Kasni polazak automatski znači živciranje od ranog jutra, ali ne i ovaj put. Današnja želja – Željava, napušteni aerodrom i vojni kompleks izgrađen pitaj boga kad i za pitaj boga kakve ideje o obrani od destrukcije, a ako stignem, Baraćeve špilje, Plitvička jezera, i kupanje u moru. Za vrijeme bure. Na drugi dan ožujka. Izlazeći iz Zagreba, osjećaj avanture postaje opipljiv u zraku. Već sam prekršio prvo i jedino pravilo – bez autoputa, ali opravdavam si to tako da izlazim na prvom izlazu poslije Lučkog, jer, kao, ovo prije se ni ne broji… Izbjegavanje sterilnosti i hladnoće autoceste otvaraju mogućnost upoznavanja topline i šarenila lokalnih sela i gradića, u potpunosti neiskvarenih megalomanskim strukturama, modernim hramovima koji štuju sirovu snagu i brzinu vrućeg metala, apsolutno nepotrebnu bilo kojem Homo Sapiensu, ali hedonistički ispunjava neke površne rupe u duši, pa prihvaćamo tu perverziju kao svakodnevnu normalu.
Karlovac – Slunj; Rastoke
Na izlasku iz Karlovca primjećujem da se boja i kompozicija šuma počinje mijenjati. Osjećam da je cesta mirnija, s manje žurbe i stresa koji ju terete. Sela su sve manja, i sve ih rjeđe prolazim. I dalje sveprisutni plakati koji reklamiraju ovaj ili onaj otrov. Uvijek sam volio onu staru: „Dobar proizvod ne treba reklamu“. A uostalom, sam ću birati ono s čim ću se trovati, hvala lijepo. U vožnji počinjem primjećivati smeđe putokaze, one koji vode znatiželjne i polu izgubljene duše na cesti prema blago zanimljivim lokacijama za koje vjerojatno inače nitko nikad ne bi ni znao da postoje. Robinzonski kamp taj i taj. Spilja. Pravoslavno groblje. Vozim se blizinom Korane, povremeno prepoznajem imena mjesta, i sjetim se da su tu negdje u blizini Rastoke. Kao da sam ih prizvao, ispred mene se pojavljuje smeđi putokaz:
Rastoke. DESNO
Zaustavljam auto, primjećujem samo jedan auto, naših tablica, mladi par taman izlazi. Izgledaju pristojno, kimnem im uz blagi osmijeh, i nastavim dalje. U tom trenutku pojavi se prva prepreka današnjih putešestvija, u doslovnom smislu. Neki genijalci postavili automatska vrata na „ulaz“ u Rastoke. Okrenem se prema liku, pitam „jel se da kak zaobići plaćanje?“ On se blago nasmije. „Preskoči“. Ona se nasmije i veli „A mislim da je samo 3€“. Ja ju ignoriram, i preskočim vratašca. „3€ manje.“ Skužim da nema baš smisla to što sam izgovorio, ali se lijepo nasmijem, pozdravim ih i krenem dolje. Kao i inače u životu, emocionalni mehanizam mi kasni koju minutu, pa u trenutcima kad se divim ljepotama slapića i kućica, počinju me živcirati ta vratašca.
Tri eura? Kak se usuđuju? Ajde jasno mi je, stavili ste ogradicu i malo možda nekaj uredili. Ali od kud vam pravo naplaćivanja, i potencijalno branjenje pristupa onima koji ne plate (i ne mogu preskočiti 80-centimetarna vrata od pleksiglasa)??
Onda opet malo razmislim, pa skužim da se na krive sile ljutim. Možda ovih 3€ ima i smisla, ipak ima tu i održavanja, a i lijepo je uređeno. Vjerojatno mi se vraća onaj simptom da se ljutim na krive stvari ponukan nekim birokratskim glupostima. Nisam ja ljut na Rastoke, ni na ljude koji su to uredili, ljut sam na milijune primjera privatizacije javnih mjesta, ili čak i prividne privatizacije, one od strane države, te pokušaja zarađivanja love na tome. Ovo je ipak malo drukčije.
