene u postrojbi, to postrojbu čini nesposobnom za daljnje izvršavanje borbenih zadataka. I to se upravo dogodilo u prvoj satniji, a imalo utjecaja i na druge postrojbe u našoj bojni.
Sutradan, rano ujutro, još jednom pojašnjava se zapovijed i zašto moramo biti na položajima u selu Klisa. S nama su i bojnik Sokač i zapovjednik bojne Petermanec. Samo nam se 17 pripadnika[10] dobrovoljno javlja i kreće prema zadanim položajima. U selo Klisa vodio nas je domaći čovjek. Sjećam se, zadnji koji nam se priključio bio je Davor Lazar. Stajao je s grupom vojnika pokraj kuće u kojoj su bili smješteni i ja sam pitao ide li netko s nama ga i on je bez razmišljanja uzeo svoje oružje i opremu i krenuo za nama. Pored osobnog oružja ponijeli smo i strojnicu, tešku 12,5 kg; svi smo se natovarili streljivom, ručnim bombama, ponijeli smo i raketne ručne bacače „Zolja“. Put dužine od 4,5 do 5 kilometra pretvorio se u put kroz pakao. Položaji neprijatelja iznad Lipika i Pakraca nadvisuju naše položaje te im omogućuju dobru preglednost. Neprijatelj je uočio naše kretanje i gađao nas je minobacačkim minama. Šumovita trasa našeg kretanja u zimskim uvjetima nije nas mogla dobro sakrivati. Zima je bila i grane su gole. Minobacačke granate udaraju u granje drveća, eksplodiraju i geleri lete na sve strane. Svi nosimo kacige na glavi, osjetim udarce gelera u kacigu. Dižemo se i brzo krećemo dalje, kako ne bismo neprijatelju dali vremena da korigira svoju minobacačku vatru. Kada smo već bili blizu sela Klise, prolazeći jednu čistinu, začujemo poznati fijuk minobacačkih granata kako lete prema nama. Svi zalegnemo, strašne detonacije odjekuju oko nas. Sjećam se kako su se dvojica bacila na zemlju, odnosno na gnojište. Vonj koji su pokupili dugo ih je pratio i kasnije su bili predmet beskonačnih šala. Nakon tri sata probijanja kroz minobacačku paljbu stižemo neozlijeđeni i zaposjedamo svoje položaje. Pronašli smo i jedan podrum koji nam se činio sigurnim za odmor i zaštitu od eksplozija.
Mi smo 5. prosinca 1991. u 10 sati kada je započeo opći napad naših snaga na četničke položaje stigli na zadane položaje. Topnička paljba trajala je do 10,15 h[11]. Neprijatelj žestoko uzvraća po našim položajima. Odjekuju detonacije granata, čuju se rafali iz automatskog oružja te pojedinačna pucnjava. Prolazi cijeli dan, izlazimo na položaje, promatramo gdje je neprijatelj, hoće li krenuti u protunapad, gubimo radio vezu moramo izlaziti iz zaklona i tražiti nove lokacije kako bismo se čuli s nadređenima pa opet u sklonište. Za ručak, večeru i doručak imali smo konzerve hrane koje smo uspjeli ponijeti sa sobom.
Ostajemo cijelu noć 6. na 7. prosinac 1991. na položajima. Od silnih detonacija noć se nekad pretvara u dan. Sjećam se kako sam pogledao na sat i počeo brojati eksplozije. U pola sata izbrojao sam 57 detonacija pa našim položajima. Računajući, došao sam do zaključka kako je neprijatelj ispalio oko 1500 granata na nas od kada smo krenuli pa do završetka operacije. Obranaa grada zatražila je da se moja satnija prebaci u Lipik i organizira obranu od mogućeg protunapada četnika. Zbog situacije u satnji, što je samo manji dio bio spreman iči na nove položaje u obranu Lipika, upučena je novopridošla dobrovoljačka satnija od 140 branitelja pod zapovijedanjem Anđelka Mihalića iz Varaždina.
