Prošle je godine Hrvatsko društvo pisaca u ediciji Biblioteka poezije objavilo knjigu poezije Dražena Katunarića osebujnog naslova „Što mi je šaputao Zeus?“. Osebujna je i uvodna crtica samog pjesnika. Opisao je svoje večernje druženje sa Zbigniewom Herbertom na festivalu Mitteleuropa 1991., dakle, prije 35 godina, kada su se obojica složili da poezija i čitava Europa venu onda kada se mitovi prepuste umiranju. Herbertovu sugestiju da Zeusa, Afroditu, Odiseja i druge antičke junake umetne u svoj stih i prenese u svoj priče onako kako mu se svidi, jer i mnogi su stihovi u Odiseji i Ilijadi bili umetnuti naknadno, Katunarić je dobro upamtio, a ideju realizirao spomenutom knjigom pjesama „Što mi je šaputao Zeus?“. Herberta nakon tog susreta, nažalost, više nikada nije vidio. Zbirku čine pjesme koje na neobičan način povezuju klasiku i postmodernu, a hrvatskoj je poeziji Katunarić time dao posve novu dimenziju s obiljem slika i motiva iz antičkih izvora duhovnosti što povezuje s problemima današnjice u svijetu nekih drugih bogova.
Pjesnička platforma Poetski tren svoju je radnu godinu zaključila odabirom i obradom pjesme iz ove sjajne Katunarićeve zbirke. Autorica videa i recitatorica Gordana Kovačić satkala je poetski tren naslovljen „Arahna“ koristeći muziciranje gitarističkog virtuoza Viktora Vidovića i snimke Tomislava Jakupca. Video pogledajte ovdje.
Poetski tren: Dražen Katunarić – Arahna
Dražen Katunarić (1954., Zagreb) diplomirao je filozofiju na Sveučilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu i stekao magisterij znanosti kod uglednog francuskog filozofa Jean-Luca Nancyja. Autor je više od 20 zbirki poezije među kojima su Mramorni Bakho, Pučina, Psalmi, Strmi glas, Parabola, Lijepak za slavuja, Lira/Delirij, Kronos, Znak u sjeni i druge. Djela su mu prevođena na engleski, francuski, njemački, španjolski, talijanski, albanski, rumunjski, bugarski i slovenski jezik. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima su red Viteza umjetnosti i književnosti 1999., nacionalno odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996., Nagrada Tin Ujević za najbolju pjesničku knjigu 1994., Nagradu Matice hrvatske 1998., Nagradu HAZU-a Dragutin Tadijanović 2018., Nagrada Europski krug za doprinos europskim vrijednostima 1998., Maslinova vijenca za poeziju 2023. i drugih. Glavni je urednik hrvatskog izdanja časopisa Europski glasnik i nakladničke kuće Litteris.
Dražen Katunarić ove je godine postao redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost.
Izbor pjesama iz zbirke „Što mi je šaputao Zeus?“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2023.)
Uz cestu sunčani Apolon
Uz cestu sunčani Apolon,
bez glave,
stoji sam
kao napušten pas.
Zašto si sam na cesti,
sine Zeusov?
Zašto gutaš prašinu?
Sunca ima previše i bez tebe,
cesta prži,
žuta trava samo što ne gori,
svi se sklanjaju u hlad,
a ti se ne mičeš
na postolju,
osunčana torza.
Nemoj biti tužan,
vratit ću ti glavu
na kamena ramena,
luk i strijele iz sulice
dati u ruke
da kazniš zaborav
kad ponovno
zapješačim k tebi,
zlatokosi moj bože.
Heraklit istječe
Πάντα ῥεῖ
Ispraćao je dan u napunjenoj kadi,
sjedeći u polumraku,
gledajući ostatke svjetlosti
na prozoru.
Iz kade se dizala para
zamaglivši ogledalo.
Losioni, šamponi, tekući sapuni
na toaletnom ormariću
bili su svjedoci protoka.
Potočić polako teče iz pipe,
ništa se više ne može ponoviti
u toj vodi koja otječe.
Ljubav, ushiti, bljesak sreće
sve je dovršeno kao dan koji je prošao,
kao prozor na kojemu više
nema svjetalca kroz čipku.
U istoj vodi, malo isprljanoj,
što prolazi mu kroz prste
otrcana je žalopojka nad prolaznošću.
No sjedeći u napunjenoj kadi,
čini mu se dobrodošla.
Zeusu
Ostario si uz mene,
toliko mi ispunio želja i očajnih vapaja,
hranio i odijevao, njegovao dušu,
i sad slutim da si iscrpljen od bića koje se igra
tvojim sunčanim zrakama kroz lišće.
Oči su ti se uvukle od bdijenja,
bore usjekle duboko,
usta stisla nad divlje naraslom brončanom
bradom.
Nisam ispunio tvoja očekivanja.
Nisam te dovoljno oponašao,
prinosio ti hekatombe, žrtve paljenice,
umiljavao se i zahvaljivao,
a svejedno me još malo ljubiš,
premišljaš hoćeš li me napustiti kao Sarpedona.
Tvoje korake ne mogu više pratiti,
tvoje darežljivo srce ne kroti moje sebično.
Potrebno ti je malo mira od mene i još više samoće.
A ja kao bespomoćno dijete stalno tražim
da me uzmeš u naručaj
i nosiš kao negda u svjetlost
preko tamnih stuba uz ugašenu javnu rasvjetu.
Sad kad je jasno da nemam ništa božansko,
moćno, hrabro, ništa tvoje,
nije ti lako odlučiti
i ne preostaje puno vremena za promjenu.
Hoćeš li mi pružiti svoj dlan
i još koju priliku da te izdam?
Na svakom koraku osjećam tvoj umor,
moj crnooblačni bože.
Ni munje te više ne vesele.