I sad si mislim, kak sam glup. Pa ipak je to samo 3€, i stvarno nije u redu da se radi takvih gluposti živciram, iako duboko u sebi držim stajalište kako bi prirodne ljepote trebale biti netaknute ljudskom rukom. Privatizacija ekoloških dobara je uvreda čovječanstvu, uvreda našoj planeti i smrtni grijeh kapitalizma u kakvom danas živimo. Ako na taj način funkcioniramo, svaka nam čast. Malo zvuči i meni glupo, jer ovo mjesto ne bi ni bilo tako posebno bez ljudske ruke. Obećavam si da ću u budućnosti izbjegavati ovakav cinizam i pokušati pripomoći lokalcima gdje to mogu, ako to znači da će postojati Rastoke, ili bilo koja slična tvorevina.
Ipak, ponuđena ljepota mi svrati misli, i počinjem primjećivati ono oko čijeg se statusa i živciram. Simpatične drvene kućice smještene su na litici iznad smaragdnih slapova s jedne i kristalno čiste mirne vode na drugoj strani. Sunce je taman zagrijalo, zrak je lagan i svjež, čuje se prvi cvrkut ptica ove godine, povremeni lavež nekog uzbuđenog psa, i sve je dobro. Riječi poput briga i tjeskoba nemaju koncept u ovom trenutku vremena, Prošlost i Budućnost su samo razbacana slova koje nemaju značenje. U tom trenutku ni ne znam zašto sam na putu, ne znam ni kamo idem, samo udišem mirise, i slušam radost oko sebe. Mladi par se ljube na klupici, bakica sjedi sama, nedaleko od njih, na pamet mi padne nešto o prolaznosti života, ali dosta neartikulirano pa ispustim misao.
Vraćajući se prema autu, posprdno se nasmijem vratašcima, odjednom puno manji problem nego prije koju minutu. Baš me briga, nek rade kaj god hoće, dok god ja imam moć ne raditi ono što mi nije po volji. Građanski neposluh je jedan od zadnjih preostalih alata borbe protiv… protiv čega god se borimo. Ni sami ne znamo, samo imamo osjećaj da, kao samoprozvani potomci originalnih hipija iz 60-tih, moramo se na neki način „odupirati sistemu“. Jebiga, lijepo je biti romantik dok ti to ne utječe na život u nekom opipljivom načinu.
Sendvič šunka - sir
Pije mi se kava, odlazim na toalet, a i dobro bi mi došlo malo rastezanja. Parkiram ispred nekog restorana, Ne sjećam se imena, ali je onaj tip restorana kakvih ima između svakog sela na staroj cesti. To je onaj restoran u kojem, i prije nego vidiš sam restoran, zamišljaš konobaricu kao simpatičnu, ali stariju i malo punašniju gospođu, koja uvijek ima neki ugodan komentar uz kavicu, i sposobna je popraviti ti dan u sekundi. Restoran kojemu bi savršeno pasalo ime „Konoba Putnik“, mjesta namijenjena za gladne i žedne vozače i njihove familije, kojima je zadnja destinacija daleko od sredine ničega gdje se lokal nalazi, daleko od ponuđene idile, kratkotrajno stajalište koje će ostati u sjećanju taman onoliko koliko treba kavi da se ohladi.
Ali, sezona još nije krenula, pa su trenutni kratkotrajni stanovnici terase lokalci duboko u razgovoru oko ovog ili onog posla, oko stanja u državi, ili bilo koje od tema koje nude nepresušni izvor materijala za naš nacionalni sport – gunđanje.
Prvi srk tople kavice navodi me na razmišljanje o vrhunskoj kvaliteti lokalne vode (sigurno bolja nego doma..), i ima poseban okus, okus koji se nalazi samo u kavama daleko od kuće. Simpatična konobarica, po mojem prvom dojmu Ukrajinka, pokušava razumjeti moju narudžbu „Može sendvič nekakvi, za put trebam.. može i sir, kak ne, al bez vrećice, fala“ te s blago telećim pogledom odlazi od mojeg stola, dok ja zadržavam cerek neugodnosti i mislim si kak me sigurno ništ nije skužila.