Kasnije u razgovoru s zapovjednikom dobrovoljačke satnije Anđelko Mihalićem pristigle iz Varaždina mi je rekao: Neću nikada zaboraviti detonacije i bljeskove u noći od četničkih haubičkih i minobacačkih mina i granata, koje su padale po čitavoj liniji obrane. Gledao sam u smjeru sela Klise, sve je bilo u bljeskovima od eksplozija“. -
Nažalost, jedna od tih eksplozija bila je pogubna za Davora Lazara, oca dvoje male djece, kćeri Petre i sina Tomislava. Suborac Marijan Blaži bio je s Davorom te ovako opisuje tragičan događaj. „Vraćali smo se u sklonište, kada me pritisak detonacije udario u leđa i bacio u zid. Ja sam samo lakše bio ranjen po glavi, no Davora je pogodilo. Brzo smo mu pružali prvu pomoć i zvali vozilo za prijevoz ranjenika, koje je ubrzo stiglo.“ No, kasnije u bolnici Davor je preminuo. I Ivan Lukaček, sudionik ovog događaja, slično je govorio o toj situaciji.
Glavni smjer napada išao je po crti: selo Klisa – Filipovac, prema Lipiku,
Pomoćni smjer napada: selo Toranj – šuma Turkovača – Kukunjevac – Dobrovac.
Josip Tomšić: „Borbene aktivnosti operacijskog sektora Pakrac od 4. prosinca do 31. prosinca 1991“
Ujutro 6. prosinca 1991., u 8 sati započinje naš novi topnički napad i oko 11 h grad Lipik pod nadzorom Hrvatske vojske i policije, a sela Dobrovac i Kukunjevac oslobođena su od paravojnih srpskih snaga i djelovanja JNA 7. prosinca 1991. g. Oslobađanje grada Lipika, prvoga oslobođenoga grada u okupiranim dijelovima Hrvatske, imalo je veliku moralnu važnost kako za hrvatske branitelje tako i za građane. Za okupatora je to bila naznaka da je počeo gubiti teritorij[12]. Naša skupina se povlači iz sela Klise, ulazimo u Lipik i gledamo prizore strašnih razaranja, a zatim odlazimo prema mjestu gdje se nalaze autobusi u kojima dolazi nova smjena varaždinskih branitelja. Okupili smo se ponovo 14.12.1991. na varaždinskom groblju kako bismo pokopali Davora.
Slika 4. Davor Lazar
Izvor: Klub varaždinskih branitelja 1991. – 1995.
Na mjestu pogreba ja sam kao zapovjednik satnije imao obvezu oprostiti se od Davora. Dan ranije ja i bojnik Sokać sjedili smo u njegovom uredu i sastavljali govor koji ću ja pročitati iznad lijesa. Za dva tjedna i bojnik Sokać će krenuti Davorovim putem.
U Lipiku nakon oslobođenja, bojnik Sokać prvi s lijeva
Petermanec, zapovjednik bojne
Možda se pitate što je bilo s onim pripadnicima satnije koji nisu hitjeli ići u selo Klisu. Ostali su u Batinanjima. I bojnik Sokač i vojna policija iz Bjelovara dolazila ih je smirivati, tražili su smjenu i htjeli otići kući, jer je njihova smjena završila, odnosno već je prošlo 15 dana. Nakon završetka operacije oslobađanja Lipika, i oni su otišli autobusima kući. Tragični događaji prethodnih dana imali su utjecaja na moral i koheziju naših postrojbi u bojni, odnosno naše satnije. Nije ovo bio jedini takav primjer u Hrvatskoj vojsci, bilo ih je mnogo gorih, naročito početkom rata, kada su ljudi shvatili u što ulaze i kakvi su odnosi snaga i koji su sve mogući ishodi.
