Podosta je ovih dana bilo riječi i pisanja o Danu hrvatske knjige, pa onda posebno o Noći knjige. Brojke su bile impresivne – koliko se mnogo institucija, pojedinaca, knjižara, književnika, književnih kritičara, glumaca, glazbenika, slikara i inih kulturnjaka uključilo u te dvije manifestacije. No, kako je za HIU već rekao nenadmašni, talentirani i enciklopedijski –znatiželjno-kreativni akademik Luko Paljetak: „Knjiga nas može spasiti“. Da, riječ je uvijek tu za nas i naš spas, jer u vrijeme pandemije i nesigurnosti te straha može odagnati nelagodu. Nije to bježanje u maštu ili nije samo to! Lijepa riječ tj književnost i sve ono to njojzi pripada, ali i sve druge vrsti umjetnosti uvijek su moguće sklonište za neke ljepše misli, pa bile one i uznemirujuće (jer je uvijek tu i mogućnost katarze!). To jest paradoks, ali i nije: važno je da ne zapadnemo u letargiju, malodušnost i predviđanje samo zla, vrijeme je za odabir dobra koje nije samo lijepo nego prije svega – poticajno i stvaralačko. A tu je onda umjetnost pravo rješenje: izbor koji nam daje snagu. Ne samo za one koji umjetnost stvaraju nego i one koji je „troše“!!!
Međusobno nadopunjavanje umjetnosti i medija
Način je to: čitanje, gledanje predstava i izložbi, slušanje glazbe - pa makar i sve to online! - za dublje promišljanje života, za potragu za samim sobom, da parafraziramo poznatoga književnika. Nadovezala bih se: neka se noć pretvori u dan, trajni dan, ne kao iz onog filma koji se stalno ponavlja i postaje morom, nego dana koji se stalno nadograđuje – dobrim romanima, pjesmama, poemama, romanima, dramama. Evo npr, radujući se kako su se čitatelji vratili knjizi – a jesu , i to mi je drago,uznemiruje podatak da se najmanje čitaju drame i pjesme – samo 3 posto. Ali možda, odmah razmišljam dalje i pozitivnije, ljudi radije nego što čitaju slušaju radio drame (koje su kod nas izuzetno kvalitetne i raznovrsne i poticajne). Ili pak kad slušam emisije na Hrvatskom radiju prvi program petkom uvečer: u „Metafori“ koju sjajno stvara i vodi književnik Ivica Prtenjača u središtu pozornosti su poezija i glazba, pa jednostavno ne vjerujem u to da mnogo slušatelja ne odabire tako provoditi večer! Jer tko poeziju ne bi volio kad je on odabere – nekog našeg mladog pjesnika ili neukrotivog i provokativnog Charlesa Bukowskog npr, tko se ne bi uz njih vezivao i uživao u njima, a sve uz predivne pjesme, da spomenem samo neke, i Boba Dylana i Leonarda Cohena i mnogih drugih? Slušajte ljudi „Metaforu“, ali slušajte i Radio sljeme kad vas u 10 sati vodi ujutro u zagrebačku prošlost, slušajte i gledajte na HTV-u III predivne emisiju „Što je klasik?“ (Patnje mladog Werthera su bile tema, pa Ujević, nisu preskočeni ni Marinković ili pak Krleža i mnogi drugi). Karolina Lisak Vidović jednostavno adi odlične emisije i ima stručne i atraktivne goste koji klasike tumače! Prisjetimo se i emisije o filmu „Posebni dodaci“ u kojima do duboko u noć naši filmski kritičari vikendom govore o poznatim i nepoznatim redateljima i glumcima, o detaljima koje samo filmolozi znaju i ulaze u suštinu, uz prikazivanje filmova koji „podcrtavaju“ njihove teze i koje tumače maestralno – na tragu profesora koji ih je sve naučio o filmskoj umjetnosti, a to je naravno nenadmašni Ante Peterlić . Pa vam je duša puna i ako se i ne naspavate – ili baš zbog toga – jer ste ostatak noći razmišljali npr. o nekoj sceni, o nekom tumačenju odslušanoga i odgledanoga. Predivno. Zašto sam prešla na druge medije? Jer i oni mogu biti kvalitetni kao i dobra knjiga ili film te međusobno povezani, nadopunjujući, kao melem na našu dušu opterećenu uglavnom teškom svakidašnjicom. Ai da se vratim drami – čak sedam svojih drama netom je predstavio Miro Gavran – u izdanju Mozaika knjiga. A znamo da se njegove drame dosta gledaju a i prevode širom svijeta. Pa bi pteporučila: nemojte samo gledati nego i čitajte Miru Gavrana. Uvijek ćete nešto pročitati na svoj način, a onda vas čitanje može potaknuti na odlazak u kazalište (poznat je on i po online atraktivnoj platformi)
Knjiga je i poticajna,ali - ljekovita !