Par minuta poslije, dvije šnite bijelog kruha umotane u alu foliju i besplatnu vrećicu od nekog lokalnog dućana skrivaju darežljivu količinu šunke i sira. Baš ko doma. Na moje prijašnje postavljeno pitanje o Baraćevim špiljama odgovara mi kod plaćanja računa. Primjećujem da se puno otvorenije razgovara sa mnom, pozitivna promjena od prije minutu svakako.
Začuđene, skoro i preplašene reakcije na moju pretjeranu prisnost su samo prvi simptom, koji odaje svima nam urođeni strah od nepoznatog, te vrlo brzo prerasta u uzvraćenu sreću, osmijeh, a nerijetko i ugodan razgovor, koji bi oraspoložio i najmrzovoljnijeg cinika. Taman kad razgovor postaje opušteniji, zadovoljan osjećajem da sam nekom strancu dao barem malo vjere u ljude, krećem dalje na put.Lagani osjećaj nesigurnosti u auto koji je prošao put do mjeseca i natrag savršeno reflektira i moju nesigurnost koju osjećam vozeći prema nepoznatom.
Destinaciju – imam, Benzina – imam (?), Sve ostalo – bum videl..
Putovanje rođeno iz potrebe za slobodom, nakupljeno višetjednim propadanjem u samoinflektirajuću anksioznost, djelomično posljedica samoće, a djelomično posljedica borbe sa sistemom od kojega relativno dobro živim, a iz dna duše ga mrzim. Bez zavaravanja samog sebe, negdje u dubini duše sam vjerovao da ni ovo putovanje zapravo nema smisla, ali sam unatoč tome izračunao koliko mi treba za benzin, vidio da u novčaniku imam čak 20€ više, te krenuo na put.
Željava
Jedan od dragih mi smeđih putokaza žele mi reći kako postoji mjesto u blizini za stati i odmoriti noge i gume.
Drežnik, Stari Grad. DESNO.
Ništa posebno, neka mala, simpatična utvrdica, koja je još k tome i zaključana, ali stajem, popušim cigaretu i vodim kratki razgovor sa nekim planinarima. Poslikam par fotki kao neki dokaz da putujem, dokaz da sam živ valjda, ne daj bože da negdje ideš a da ne dokumentiraš svaki komadić puta. Ne, nemoj stati i uživati u pogledima, mirisima i doživljajima mjesta, niti slučajno. Konstantna dostupnost i ovisnost o ekranu nije pravilo koje vrijedi samo kad si doma, ekran ti mora biti najbolji prijatelj u svakom trenutku života. Putuješ? Slikaj. Na koncertu si? Snimaj! Vidio si starog prijatelja? Odmah se poslikaj s njim, jer svijet mora znati, nemoj trošiti emocionalnu energiju na stvari poput, ne znam, druženja sa tim prijateljem.
Približavam se Željavi već poluprazne baterije mobitela kojeg silujem da neprestano svira pomno odabranu glazbu. Željava, moja sljedeća stanica me intrigira ne samo kao objekt za sebe, već mi je potreban odgovor na pitanje koje si postavljam duže vrijeme. Što je to u našem mentalitetu da su nam stare vojne baze, napušteni i raspadnuti objekti nekadašnjih carstava i produkt straha, mržnje i netrpeljivosti golobradih majmuna 20. stoljeća, toliko privlačni i zanimljivi? Muški odgoj i potreba za dokazivanjem svoje snage i moći mi u glavi stvaraju scene ratovanja u avionima, čuveni britanski dog-fighteri, i skrivanja po bunkerima dok neprijatelj maršira na naše pozicije, spremni raznijeti nečije cjeloživotno iskustvo u milijun toplih komadića mesa i utrobe na jednostavnu naredbu „PUCAJ“. Vrijeme, a i stare narodne su me naučile da je najopasniji neprijatelj u nama, jer, ipak, unutarnji neprijatelj nikad ne spava.
Bilo kako bilo, ulazim u betonski kompleks namijenjen za najokorjelije članove naše rase, sada posjećen od strane hipija i familija sa djecom, i počinje me preplavljivati neki čudan osjećaj. Kao neko nagoviještenje za kasnija lutanja po špiljama, u kosti mi ulazi strah. To nije strah od neke konkretne stvari, niti se u glavi stvaraju slike potencijalnog medvjeda ili vuka ili bilo čega što bi moglo iskočiti iz mraka i sasjeći me na komade, nego je to strah drugačijeg okusa. Strah od nepoznatog, strah koji je toliko istinski i toliko istinit, jer mozak ne može ni stvoriti sliku onoga čega bi ga trebalo biti strah.
