Galerija junaka Varaždina i Varaždinske županije: Kako je Vlado Ciglar pogodio prvi avion MIG 21 nad Varaždinom 17. rujna 1991.

U povodu 32. obljetnice oslobođenja Varaždinske županije od velikosrpske JNA: Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije - Kako je Vlado Ciglar pogodio prvi avion MIG 21 nad Varaždinom 17. rujna 1991. 

 Listajući stare novine Starčevićeve Hrvatske stranke prava, Hrvatske pravice, primjećujemo kolumnu “Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije”, u kojoj se govori o sudjelovanju vojnika i časnika iz varaždinskog kraja u borbama u Prvome svjetskom ratu. Napisane priče govore o junačkim dijelima, dodijeljenim odličjima za hrabro držanje i junaštvo, o zasluženim unapređenjima vojnika i časnika u austro-ugarskoj vojsci na frontovima u Galiciji protiv ruske vojske i Kobaridu protiv talijanske vojske.

Želeći ponovo slijediti ovu zanimljivu ideju s ciljem bilježenja za povijest djela malih velikih Varaždinaca, nastavili bismo istraživati i bilježiti njihova junačka dijela i vrijedni doprinos u trenutku kada se stvarala Hrvatska država i vodila teška borba za njezin opstanak. Željeli bismo budućim generacijama ostaviti zapise o skromnim i samozatajnim braniteljima iz našeg kraja o kojima se malo zna, ali su ih njihova djela učinila velikima.

Krajem 1980tih, Jugoslavenska Narodna Armija (JNA), sve je manje bila jugoslavenska, a sve je više djelovala na ostvarivanju ciljeva velikosrpskog nacionalizma. Početkom 1991. pod utjecajem velikosrpske četničke politike srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, vojni vrh JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem, tadašnjim jugoslavenskim ministrom obrane i načelnikom Generalštaba JNA Blagojem Adžićem, priklonio se velikosrpskoj politici kojoj je cilj bio stvaranje nove srpske države - Velike Srbije. Ideja da „svi Srbi žive u jednoj državi“, podrazumijevala je pripajanje i teritorija Hrvatske u kojima je živjelo i srpsko stanovništvo. Prema velikosrpskim planovima „linija Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica" trebala je postati i zapadna granica nove države Srbije.

Vojni vrh JNA osmislio je strateški plan po kojim se Hrvatsku trebalo vojno poraziti i prisiliti na pregovore kao poraženu stranu.

Za vrijeme “slovenskog rata” (od 27. lipnja do 6. srpnja 1991.), JNA je dodatno mobilizirala i rasporedila 5 mehaniziranih brigada s kojima je zaposjela Baranju i mostove preko Dunava radi stvaranja operativne osnovice za napad na Slavoniju. Planirali su s najjačim oklopno-mehaniziranim snagama zauzeti liniju Virovitica - Pakrac - Kutina. Napadna operacija trebala je započeti 9. srpnja 1991. u 4 sata ujutro, ali je napad u zadnji trenutak zaustavljen. Brijunski sporazum potpisan 8. srpnja 1991. odgodio je proglašenje hrvatske samostalnosti na tri mjeseca i tako zaustavio napad JNA na Hrvatsku. Međutim, napadi srbočetničkih snaga uz potporu JNA u drugoj polovici srpnja i kolovoza 1991. u istočnoj Slavoniji, na grad Vukovar, u Banovini i kninskom području (uništenje sela Kijeva), prerasli su u oružanu agresiju kojom su pobunjeni Srbi željeli proširiti područje srpske Krajine, a nesrpsko stanovništvo protjerati iz zauzetih teritorija.

Postalo je jasno da su za obranu Hrvatske potrebne puno veće i bolje opremljene snage koje se mogu suprotstaviti JNA. U uvjetima brutalne agresije na Hrvatsku, uvedenim embargom na uvoz oružja 5. srpnja 1991. od strane Europske zajednice i 25. rujna 1991. od strane Vijeća sigurnosti UN-a., postalo je jasno da opstanak Hrvatske ovisi o osvajanju skladišta oružja i opreme JNA na teritoriju pod hrvatskom kontrolom.