No, vraćam se Prtenjači... radiju ovaj put dajem prednost jer nam ostavlja prostor mašte, kao i književnost uostalom. A mogli ste/smo u „Noći knjige“ poslušati i njegov razgovor s članicom organizacijskog odbora ovogodišnje „Noći knjige“ Dobrilom Zvonarević. Ona je, uz ostalo, protumačila zašto je zaštitni znak ovogodišnje noći knjige, a mnogi su na taj odabir imali primjedbe, bila babuška. Zato jer , kako je rekla, postaje babuška knjiguška, a to znači slojevitost akcije – dakle ponudu knjige u raznim oblicima i na mnogim mjestima diljem Hrvatske. Iako je i meni malo zasmetao taj, zapravo „uvezeni“ znak za tako važan događaj, jer bi bolje bilo da je više ukorijenjen u našu tradiciju, tumačenje me je donekle zadovoljilo. Jer je ponuda doista bila slojevita, raznovrsna, inovativna ... čak je išla dotle da e čitava jedna emisija popularnog HTV-ovog kviza bila posvećena upravo „Noć knjige“ da o programima u knjižnicama,pa i na otvorenom ni ne govorim ... Na spomenutom radio programu u „Noći knjige“ (Moj izbor) na I programu Hrvatskoga radija govorila je i Jadranka Pintarić, književnica, s voditeljicom Irenom Matijević također i o ljekovitosti knjige, što je bio glavni slogan ovogodišnje manifestacije posvećene knjizi – ovaj put sjajno pogođen. A književnica je ustvrdila : „Ja sam osobno preživjela zbog umjetnosti. I knjiga uvijek pomaže – i u lošim i u dobrim vremenima.“ Pa je dodala: „U zadnje vrijeme živimo u svijetu slike,u digitalnom svijetu. No, meni je uvijek glavni papir.“ Slažem se s njom u potpunosti, iako ovaj tekst pišem na računalu i šaljem mailom: najprije su razmišljanja, pa skice i zabilješke bile ispisane na papiru. Bez njega nema ni stvaranja, ni razmišljanja, ni odabira, ni filtriranja misli, ni rada na ideji – nema onoga što riječ riječju znači, to tekst tekstom čini. No, vraćam se Jadranki Pintarić koja je ustvrdila kako su riječi alat za mišljenje. Kad ih imamo treba ih znati strukturirati, inače smo zarobljeni u vlastitoj glavi! Zanimljivo, zar ne, i istinito svakako? Za promisliti, zamisliti se ... Odgovoriti da, ako je.