Naša 2. satnija (17 branitelja) izvršila je dobivenu osnovnu zadaću – zaposjela je položaje u selu Klisa i osigurala desni bok našim snagama u oslobađanju Lipika. Neprijatelj nije izvršio protunapad, možda ga je spriječila i naša prisutnost da napadne desni bok naših snaga u trenutku oslobađanja grada. Mi smo ostali na borbenim položajima, bili smo svjesni što znači zadržati ove položaje. I zato čast i slava ovim braniteljima. Teško je bilo podnositi njihovu paljbu po našim položajima.
Netko je već rekao, trebalo je imati petlju i 1991. g. povesti vojnike i krenuti zajedno s njima u žrvanj surovog rata; trebalo je imati lavlje srce. A takovih ljudi je bilo malo. Na njihovoj hrabrosti, odlučnosti i žrtvi obranjena je naša domovina. Međutim, mnogi su ubrali plodove od hrabrosti i žrtve koju je dala manjina. Nadamo se da osjećaju bar malo nelagode kad se sjećaju tih događaje, kada su ostavili svoje suborce i potražili sigurniji kutak. Sada, još dok živimo, mi koji smo tamo bili i neposredno vodili naše branitelje u surovi rat, dužni smo istinito pisati o tim ljudima i herojskim danima. To je jedan od razloga za dokumentiranje stvarnih događaja kako se istina ne bi iskrivila ili ,a neki ljudi bi si prisvajali slavu ove pobjede više nego što im pripada. Iznimno je važno da djela koja opisuju događaje iz Domovinskog rata budu istinita i vjerodostojna.
O dolasku dovrovoljačke satnije varaždinskih branitelja u tijeku akcije oslobođanja Lipika, organiziranju obrane u Dakićevom sokaku i daljnjim borbama u prikazu zapovjednika satnije Anđelka Mihalića
Snage varaždinske bojne koje Tomšić navodi u svojoj analizi odnosi se na varaždinsku dobrovoljačku satniju, koja je stigla u sred napadne operacije i bila korištena za obranu Lipika jer se očekivao mogući kontranapad srbočetničkih snaga. „Topničkom pripremom borbena djelovanja nastavljena su 6. prosinca 1991. u 8 h te je prema planu i na glavnom pravcu napada oko 11 h grad Lipik bio u rukama Hrvatske vojske i policije. Tenkovi su izbili kod staklane, osigurani su svi punktovi u gradu, kao i prelazi rijeke Pakre prema selu Čaglići. Do večernjih sati uvode se jedinice za pojačanje obrane: samostalni protuoklopni bataljun 90 mm, 1/104. pbr VŽ i dijelovi 76. samostalnog pakračkog bataljuna. Na pomoćnom smjeru jedinice ulaze u selo Kukunjevac i njime ovladavaju. U Dobrovcu se pruža otpor i do mraka nije oslobođen. U 18 h izvršena je analiza borbenih djelovanja tijekom dana te su danizadaci za sljedeći dan“ [13].
U toku bitke za oslobođenje Lipika „u noći oko 23 00 sati, 6. prosinca 1991. izvršen je prihvat satnije iz Varaždina koja je tokom noći sprovedena od Filipovca, a u jutarnjim satima zaposjela obranu Lipika“[14]. Sastavljena od pripadnika dragovoljaca iz Kneginca, Beletinca, sportska četa Varaždin i skupine amnestiranih zatvorenika iz zatvora Lepoglava vođena Anđelkom Mihalićem stigla je u Prekopakru. Sve su to bili dragovoljci koji su već bili angažirani u oslobađanju Varaždina i skladišta oružja i opreme 32. korpusa na Banjšćini. „U zapovjedništvu 104.brigade u Varaždinu primio sam zapovijed o odlasku na područje zapadne Slavonije kako bi se priključimo postrojbama hrvatske vojske u predstojećoj akciji oslobađanja grada Lipika. Bilo nas je oko 140. Autobusima smo došli do prve liniju i tada nismo bili svjesni kolikoj smo se opasnosti izložili. Neću nikada zaboraviti detonacije i bljeskove u noći od srbočetničkih haubičkih i minobacačkih mina i granata koje su padale po čitavoj liniji obrane“, govori Mihalić.