Na poziv hrvatskog vodstva i predsjednika Tuđmana, narod varaždinskoga kraja se organizirao i hrabro suprotstavio bivšoj vojsci te je odlučio uzeti oružje iz skladišta JNA u svoje ruke kako bi se obranila Hrvatska. Vrijeme od 13. do 22. rujna 1991. u našoj povijesti poznato je kao “Varaždinski dani rata 1991.” u kojem su hrabri muži varaždinskog kraja proveli naum hrvatskog vodstva, blokirali vojne objekte i osvojili skladišta naoružanja 32. korpusa JNA.

Tisuće ljudi je organizirano i pod vodstvom svojih zapovjednika okružilo je vojarne i bilo odlučno, milom ili silom zauzeti skladišta oružja JNA. Složnost naroda našega kraja, nesebičnost običnih građana koji su preko noći postali vojnici te odlučnost i posvećenost zapovjednika koji su ih neposredno vodili u pobjedu bili su temelji uspjeha u predaji pripadnika 32. Korpusa JNA.

Bila je to bitka za oružje, za teško naoružanje koje se nalazilo u skladištu JNA. Bez tog se oružja Hrvatska vojska u nastajanju ne bi mogla dovoljno brzo naoružati i mobilizirati u takvom obimu da zadrži napade JNA na hrvatske krajeve. Bitka za skladišta oružja u Varaždinu, pokazalo se kasnije, presudno je utjecala na obranu Hrvatske i njezin opstanak na samim početcima Domovinskog rata.

Ratni avioni bivše vojske nadlijetali su varaždinsko područje i pružali potporu vojsci JNA koja se nalazila u blokiranim vojarnama. Dana 17. rujna 1991. na vrhuncu blokade i obostranih borbenih djelovanja s vojnog aerodroma JNA „Željava” kod Bihaća poletjela su četiri avioni MIG 21bis, sa zadaćom borbeno djelovati po aerodromu u Varaždinu i skladištu u okolici Čakovca. U 17:45 min dva aviona MIG 21bis doletjela su iz smjera Ivanščice i raketirala varaždinski aerodrom. Avionom MIG 21bis broj 17104 pilotirao je Dušan Buban, kapetan prve klase. U ponovljenom naletu želeći raketirati aerodrom pogođen je raketom zemlja - zrak “Strijela 2M” u stražnji dio aviona koju je ispalio Vlado Ciglar. Pogođeni avion se nije srušio, već je teško oštećen nastavio letjeti prema Bihaću.

U knjizi Monografija „117. lovački avijacijski puk” [1] opisan je ovaj događaj. “U trenutku udara rakete u rep, pilot aviona je kratko ostao bez svijesti, koja mu se vratila kada je avion bio na leđima u poniranju. Uspostavivši kontrolu nad avionom pilot je odlučio nastaviti let prema Bihaću. Avion je teško ubrzavao i postao nestabilan, kako bi održao kontrolu leta aviona, pilot je morao odbaciti i četiri lansera raketa i dodatni spremnik za gorivo koji su se nalazili ispod krila”.

U Varaždinskim vijestima od 24. rujna 1991. u kronologiji ratnih događanja spominje se nalet aviona i raketiranje aerodroma te slika jednog od odbačenih lansera raketa (ne avio bombe “krmača” od 250 kg kako je navedeno), koji je pao u dvorište seoskog imanja u selu Salinovec. Pilot je imao nevjerojatnu sreću i uspio je avionom sletjeti na aerodrom u Bihaću. U jednom je trenutku razmišljao usmjeriti avion i iskočiti padobranom na području Slovenije, ali je nastavio prema Karlovcu do aerodroma. Ostala tri aviona su ranije sletjela i on je teškom mukom uspio stabilizirati avion i sletio. Oštećeni avion MIG -21 bio je kasnije popravljen i vraćen u sastav 117. lovačko avijacijskog puka u Bihaću[2].