STEM-u treba dodati A, tj art/umjetnost
Ja bih dodala: kad god se govori o STEM-u koji nam je (mnogima) sad glavni i osnovni, ponekad jedini pokretač za neke velike stand upove i neke velike poslovne pothvate, ma koliko cijenila one koji su tu „potkovani“ i uspješni čak i na svjetskom nivou, uvijek bih se složila s akademikom Vladimirom Paarom i dodala na pretposljednje mjesto te magične riječi slovo A. Pa bismo imali science, technology, engineering te matematics, ali i ART - dakle umjetnost. Bez nje ne bi bilo one duševne dimenzije koja nas ispunjava, koja nas nagoni na mišljenje, na pronalaženje izlaza iz problema, ne (samo) na nivou vanjske stvarnosti nego dublje, unutarnje. I zato sam ljuta kad oni koji vladaju i određuju standarde, a to su uglavnom političari i to je danas aktualno i ne možemo preskočiti, vrlo rijetko govore o kulturi čak i kad su u predizbornoj kampanji ili kad govore o svojim htijenjima/idejama ili postignućima/ostvarenjima. Nije to stvar samo resorne ministrice, nije to stvar samo odvajanja za kulturu (koje je sramno minimalno!)– iako jest važno jer i umjetnici trebaju od nečega živjeti. Umjetnika, ako ćemo pojednostavniti, odnosno zaoštriti do kraja, treba više cijeniti. U posljednje vrijeme mnogi su se i od njih „dohvatili“ politike, skoro kao liječnici, ali držim da je umjetnost ljekovitija od politike, jer je može nadograditi, može joj dati ljudsko lice: ne ono površno, nogo suštinsko, smisleno i , vratimo se sloganu – ljekovito!
No, vratimo se i Prtenjači, koji je nakon Trećeg HR prebacio na Prvi HR i tamo odradio sjajnu Metaforu (gost mu je bio sjajni Kristijan Novak, koji vodi i radionice pisanja, pa je onako usput a vrlo važno rekao kako se piše roman „Onako kako mislite da se piše, pa obrnuto!“. Sjajno rečeno!). A i glumca Bogdana je u NU 2 Prtenjača (stalni je i britki ali dobroćudni gost emisije) pitao zašto plače i otkrio da se međusobno zovu mili. To je dalo duhovnu dimenziju jednom razgovoru u kojem se popularni glumac predstavio kao netko tko ima tremu, tko možda i glumi odgovore (sam je voditelj to istaknuo), ali u biti kao čovjek kolji, ma koliko popularan i uspješan bio u svom glumačkom poslu (a govorio je i o paralelnim zanimacijama i školovanjima kojima bi se mogao vratiti). Pokazao je je ipak ponajviše koliko voli i književnost i film, ali ponajprije slobodu za sebe i svakoga. Pa je na kraju pozvao voditelja na pivu. Što zaključiti, nego i kad si popularan biti čovjek nije lako, ali to može bit svatko: tko želi i umije razmišljati i ponašati se i raditi kao dobar čovjek. Ne zaboravimo to u ovim dugim danima nemogućnosti istinske komunikacije. Vratimo joj se na neki svoj način, pronađimo izlaz iz tunela na kraju kojega mora biti svjetlo ...
Inventivna promocija knjige na razne načine: od Smogovaca kao murala do Garifula kao suvenira
Miješanje umjetnosti jedno je od rješenja da se svaka pojedina od njih dodatno predstavi tzv. široj javnosti (jer stvarni zaljubljenici ne trebaju mnogo dodatnog poticaja), a jedna takva proteklih je dana osvježila Zagreb u ova uglavnom tmurna vremena: bio je to mural „Smogovaca“ na uglu Kušlanove i Bužanove ulice (gdje je serija i snimana pod redateljskom palicom Milivoja Puhlovskog) , na području Pešćenice tj popularne Pešće. Napravila ga je mlada studentica Akademije likovnih umjetnost Mija Matijevići, a otvorenje murala uveličali su i i dekan Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Tomislav Buntak i mnogi drugi. A povod uvijek jedan jedini i najvažniji: sjajni romani Hrvoja Hitreca iz daleke 1967. Godine, koji je riječima oslikao Vragece iz Naselka koji su onda iz knjige „pobjegli“ i obogatili ondašnju Televiziju Zagreb , pa sad i na muralu. I svi vole Dunju i Mazala i njihovu ljubav, ili pak Bongove eksperimente i veliki apetit najmlađeg člana obitelji ... I sam Hrvoje Hitrec, prisutan događanju/predstavljanju murala, zapanjio se koliko su njegovi likovi i danas popularni, bilo mu je drago, a isto vrijedi i za glumce koje su ugostili na već spomenutom Radio Sljemenu, radiju koji je često okrenut kulturi, a ovdje je spojio jedan kvart Zagreba s prelijepom pričom o spajanju književnosti, Tv serije i likovne umjetnosti.