U kasnim noćnim satima u ime zapovjedništva 104. brigade u Prekopakri dočekao nas je bojnik Ivan Sokač, obratio se meni kao zapovjedniku i upozorio me na situaciju i opasnosti u području Lipika. Tada sam se prvi put sreo s bojnikom Sokačom. Na mene je ostavio dojam kako se radi o pravom vojniku, imao je jasan i čvrsti stav što je tada bilo najvažnije i ulijevao mi je povjerenjem. Brzo smo, nakon 10 – 15 minuta uspostavili odličan odnos, pa vjerojatno je i on za mene do tada već isto čuo, ali moj prvi dojam o njemu bio je upečatljiv i često sam se toga prisjećao. Sam način na koji nas je zapravo tada dočekao, kako nam je iznio najvažnije stvari o situaciji o Lipiku, mislim da je to velikim dijelom utjecalo na događanja i naše ponašanje u borbenim djelovanjima na terenu.
Bojnik Sokač mi je izdao zapovijed, smjernice za izvršenje zadaće i kako će moja postrojba borbeno djelovati. Zadao nam je konkretan zadatak o sudjelovanju u oslobađanju i obrani grada Lipika. Mi smo došli dolje u jeku najžešćih borbi koje su se vodile 6. i 7. 12. 1991. godine.
U noćnim satima 6. na 7. 12. 1991., moja satnja vođeni uz pomoć domaćina Sabola poljskim putevima kretala od Prekopakra i oko 2 sata poslije ponoći stigla do Filipovaca, dio grada Lipika kojeg četnici još nisu kontrolirali u to vrijeme. Drugi dio dobivene zadaće bio je da s domaćim braniteljima i i pripadnicima policije na glavnom pravcu napada uključimo se u akciju čišćenja zaostalih dijelova grada od četnika koji su još pružali otpor. Nakon završetka oslobađajuće akcije, četnici i ostali pripadnici teritorijalne obrane te dragovoljci iz Bosne povukli su se na obližnja brda oko Pakraca i Lipika. U jutarnjim satima 7. prosinca 1991. spustila se i magla, što nam je omogućilo da tako zaštićeni pripremimo obrambene položaje na rubu Lipika u tzv Dakićevom sokaku prema Donjem Čagliću, dakle preko rijeke Pakre. Istog su dana oslobođeni sela Dobrovac i Kukunjevac, tako da je komunikacija Gaj – Kukunevac – Lipik postala prohodna za naše snage.
Tomislav Suppan
Tijekom noći kada smo se po skupinama prebacivali iz Filipovca na obrambene položaje u Lipik pod stalnom četničkom topničkom vatrom, 7.prosinca 1991., umro nam je Tomislav Suppan, njemu je stalo srce u tim događajima.
Osnovna zadaća moje satnije bila je organizirati obranu i spriječiti protunapad neprijatelja na Lipik, s kojeg je dan ranije protjeran prema Mačkovcu i Donjem Čagliću. Obranu satnije organizirali smo od sela Dobrovac do kraj Lipika, Dakićev sokak. U tim trenucima nismo imali dovoljno informacija što se sve događa oko nas, a i veza s dalekim zapovjedništvom naše brigade u Velikom Banovcu bila je otežana
Satnija je imala jako teška tri tjedana, koliko smo mi bili otprilike na položajima, do dolaska nove smjena. A uoči Božića je bilo jako teško izvršiti zamjenu postrojbi. Zbog teške situacije na bojištu, ja sam došao osobno u Varaždin, u zapovjedništvu 104. brigade i tu me je opet dočekao Sokač i obećao mobilizirati novu postrojbu i da ćemo dobiti smjenu uoči Božića. To nam je tada jako puno značilo, jer je situacija zaista bila teška. I bojnik Sokač je održao obečanje i izvršio mobilizaciju nove postrojbe, dobili smo smjenu i mi smo otišli. On je nažalost, u toj smjeni morao preuzeti ulogu zapovjednika 104.brigade ZNG HV Varaždin. Situaciju na terenu se mijenjala iz dana u dan, neprijatelj je dovodio nova pojačanja, a borbe su se sve više pojačavale. Nažalost, koliko je meni poznato, nakon 4- 5 dana od mog odlaska, u Pakracu u jednoj akciji koju je vodio je i nastradao.Ta vijest teško me pogodila, isto kao i za svakog vojnika, koji je bio tada dolje u ratu, a ovo pogotovo, u tom kratkom vremenu koliko smo se poznavali, na mene je ostavio jedan izuzetno jaki pečat, pokojni bojnik Ivan Sokač.