Nakon lutanja po Željavi uz kratki poklon muškoj duši – vožnja po pisti načinom gas do daske, preskakanja granice čisto zato „jer se nesme“, izlazim iz kompleksa, s više pitanja u glavi nego odgovora.
Posljednji dio puta prvog dana, nisam obišao Baraćeve špilje, kažu lokalci da su trenutno zatvorene, a kojekakve kapitalističke tvorevine dizajnirane da odbiju i upornije avanturiste su postavljene na sam ulaz špilje, pa što zbog manjka vremena, a što zbog želje za nekim drugim destinacijama, zaobilazim špilje, ali i Plitvička Jezera. Za Plitvice sam pak imao drugi plan, pošto vrijeme nije baš bilo najbajnije, za izbjegavanje plaćanja plan mi je bio šarmirati tetu na šalteru, te joj objasniti kako; samo prolazim, ma samo tu do prve ogradice da na brzinu poslikam, nebum se dugo zadržaval. Ali i od tog plana ništa, jer mi je put do, i od Željave zaobišao Jezera, pa sam odlučio da ću to pokušati neki drugi polu kišni dan, ali kad bude mobitel malo puniji.
Pazeći da me ne ponese žurba zbog mobitela, nastavljam laganom vožnjicom kroz Liku, ovaj put ugašene navigacije, te bez ikakve glazbe. Razmišljao sam jedno vrijeme o radiju, ali sam odlučio sjediti u tišini, i, taman kad je kiša prestala, lagano otvoriti prozore da osjetim Lički zrak. Sljedećih stotinjak kilometara provodim u tišini, nenamjerno meditirajući laganim plovljenjem kroz Ličke brege. Tišina u autu, pojava koja bi me to jutro užasavala, kako slučajno ne bi stigle misli koje su jače od tišine, sada mi godi. Posljednjih nekoliko sati smirilo je žgaravicu misli koja u zadnje vrijeme nastanjuje ovaj primatski mozak. Postavljaju mi se pitanja o evoluciji čovječanstva. Pa zar su i prvi ljudi, koji su nastanjivali pećine i svaki dan se borili za preživljavanje, isto imali takve nesigurnosti? Ne mogu si zamisliti da je jedan Grog, na povratku iz lova prolazio kroz egzistencijalnu krizu, ili da ga je mučila anksioznost oko budućnosti.. Možda nisu imali prilike ili vremena razmišljati o takvim stvarima. Nama je danas predobro, živimo u pretjeranom komforu, pa nam se iz fizičke udobnosti počinju rađati psihičke nesigurnosti. Poznajem puno ljudi koji su zauzeti fizičkim poslom svakodnevno do kasne večeri. To su ljudi koji mi se ne čine da bi se borili sami sa sobom nakon odrađenog posla. Nemaju oni vremena za to. Možda ima nešto u tome, a možda samo filozofiram kao i vikendima nakon par piva presječenih sa uvijek nepotrebnim pelinom.
Približavam se lagano mirisu soli u zraku, te počinjem razmišljati o kupancu. Mobitel prazan, vjetar puše sve jače, a temperatura nikako bajna za kupanje. Ipak, ustrajan sam u svojoj namjeri, jer, ako se ne okupam, danas sam uspio odraditi čak jednu jedinu stvar koju sam si ujutro zaželio. Jebiga, nemam dobrog mjesta za stati, pa tako u traženju plaže za brzo bacanje u vodu stižem već do Novalje, mojeg završnog odredišta. Odlučujem da ću se okupati, samo da ostavim stvari kod frenda. Počinje kiša. Frend otvara mrzle pive. Počinju prisni razgovori uz puno smijeha i zajebancije. Život se čini baš oke. Ma jebeš, bum se sutra okupal.