Za uspješan povratak pilot je odlikovan Ordenom za hrabrost. Avion i pilot i dalje su nastavili provoditi ratne aktivnosti po nalogu vojnog vrha JNA u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne više za obranu Jugoslavije, za što su položili prisegu, već su se stavili na raspolaganje velikosrpskoj četničkoj politici te svjesno ubijali ljude vlastite domovine, razarali sela i gradove u cilju stvaranja Velike Srbije. I danas kada se obilježavaju godišnjice „117. lovačkog avijacijskog puka” i izdaju monografiju u kojoj opisuju svoja “hrabra i junačka” dijela i dalje bezobzirno ignoriraju vlastite aktivnosti i zlodjela u vremenu agresije na RH te izbjegavaju odgovornost za nečasnu prošlosti i ulogu Ratnog zrakoplovstva JNA u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

 Slika 4. Pilot koji je raketirao varaždinski aerodrome 17. rujna 1991. avionom MIG -21 bis, broj 170104.

Hrvatski branitelj i pripadnik protuzračne obrane 104. brigade ZNG Varaždin Vlado Ciglar je u popodnevnim satima 17. rujna. 1991., pozorno prateći let aviona i u pravi trenutak ispalio raketu zemlja-zrak "Strela 2M" pogodivši stražnji dio borbenog aviona MIG 21bis koji je raketirao avione poljoprivredne avijacije smještene na varaždinskom aerodromu.

Vlado Ciglar u bivšoj vojsci bio je obučavan za rukovanje ovim oružjem, a poznavao je taktiku napada zrakoplovstva JNA. Znajući da će avioni doletjeti iz smjera planine Ivanščice, svoj borbeni položaj odabrao je na prostoru poslovne organizacije Mundus - Florijan Bobić. Borbeni par aviona (drugi par je otišao prema Međimurju), dolaskom do aerodroma u brišućem letu ispalio je rakete prema poljoprivrednim avionima parkiranim na pisti aerodroma. Jedan se MIG 21 počeo okretati i penjati kako bi ponovio napad i to iznad mjesta na kojem se nalazio Vlado. On je pratio avion i ispalio raketu s ramena koja je slijedila toplinski trag avionskog motora i kada ga je sustigla, eksplodirala je na repu aviona. Prilikom eksplozije avionu je ispao kočioni padobran (koji avioni koristi prilikom slijetanja) iznad sela Salinovec.

U dijelu sekunde sva obuka, stečene vještine i prisebnost branitelja spojila su se u pogodak. Blijesak eksplozije vidjeli su brojni branitelji, što je izazvalo radost, podiglo moral i vjeru u konačnu pobjedu nad velikosrpskim agresorima. Od tada su okupatorski avioni nadlijetali zračni prostor iznad sjeverozapadnog dijela Hrvatske samo na velikim visinama.

 Za razliku od pilota JNA, koji je dobio „Orden za hrabrost, Vlado Ciglar pripadnik sada već slavne 104. brigade Zbora Narodne Garde koji je 17. rujna 1991. ispalio raketu Strijelu 2M sa svog ramena i pogodio avion JNA, MIG 21 nije bio te sreće. Za našeg Vladeka, međutim, do današnjih dana nije čuo skoro nitko izvan naše udruge niti ga primio i zahvalio mu se, napominje predsjednik Kluba varaždinskih branitelja Vlado Leskovar. Tek na 30. godišnjicu proslave oslobođenja Varaždinskog kraja od velikosrpske JNA, Varaždinska građanska garda je Vladimiru Ciglaru iskazala čast da povuče uzicu Varaždinskog topa u izvođenju glasnog pucnja.

Mi ovom pričom nastavljamo kolumnu “Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije”, kako bi se šira javnost, a naročito mlađe generacije upoznale s junačkim dijelima varaždinskih branitelja iz Domovinskog rata.

Vlado je član kluba varaždinskih branitelja 1991.-1995. koji ne samo što promovira istinu o doprinosu varaždinskih branitelja u Domovinskom ratu, već vodi i brigu o svojim članovima. Klub je pokrenuo humanitarnu akcija kojom su prikupljena novčanih sredstava za kupnju kvalitetnijeg ortopedskog pomagala Vladimiru Ciglaru, kojemu je, nažalost, zbog bolesti amputiran dio noge. Dio sredstava donirali su i sami branitelji članovi kluba.