Kupalište Lipik
Razorena crkva u Lipiku
Kako je neprijateljska srbočetnička strana u svojoj monografiji opisala ove događaje
U Monografiji prijedorskih ratnih jedinica u odbrambenom -otađbinskom rati (1991.1995) izdanoj u rujnu 2022. g na 112. strani, a odnosi se na 343. mtbr. se navodi:„ ... 5. prosinca 1991. u 14,00 sati neprijateljske snage prešle u novi napad na pravcima: Kukunjevac - Dobrovac - Lipik, Livađani – Korita i Bair – Kričke i uspijele u sjevernom dijelu uči u Lipik. Zbog slabe vojne organizacije i pretrpljenih gubitaka, odred TO Laktaši napustio je položeje, kao i veći dio odreda TO Pakrac, što je dovelo do veoma teške situacije u zoni obrane 343. mororizirane brigade JNA.
Dana 7. prosinca 1991. neprijatelj je nastavio sa napadima u cilju proširenja postupnog uspjeha. Stanovništvo je počelo masovno napuštati Kukunjevac, a sa njima je otišao i preostali dio odreda TO Pakrac, čime je prekinut kontinuitet linije obrane i jedinica 343 mtrb. koje su se nalazile u selu Kukunjevcu dovedene su u nezavidan položaj. Razočarani borci, koji su svo vrijeme branili ovo najisturenije srpsko selo, vidjevši da je cjelokupno stanovništvo napustilo selo, napustili su položaje, što je istog dana dovelo do gubljenja sela: Kričke, Kukunjevac, Donja i Gornja Subocka. Jagma, Korita, Livađana, kao i Lipika. U toku noći, komanda 343. brigade sa prištinskim jedinicama i sa oko 200 boraca pokušala je i uspjela zaustaviti daljnje napredovanje neprijatelja na pravcu Donja Subocka – Čaglić i 8. prosinca povratila Donju Subocku. I izvukla veću količini streljiva i opreme. ...“.
I Ratni dnevnik 5. korpusa JNA, na dan 7. prosinac 1991. godine opisuje kaotičnu situaciju koja je nastala nakon poraza njihovih snaga u Lipiku. U područje Bijele Stijene upućena je 5. kozaračka brigade (bez jedne bojne) kako bi spriječila kaos i bježanje vojske.
Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred. (pukovnik u mirovini) - pukovnik u mirovini od 2021. g. sudionik i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, sudjelovao na zapadnoslavonskom i bosansko-posavskom bojištu; danas živi u Zagrebu.Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr Franjo Tuđman“ predavao je dočasnicima i časnicima na temeljnoj, naprednoj i zapovjedno-stožernoj školi te vojnim kadetima na vojnim sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Zadru.
Izvori i literatura:
- Osobna svjedočanstav sudionika u oslobađanju Lipika
- Knjiga . 104. brigada hrvatske vojske 1994.
- Ratni dnevnik 104 brigade
- Natko Martinić Jerčić, Oslob operacije hrvatskih snaga u zap. Slavoniji u jesen i zimu 1991./1992.2014;
- Balkan Battlegrounds, CIA, 2005.pdf
- Davor Marijan, Domovinski rat, 2016.
- Josip Tomšić, Borbene aktivnosti operacijskog sektora Pakrac od 4. prosinca do 31. prosinca 1991.
- Monografija prijedorskih ratnih jedinica u odbrambenom -otađbinskom rati (1991.1995), Prijedor, 2022.