Dan 2; trajekt - Senj, Vratnik
Uz mamurno ispijanje kave i prisilne cigarete, otvaram Google Maps da otkrijem kuda danas. Jučer sam si zadao neku ideju da smijem trošiti 10€ dnevno. Dobro stojim, jučer sam jedino platio kavu i sendvič kod ljubazne Ukrajinke, 4.80€. Pošto sam u plusu, danas mogu potrošiti ogromnih 15.20€. Gledam cijene trajekta, taman oko 15€. Razmišljam o povratku magistralom, pa je to jedina opcija koja mi ima smisla. Uštedit ću dva sata, a ovih 15€ ću vjerojatno i potrošiti na benzin. Brzo ispijanje kave, kornfleks i sendvič za put, te se uz brzi pozdrav zaputim se prema trajektu.
Opet kasno krećem, ali, kao i jučer, ne živciram se, već primjećujem kako je sunce visoko na nebu, nema jednog oblačka na vidiku, prozori otvoreni do kraja, a u zvučnicima neki talijanski radio. Oduvijek sam volio talijanski, i iz neke zablude da ću naučiti jezik samo slušanjem nasumičnih radio stanica i gledajući tu i tamo koji film, ostavljam neka svira. Goli kamen Paga me intrigira, to jest, intrigiraju me ljudi koji su prvi nastanjivali ovakve otoke. Misli me bacaju na još daljnju povijest, povijest selidbe Hrvata u ove prostore. Prolazili su kroz Zagorje i Slavoniju, vidjeli su zelena polja i predivnu obradivu zemlju, i rekli su: „Ne, ovo je prejednostavno. Idemo mi na goli kamen i krš.“
Meni je ipak šator udobniji na zemlji nego na kamenu. Ali, kakvi god da ljudi ti prvi Hrvati bili, došli su, i omogućili nam da danas uživamo u svemu što nam taj poznati Jadran nudi. Naravno, upareno sa komforima današnjice, bez toga na ovim cestama ne bi bilo reklama za kojekakve Camping resorte i hotele, nego pokoje stado ovaca i pognuti čiča sa borama od sunca naslonjen na štap od masline, razmišljajući o skromnom ručku kojega mu žena možda doma sprema.
O vidi, smeđi putokaz.
Zavratnica. LIJEVO
Super, čuo sam dosta o tome, vidio slike, reko' ajde da i to vidim, možda i savršena zadnja prilika da se okupam. Put koji nije baš prijateljski nastrojen prema nižim autima, poprilično strmo vodi do parkinga iz kojega se stiže na malu terasu koja služi kao vidikovac prema uvali. Uvala je stvarno nešto posebno, pogotovo sa pogleda stotinjak metara iznad nje. Na sredini uvale razaznaju se obrisi ostataka nekog davno potonulog broda. Zanima me da li se u olupini nalaze možda i kakvi drugi ostaci. Kako je potonuo brod, da li je ovaj raj na zemlji bio okaljan nekom davnom bitkom, pa se unutar rebara konstrukcije broda nalaze i rebra usnulih mornara? Ili je brod nastradao nekom prirodnom nedaćom, pa su se možda i svi na palubi uspjeli spasiti? Kratko guglanje bi mi vjerojatno dalo odgovor, ali odlučujem da ću mozgu prepustiti da si sam stvara priče, kao i za većinu mjesta koje sam posjetio. Ne dopuštam golim činjenicama da mi razbijaju iluziju.
Kako je vidikovac poprilično daleko od same uvale, zauvijek odustajem od kupanja na ovom putovanju, a i vremena polako nestaje, imam još gigantski dio puta za proći, a sat polako teče.