Pokretači ove akcije su HDLU u suradnji sa Zajednicom nakladnika i knjižara HGK i organizatorima Noći knjige, a cilj je potaknuti i druge gradove da u „Godini čitanja“ oslikaju svoja pročelja. A na Pešči će, da ne zaboravim spomenut, do kraja svibnja, kako obećava autorica, diplomirana slikarica, niknuti još dva prizora iz Smogovaca - očekujemo ih sa zanimanjem, uz mnoge druge svakako ...
No, neki idu i korak dalje pa otvaraju posudbu knjiga na plažama, nazivajući je imenom velike književnice i pjesnikinja Vesne Parun itd. Dakle, povezivanje različiti umjetnosti ili umjetnosti s onima koji imaju „suha“ za to što je dobar hrvatski proizvod (a da nije vezan uz jelo i piće) prije svega umjetnost, ali tu je također povezivanje knjige i turizma.
Tu onda dolazimo do zadnje teme ovoga da tako kažem, prigodnoga SOS-a. Naime, na svjetioniku Stončica na otoku Visu, posebna je promocija organizirana, opet uz „Noć knjige“, za obitelj svjetioničara – Svjetioničara Milu sa suprugom i kćeri. Iako je svjetioničar sam u emisiji „More“ izjavio kako „ima malo vremena za čitanje zbog brojnih obveza“ upravo zato je ovaj pothvat vrijedan pozornosti. A riječ je o novoj knjizi Anele Borčić, već priznate književnice i članice DHK, naslovljene „Zabranjeni gariful“. Tu se ona bavi različitim sudbinama ljudi na otoku, a prepoznao ju je i ostvario kao svojevrsni suvenir, nakon sjajnog Zlatarovog zlata, nakladnik Spiritoso na čelu s Andrijom Pećarićem. Tu su još Natalia Borčić koja je diplomirana slikarica, pa je za ovu prigodu maminu knjigu oslikala na istom tragu predaja koje je čula na rodnom otoku,. Da, „glavne su“ tu kćeri ali one koje su priče pričale (a u knjizi ih je sedam): o Viškom boju, o kršćanskim vjerovanjima ali i mitološkim bićima, o mnogim temama koje plijene pozornost čitatelja- sve do zabranjenog garifula s Jabuke.
Spajajući književni jezik i cokavicu autorica unosi raznovrsnost koju su lijepo ocijenili i opisali recenzentica Diana Zalar i Zoran Bošković, prva naglašavajući kako „autorica mijenja perspektive i zaodijeva zanimljivosti iznimne, izvorne i zaokružene priče sa snažnim poantama koje su uvjerljivije što su više protkane zvonkim govorom mještana.“ Upravo je to na promociji uspješno i nadahnuto kazivala dramska umjetnica ... Recenzent Bošković ističe/naglašava kako autorica mijenja perspektive i zaodijeva zanimljivosti u posve iznimne, izvorne i zaokružene priče sa snažnim poantama koje su uvjerljivije što su više protkane govorom mještana. „
Ova je knjiga priča, iako namijenjena mladima, pogodna i za starije, a ujedno je kao knjiga- suvenir na tragu povezivanja već spomenute povezanosti kulture i turizma na čemu svi skupa moramo što više poraditi. Posebno ova pandemijska vremena, kad prošlost može doista biti učiteljicom života i izvorom dobrota, a mi svi skupa zahvalni za svaku napisanu riječ koja daje nadu. I za kraj : ne zaboravimo da je ova cijela godina proglašena „Godinom čitanja“, a Ministarstvo kulture je upravo ovih dana objavilo rezultate natječaja, pa su mnogi, za različita područja djelovanja, dobili dio „kolača“ vrijednog gotovo 2 milijuna kuna upravo za programe koji potiču čitanje i razvoj čitateljske publike. Nek' im je sa srećom!