- Ratni dnevnik 5. korpusa JNA, na dan 7. prosinac 1991. godine
[1] https://compas.com.hr/clanak/1/10297/sjecanje-na-herojsku-zrtvu-hrvatskih-branitelja.html
[2] Oko 17:00 od eksplozije neprijateljske minobacačke granate ranjeni Vincek Stjepan, Kovačić Aleksandar, Matučec Franjo. (ratni dnevnik 104. brigade ZNG).
[3] Ratni dnevnik 104. brigade, zapis od srijede, 27.11.1991., selo V. Banovac.
[4] Monografija 104. brigade HV., 1994.g. str. 36.
[5] Isto , str. 36.
[6] Davor Marijan u knjizi Domovinski rat, 2016. str. 114. „Za oslobađanje Lipika angažirane su: četa 76. samostalnog bataljona, policija Lipika, četa pričuvnog sastava policije iz Poljane, vod policije iz Zaboka i četa 54. samostalnog bataljona. Za oslobađanje Kukunjevca i Dobrovca angažiran je 3. bataljon 117. brigade i 73. samostalni bataljon. Ukupno je angažirano oko 600 vojnika i policije uz potporu tenkova i topništva hrvatskih snaga. Tijekom 5. prosinca hrvatske snage su u Lipiku oslobodile pola grada. Usprkos jakom otporu JNA i pobunjenih Srba, 6. prosinca oslobođen je Lipik i Kukunjevac, a dan kasnije i Dobrovac.“
[7] Natko Martinić Jerčić, Doktorski rad, Oslobodilačke operacije hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji u jesen i zimu 1991./1992., 2014. , str. 279.
[8] J. Tomšić: Borbene aktivnosti Operacijskog sektora Pakrac od 4. prosinca do 31. prosinca 1991.:
Nakon izvršenog uvidu u situaciju u Operativnom sektoru Pakrac, referiranja zapovjednika jedinica o stanju u tom sektoru i prijedloga iz toga sektora, donesena je odluka da se tijekom noći pripremimo i prijeđemo u napad odmah sljedećeg dana, tj. 5. prosinca 1991. Jedinice se nalaze u sljedećem rasporedu:
- pješadijski bataljun 104. pješadijske brigade Varaždin (1/104. pbr VŽ) u rasporedu:
- 1. pješadijska satnija (1. ps) u selu Toranj u spremnosti za intervenciju na pravcu: sela Batinjani, Obrijež i Omanovac.
- 2. pješadijska satnija (2. ps) u selu Batinjani sa zadatkom osiguranja izdvojenog zapovjednog mjesta operativnog sektora Pakrac i intervencije u smjeru sela Klisa.
- 3. pješadijska satnija (3. ps) u šumi Krndija drži položaje sa zadatkom da odbija napade iz smjera sela Dereza i Kusonja.
Napomena: ispravak, 3. satnija se nalazila u selu Toranj, a 1. satnija bila je razmještena u selu Omanovac i Obrež.
[9] https://theweek.com/russo-ukrainian-war/1011407/ukrainian-forces-and-volunteers-handed-putin-one-of-his-most (od 18. 3.2021. g. ) The New York Times reports. "Pentagon officials say a 10 percent casualty rate, including dead and wounded, for a single unit renders it unable to carry out combat-related tasks"
[10] Marijan Kostanjevac, Marijan Blaži, Lukaćek Ivan, Lazar Davor, Paska Željko, Vrbanić, Pajo, nekih više nema, molio bih one žive da se jave, kako bi se znala sva imena. Bojniku Sokaču sam sva imena rekao i on ih je zapisao u svoj rokovnik. Nažalost, i njegov rokovnik nismo našli.
[11] Monografija 104. brigade HV, 1994. g. str. 36.
[12] J. Tomšić: Borbene aktivnosti Operacijskog sektora Pakrac od 4. prosinca do 31. prosinca 1991., str. 448-499.
[13] Tomšić , isto str. 498.
[14] Ratni dnevnik 104 brigade, , petak 6. prosinac 1991.