Nakon razočaranja kod zatvorenih vrata utvrde Nehaj, počinjem se dizati iznad Senja, ostavljajući more iza sebe, govoreći mu u mislima „srest ćemo se mi uskoro, bez brige“. Nekoliko minuta iznad Senja, stižem na sljedeću lokaciju, napušteni hotel Vratnik. U klasičnoj fasadi boje naljepnica i grafita toliko prepoznatljiva iskusnim istraživačima napuštenih objekata, hotel stoji iznad pogleda koji tjera na razmišljanje o nekadašnjim gostima koji su pristizali iz dalekih krajeva Lijepe Naše Jugoslavije. Istražujući male sobice hotela, te veliki atelje nekoliko se misli isprepliću. Prva i očita je kako si je netko stvarno dao truda da uništi svaki i najmanji komad namještaja i stakla u hotelu. Ne daj bože da se riječ „napušteno“ ikad asocira sa bilo čim drugim nego bezumnim razbijanjem i destrukcijom post-pubertetnih klinaca koji su uvjereni da su bitniji i veći od svega što se zbiva izvan njihovih uskogrudnih pogleda na svijet. Druga se pak misao vraća na antikne turiste onog doba. Ovo je nekad bila glavna cesta za Jadran, svatko je prolazio kroz ovaj tjesnac. Ko zna, možda su i moji deda i baka stali na odmorištu, a možda čak i odsjeli u ovom hotelu. Daj zamisli. Uz blago razočaranje i gađenje prema novim destruktivnim silama, potrošim još koju minutu na vidikovcu i krećem prema maglovitim i hladnim šumama.
Povratak kući, Tounj
Vožnja po granicama Like i Gorskog Kotara, čija mi razlika kao klincu nikad nije baš bila jasna (pa sve su to planine), povremeno javljanje sunca i konstantno šaltanje radija u želji očuvanja čim više baterije na ovom slabašnom mobitelu me ispunjavaju radošću i mirom koji se javlja samo u situacijama lišenim obaveza i briga radnog tjedna.
Prolaskom kroz mjesta različitih ekonomskih statusa, primjećuje se kako prirodna bogatstva samo prikrivaju ljudsko siromaštvo, ali brzim pregledom fasada i dvorišta dobiva se dojam populacije koja nastanjuje ovu idilu. Transparenti koji čitaju „PRODAJE SE – ČITAVO IMANJE“, i markerom napisan broj mobitela su prizor koji nadglasavaju velebne vile privatnih investitora, ljudi koji žele živjeti od Like, ali se boje zaprljati ruke. Ljudi koji su se „snašli u životu“, što većinom znači da su uložili obiteljsko nasljedstvo u prostituiranje krajolika koji ih je othranio. Lokalna populacija se ne razlikuje od ostatka države, ružni ljudi lijepih osmijeha se nalaze u zadimljenim krčmama, bježe od nedjeljnog sunca skrivajući se ispred poker aparata u pokušaju šarmiranja konobarice.
Ipak, slučajno prisluškivanje razgovora otkriva mi i sretne trenutke ljudskog stanja – rođenje unuke, pronalazak novog posla. Podsjeća me na to kako nije sve tako sivo i ne valja biti cinik, pogotovo oko stvari i situacija o kojima pojma nemam.
Nažicane vode u sumnjivoj boci Coca Cole i 2 eura lakši, sjedam u auto i krećem dalje. Odlučujem da nemam baš puno vremena, te da ću od sad stajati samo na mjestima koje mi se čine dostojnima mog vremena.
Pretenciozno se ponašam, nisam ja dostojan da se opće pojavljujem na ovoj planeti, a ne da razmišljam kako je nešto „dostojno mog vremena“. Nedavno sam načuo razgovor u jednoj od zadimljenih krčmi koji je teoretizirao vrlo skoru demografsku promjenu na našim prostorima. „sve nas budu zamenili, pazi kaj ti velim, za deset let bu sve zmešano, svi bumo smeđi postali“. Kod takvih razgovora je najbolje ostati tiho i sa strane, ali ja si često ne mogu pomoći pa se moram uključiti s pitanjima tipa „i kaj onda, pa nek bumo, tak i tak sam bledi v zadnje vreme“. Malo podignem živce lokalnim rasistima kojima je glavna parola „nemam ja ništ protiv njih ali…“. Negdje sam čuo da sve izgovoreno prije riječi „Ali“ ništa ne znači. Vožnjom po nevjerojatnim ljepotama ove Predivne Naše zamišljam si kako bi to izgledalo u rukama nekog drugog naroda. Nekog naroda malo radišnijeg, ili možda socijalno svjesnijeg. Nekog naroda koji ne bi izabrao na vlast istu mafiju koja nas, isprike na izrazu, jebu u šupak već 30 godina i pritom se cerekaju oblizavajući prste od masti nakupljene pretjeranim žderanjem proračuna.