 Osvajanje varaždinskih vojarni, skladišta opreme i teškog naoružanja te ostalih skladišta 32.korpusa bilo je od presudne važnosti za opstanak i obranu Hrvatske u tom trenutku. Varaždinski 32. korpus, mobiliziran sa 100% vojnih obveznika, brojio bi 31 572 vojnika (stalni sastav činio je 16 % odnosno 5117, a pričuvni sastav 84%, odnosno 26 455 vojnih obveznika). Toliko se ljudi moglo naoružati i opremiti iz njegovih skladišta. Na papiru 32. (varaždinski) korpus JNA djelovao je vrlo moćno. Ono što nije završilo u hrvatskim rukama bio je vojni poligon Gakovo u grubišnopoljskoj općini kojeg su zauzele srbočetničke snage s oružjem te oružje i oprema borbena grupa 265. mehanizirane brigade iz Bjelovara koja je s 235 pripadnika i 22 borbena vozila 17. kolovoza 1991. upućena u Okučane i djelovala protiv hrvatskih snaga, a kasnije bila pripojena 5. (banjalučkom ) korpusu JNA u napadu na zapadnu Slavoniju.

Braniteljima se 18. rujna 1991.predalo osiguranje na najvećem vojnom skladištu „Bajnšćina“, a 19. rujna u 21:45 sati preuzeto je i kompletno skladište s oružjem i opremom. Zbog mogućnosti napada borbenih aviona JNA s ciljem uništavanja skladišta, cijele su se noći ubrzano praznila skladišta, a osvajanje se držalo u tajnosti dok nije potpuno ispražnjeno. I skladište „Barutana“, Nova Ves u kojem se čuvalo oduzeto oružje Teritorijalne obrane općine Varaždin, branitelji su osvojili 19. rujna 1991. U skladištu je bilo 1500 komada raznog pješačkog naoružanja, 1 500 000 komada streljiva različitog kalibra i 1200 raznih protuoklopnih sredstava, dovoljno da se naoruža jedna pješačka brigada te još dva i po borbena kompleta streljiva za oklopno mehaniziranu brigadu.

Dana 19/20 rujna 1991. vojni vrh JNA započeo je s vojnom operacijom osvajanja Hrvatske. Tada još nisu znali da su skladišta 32. korpusa u Varaždinu zauzeta i ogromna se količina oružja i opreme već distribuira po Hrvatskoj.

U povijesti Domovinskog rata ovo je bila manja bitka, ali učinak te pobjede za Hrvatsku i njezin opstanak je ogroman. Hrvatska je tada bila u velikoj opasnosti od strane JNA. Osvojeno oružje, streljivo i oprema 32. korpusa JNA imali su presudni utjecaj za obranu Hrvatske. Velik doprinos u zaustavljanju agresije dali su ljudi varaždinskog kraja u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije početkom Domovinskog rata, što i dolikuje nekadašnjem kraljevskom i glavnom gradu Hrvatske.

 Izvori 

Varaždinske vijesti: 9.2021. i 24.9. 1991.

Aleksandar Radić; The Yugoslav Air Force, Helion & Company, 2020. str.74.

Milan Micevski i Bojan Dimitrijević; „117. lovački avijacijski puk“, Galaksija, Niš 2015.

https://www.maxportal.hr/vijesti/iskaz-ivana-selaka-u-mup-u-tri-puta-sam-borbeno-djelovao-nad-hrvatskom/

Osobni razgovor s Vladom Ciglarom

  Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred. (pukovnik u mirovini) - pukovnik u mirovini od 2021. g. sudionik i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, sudjelovao na zapadnoslavonskom i bosansko-posavskom bojištu; danas živi u Zagrebu. Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr Franjo Tuđman“ predavao je dočasnicima i časnicima na temeljnoj, naprednoj i zapovjedno-stožernoj školi te vojnim kadetima na vojnim sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Zadru.

 [1] Milana Micevskog i Bojana Dimitrijevića; „117. lovački avijacijski puk“, Galaksija, Niš 2015, str.155.

[2] Selak Ivan, pilot hrvatskog zrakoplovstva, nakon što je prešao u Hrvatsku vojsku 15. svibnja 1992., potvrdio kako je pilot Dušan Buban prilikom borbenog djelovanja nad Varaždinom jedva došao natrag na aerodrom budući da mu je zrakoplov imao teška oštećenja repnih površina koja su po njegovom mišljenju bila uzrokovana pogotkom toplinski navođene rakete “zemlja-zrak”, (Maxportal).