Svatko je od nas tražitelj istine. Iz dana u dan nešto odabiremo, donosimo odluke, vjerujući da su upravo one ispravne i istinite. Bilo bi vrlo jednostavno kad bi se naše odluke ticale isključivo nas samih. Naravno, postoje i takve. Primjerice, što ću odjenuti sutra ujutro ili koja mi je najdraža boja. Čovjek dakle donosi odluke na osobnoj i društvenoj razini. Društvene odluke izvlače čovjeka iz njegova mikrokozmosa, okreću ga prema drugome. Ovdje dolazi na vidjelo čovjekova posebnost nad ostalim stvorenjima. Čovjek je dio velike ljudske obitelji i kao takav je pozvan na odgovornost. Mora odgovoriti, izraziti svoj stav unutar zajednice.
I tu sad dolazimo do problema: mi ljudi često svoje odluke doživljavamo na isključivo na osobnoj razini. Od društvenih bića, kao da želimo postati potpuni individualci. Primjerice, na parlamentarnim izborima, svatko može glasati za koga želi, ali moramo znati da svi živimo u jednoj Državi. Naš će glas utjecati na čitavu zajednicu, odnosno na svakog građanina. To nas dovodi do spoznaje da postoji samo jedna istina, odnosno čovjekova težnja za (općim) dobrom. Upravo nas ta težnja čini humanim bićima. U njoj nestaju naši mikrokozmosi, razlike u mišljenjima postaju nebitne. U fokusu je jedino čovjekovo dobro, to je jedina i temeljna istina. Potrebno je širiti naše horizonte prema dobru, prema istini koja cijeni i prihvaća svakog čovjeka onakvim kakav on jest. Ovdje je bitno napraviti distinkciju između čovjeka i njegovih djela. Ako prihvaćamo osobu, ne znači da se moramo slagati sa svim njezinim postupcima.
Važno je biti uz osobu, osvjetljavati joj put, blago i s poštovanjem ukazati joj da u nečem griješi. Voditi je prema tome da otkrije ljepotu svog i tuđeg dostojanstva. Ne možemo reći: „Nije me briga“ jer svatko ima pravo na dobro, u najširem smislu. Iz dana u dan trebamo pobjeđivati svoje sebičnosti i izlaziti u susret drugima, od onih najmanjih, do naših baka i djedova. Potrebna nam je nova paradigma otvorenosti i dobrote koja uključuje žrtvu i ljubav. Svijetom su zavladali konformizam i egoizam, sve pod krinkom neke lažne slobode koja nas oslobađa jedino ljudskosti.
Polako se gubi identitet čovjeka koji sve više biva poput životinje vođene nagonom koji je usmjeren jedino na vlastito ja. Nema veće ljepote od otvorenosti srca, od srca koje sluša i koje čuje i one neizgovorene riječi. Je li naš krik dovoljno glasan da nas protrese i izvuče iz svakodnevice u kojoj nitko nikoga ne vidi i ne osjeća? Čovjek teži biti ljubljen, ljubav pokreće ono dobro i istinito u nama. Nastojmo dati makar mrvu ljubavi svojim bližnjima. Bližnji su nam oni koji nas trebaju na bilo koji način. Poduprimo civilizaciju ljubavi, budimo tu jedni za druge.