Pa si mislim, možda i bolje da nas zamijene, tak i tak nismo zaslužili ovu ljepotu koju imamo. Mi smo izgradili komplekse apartmana, hotela i resorta pomoću kojih ove krasote krajolika pretvaramo u jeftinu kurvu na tri mjeseca godišnje, samo da ne bi slučajno ruke zamazali.
Moje cinične misli ubrzo prekida jedan intrigantan prizor – kipovi rimskih, ili možda grčkih vojnika stoje kao zaštitari, po jedan par na svakoj strani kratkog, ali vrlo impresivnog mosta. Čitam znakove – zadnji smeđi znak na ovom putovanju koji mi otkriva još jednu od toliko dragih mi lokacija.
Špilja Tounjčica 1650m LIJEVO.
Poprilično specifično, okej, skrećem lijevo, ulazim u gradić Tounj, začuđujuće lijepo uređen za mjesto za koje nisam čuo do jučer. Parkiram se kraj znaka:
Špilja Tounjčica 300-500m LIJEVO.
Zanimljivo, ovo je vjerojatno cijeli kompleks. Izlazim iz auta, udišem popodnevni zrak, shvaćam da se sunce bliži obzoru, te da nemam baš nekog zlatnog vremena. Ne volim voziti po mraku. Malo bržim korakom poskakujem po putu koji vodi prema dolje. Unutar par minuta, primjećujem promjenu vegetacije – kamenje sve više i više postaje obraslo zelenom mahovinom boje tolikog intenziteta koja me odmah podsjeti na televizije u izlozima lokalnih šoping centra, koje, kad primijetiš koliko je umjetno zelena, misliš u glavi „ovakve boje ne postoje u stvarnom svijetu“. E pa, na moje opće čuđenje, postoje, i to na izvoru Tounjčice, nekoliko kilometara na ovu ili onu stranu od Ogulina. Spuštajući se, hodajući po umjetnom sagu od smaragdne mahovine, preplavljuje me osjećaj divljenja i poštovanja prema prirodi u tolikom intenzitetu da hodam na prstima, pokušavajući ne probuditi prirodne Duhove koji sigurno nastanjuju ovaj usjek.
Približavajući se špilji, primjećujem da je izvor u njoj, te da sablasni zvuk prelijevanja vode dolazi iznutra, amplificiran akustikom same špilje. U kosti mi uđe osjećaj, osjećaj jako poznat, iako sam ga prvi puta osjetio tek dan prije, u bespućima tame tunela Željave. Osjećaj apsolutnog straha, ali ne straha koji te navodi na bježanje ili paniku, nego straha koji smiruje otkucaje srca, čini utrobu hladnijom za nekoliko stupnjeva, i navodi stopala da se kreću tolikom tišinom da bi i usnulu mačku prekoračio bez da joj se pomaknu brkovi. Strah od nepoznatog. Teror van ljudske zamisli. Direktna reakcija živčanog sustava na podražaje zapanjujućih razmjera. Da li je to osjećaj koji je Lovecraft osjetio, pa ga je ponukalo da stvori ideju kozmičkog horora? Horora koji si kao ljudi ne možemo ni konceptualizirati, ali ga osjećamo dovoljno da ga je objašnjavati suvišno.
Sigurno bi se svjetski psiholozi biolozi i kojekakvi drugi "olozi" mogli naći i uskladiti studije da su specifični zvučni, temperaturni i vizualni podražaji odgovorni da način taj i taj da mozak stvara takav osjećaj, ali u zadnje vrijeme pokušavam dopustiti mjesta mistici i neobjašnjivim stvarima, pa se, pun sreće i zadovoljan spoznajom da nisam osjetio sve što ću ikad osjetiti, već da ima u životu prilika i vremena i mjesta za doživjeti neke nove stvari, osjetiti neke nove podražaje, i da je cinizam samo prolazna stvar, nastala kupanjem u mraku dnevne sobe , odbijanjem izlaska iz zone komfora, i da smo sami krojači svoje sudbine.
Ili nešto slično.
Već sam u autu, vraćam se gladan i praznog džepa, pun ljubavi i sreće, spušta se mrak pa opet kršim pravila i principe vraćajući se kući po autoputu, ali baš me briga. Život je predivan, pa makar i na dva dana.
Tomislav Bobek
