U carstvu piramida, hijeroglifa i nervoznih deva

Puno pješčane prašine u zraku govorilo mi je da sam u Kairu! U teškim ranojutarnjim satima na aerodromu sam čekao Uber da bi me odvezao do hotela kojem sam unaprijed najavio svoj rani dolazak. Već nakon slijetanja kupio sam egipatsku turističku sim-karticu od 10 Gb za 15 eura, ali i jednu bocu ruske votke za poklon. Pedantni su Egipćani odmah upisali tu jednu bocu i u moju putovnicu jer sam upravo ušao u muslimansku državu u kojoj se prodaja alkohola strogo kontrolira i u isprave evidentira, a dozvoljeno im je kupiti – četiri boce godišnje.  Nisam pitao koliko je dozvoljeno kupit meni kao strancu, ali sam stekao dojam da ako u Egiptu imaš gotovine – vrata svega su ti širom otvorena! I dok sam čekao taj nesretni taksi, razmišljao sam o tome da sam upravo ušao u najmnogoljudniju arapsku zemlju svijeta u kojoj živi više od 83 milijuna ljudi i u kojoj prosječno padne samo 2.5 kubna centimetra kiše. Iako sam očekivao vrelinu i znoj na čelu, bilo je nevjerojatno hladno. Već tada znao sam da ću morati i u kupovinu jer mi je dobar dio garderobe zauzimala ljetna kolekcija koja u Kairu početkom veljače baš i nije od neke pomoći! Taksi još nije stigao i to me činilo pomalo nervoznim jer sam se trebao dobro naspavati i biti spreman za popodnevno razgledavanje piramida i velike sfinge u Gizi s navodno muškom glavom, bez nosa, koja gleda prema izlazećem suncu. Zapravo, njezino lice pripada bogu Sunca ili faraonu Kefrenu, iako neki egiptolozi tvrde da glava sfinge bila glava boga Anubisa, boga mrtvih i nekropola. S takvim fantastičnim primislima uskoro sam utonuo i u svoj prvi egipatski san.

Piramide i hijeroglifi bili su iznimno zanimljivi, iako sam promašio dan za njihovo proučavanje. Izabrao sam vikend kada svi Egipćani posrnu u Gizu, a gospodari nervoznih deva i konja najviše zarađuju. Naravno, ukoliko si stranac, od tebe uvijek očekuju više, dosađuju vam s ponudom jeftinih suvenira raznih boja i oblika, ali naš je savjet samo se zahvalite i nastavite svojim prašnjavim putem. Ipak, vidjeti piramide čiji je oblik inspiriran širenjem sunčevih zraka, bio je veliki užitak. Faraona nisam vidio, iako mi se učinila zanimljivom priča da je faraon Pepi II koji je vladao 94 godine svoje robove oblagao medom kako bi od sebe otjerao muhe. Nisam vidio ni muhe, ali sam vidio mumificirane ljude i ptice ibis te doznao da su se u Starom Egiptu šminkali i muškarci i žene jer su vjerovali da šminka iscjeljuje. Fascinirao me Kairo na rijeci Nil, njegov ubrzani puls, nervoza u zraku, odlična hrana i simpatični ljudi.

Ne volim turističke resorte, zato nisam otišao u Sharm El Sheikh ili Hurgadu na Crvenom moru koji su najveći egipatski turistički biseri. Za Kairo su mi bila dovoljna tri dana i već sam spakirao kofere i jurio na željeznički kolodvor Ramses s koje se otpravljaju vlakovi u tri sata udaljenu Aleksandriju u kojoj je bila najveća knjižnica staroga vijeka. Mislim da je to najužurbaniji željeznički kolodvor na svijetu. Gužve su bile svugdje i naravno da sam (unatoč ranijem dolasku) zakasnio kupiti kartu za vlak jer sam nakon sigurnosne provjere shvatio da mi je ostalo još pet minuta za ukrcavanje uz sve te kokoši i velike vreće oko mene iz kojih su virili razni živežni artefakti.

Šokiran od  foto-kadrova, uletio sam u vlak spreman platiti popratnu kaznu za vožnju bez karte. Željeznički prijevoz u Egiptu za naše pojmove iznimno je jeftin. Tako primjerice takvo trosatno putovanje u prvom razredu brzog vlaka od Kaira do Aleksandrije stoji samo 150 egipatskih funti ili nešto manje od deset eura. U vlaku mi je kondukter na dlan napisao iznos od 130 funti bez karte. Čemu platiti službenu cijenu kada je ovako povoljnije, a zadovoljne su obje strane. Aleksandrija mi se učinila malo smirenija od Kaira. Taj mediteranski temperament ipak daje to nešto, a i već na kolodvoru dočekao me je prijatelj Muhamed te odvezao do sjajnog Radisson Blu Alexandria hotela iz kojeg je teško izaći nezadovoljan. Egipat osvježi život, učini ga raznobojnijim i kada se vratite kući, shvatite da ste zapravo bogatiji za još jedno nezaboravno iskustvo. Ili možda dva.

FOTO: SLOBODAN KADIĆ