Obraćanje Darka Juke, hrvatskoga književnika i publicista iz Mostara, s otvaranja VII. Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanoga 15. studenog u Zagrebu, u dvorani Hrvatske matice iseljenika.
Proljeće 1992. dočekao sam kao desetogodišnjak… Te nas godine, u rastanku od mostarske zime, nije pozdravila toplina Sunca, nego zaglušujuća buka granata, tutanj topova i podmuklo zujanje snajperskih hitaca. Ratni filmovi preko noći su se premetnuli u stvarnost, uselivši u naše živote, a dragi ljudi i djeca iz obitelji, susjedstva, iz škole gubili su dijelove tijela…. Neke su u crnim vrećama nosili u gradske parkove koji najednom postadoše prepuna groblja…
U dječaku koji je bio sposoban osjetiti patnju Domovine, u kojemu su se miješali ponos, strah, neizvjesnost i bijes, koji je doživio i tamu podrumskoga skloništa, i nisku položenih crnih vreća na policama improvizirane mrtvačnice, i krvave podove mostarske ratne bolnice, začet je tada čovjek u kojega ću izrasti. Začet je čovjek koji si je prisegnuo pamtiti, čuvati, bilježiti… I ne dati prostora zaboravu, još manje lažima i konstrukcijama koje sanjaju otrovom cijepiti istinu…
Ratnim je nasrtajima na drevno hrvatsko tlo humske zemlje odgovarao kako je tko znao i umio. Radijske su postaje, osim izvjestiteljske, preuzele na sebe i ulogu okrjepitelja, čuvara nade, hranitelja i braniteljskoga i morala civila. Bile su našim prozorom u svijet, našim glasom izvan ratnoga pakla i našim krikom otpora. Eter su tih mjeseci i tih godina ispunile domoljubne, borbene, ratne pjesme. Osim onih koje su produkcijski, čak i u tadanjim uvjetima, poprilično dojmljivo radile kuće iz Republike Hrvatske, kod nas su se vrtjele i one snimane u podrumima, garažama, u improviziranim studijima…
Otac i majka voljeli su glazbu i doma smo imali nekoliko desetaka audio kaseta. Provodeći tada dane uz svoj dvokasetaš, cjelokupnu sam im zbirku preinačio u muzejsku građu hrvatske ratne pjesme, presnimivši im gotovo sve što su imali. Samo se jedno nisam usudio… Nisam dirnuo u Mišin koncert s Gripa iz 1986. Tati to nisam mogao učiniti.
Danas, sa svojim osmogodišnjakom prelazim jedan divan tekst iz Čitanke Hrvatskoga jezika za 3. razred osnovne škole, o odnosu oca i sina, zapravo o Rastresenomu tati, autorice Sanje Pilić. Taj je tata toga dana zaboravio sve, stavio pogrješnu kravatu, navukao rasparene sokne, zabrinuo kolege na poslu, zaboravio kišobran… Zaboravio je sve, osim kupiti svojemu sinčiću obećanu igračku. Meni je moj otac, u rano ljeto 1992., na povratku s bojišnice, donio – kasetu. Album Art Forces Banda Mostar.
Po odjavi iz vojarne, susreo je prijeratnoga radnog kolegu koji je godinama u crkvenomu zboru kod franjevaca svirao gitaru. Rat je njegov crkveni sastav preinačio u glazbeni izdanak Hrvatskoga vijeća obrane, sastav koji će objaviti ratni album naslova koji će me dotaknuti na sasma neočekivan način i, u jednomu ozbiljnom dijelu, usmjeriti neka moja daljnja životna kretanja.
Mostarski su momci u maskirnim odorama, s glazbalima umjesto puški u rukama, notni život udahnuli antologijskoj pjesmi Doći će vrijeme blagog naroda kojom je, davno prije Domovinskoga rata, Veselko Koroman proročki najavio novo sutra za svoj blagi narod. Progonjen je zbog nje, ocijenjen kao subverzivan, hrvatski nacionalist, podrivač društvenoga poretka… A, zanesen, napisao je tek ono o čemu je snio, o čemu su snili i naraštaji i prije njega i skupa s njim… Napisao je to tako djetinje čisto, tako neiskvareno časno, tako dirljivo zaljubljeno, tako neskriveno čeznutljivo… Čeznuo je e za onim na što će još godinama čekati, sve do sudbonosnoga vremena zalaska 20. stoljeća.
Jednako tako dječje nevino, krajnje oduševljen očevim darom pri povratku s mjesta otkud se darovima ne nadaš, susreo sam se s djelom jednoga od najvećih. Nježno su me, ali čvrsto i zauvijek u svoj svijet uvukle Koromanove pjesničke misli, a nisam tada ni znao tko me toliko zaokupio, nisam znao još godinama poslije, jer takove su okolnosti bile, da je Dragan Grgić napisao notnu podlogu ostvarenju jednoga pjesnika.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
Ponirući, nešto zreliji i uronjeniji u svijet knjige, u stvarnost ove pjesme kojoj sam se rado vraćao, duboko sam proniknuo u rad onih glazbenika hrvatske domoljubne preokupacije koji su nam, nenametljivo, nadasve brižno i strpljivo u živote glazbom uvodili djela velikana hrvatskoga pera. Tomislav je Ivčić, prije tragične smrti odjeknuvši svijetom kao glazbeni vapaj za zaustavljanje rata u Hrvatskoj, otpjevao Rajsku Djevu, Kraljicu Hrvata, pjesmu isteklu iz pera oca Petra Perice koji je, samo jer je bio svećenikom i samo jer je hrvatski mislio i Hrvatsku osjećao, smaknut na dubrovačkoj Daksi, u listopadu 1944. godine.
Mostarska klapa Hrvoje, spoj biranih glasova Društva koje vuče tradiciju još iz 1888. godine, otpjevala je pjesmu Ruševine crkve sv. Petra i Pavla. Njihov Vitomir Dugandžić uglazbio je potresne stihove Krešimira Šege, nadahnute spaljivanjem mostarske Franjevačke crkve iz svibnja 1992. godine:
Evo je ušlo u crkvu kroz krov,
kroza zidove ulila se vatra.
Oči svetog Petra i Pavla gube od dima,
pretvaraju se u vapno.
Anđeli napuštaju svod
i lete nad razorenim oltarom.
Svakim zamahom krila
zaustavljaju po jednu granatu.
Plodonosni Ranko Boban posebno je duboko uronio u ovo ponuđenje pjesničkoga stiha koji njeguje hrvatsku nacionalnu, državotvornu misao. Uglazbio je pjesmu koja Zemlju podiže na prijestolje svetosti, u kojoj fra Janko Bubalo još 1975. poručuje kako će jednom svi uvidjeti da nije grijeh što te ljube (Zemlju – Domovinu – Majku) i kako to će biti Njezin poklon svima koji se na putu ne izgube. Snaga tih stihova mjerljiva je s malo čime, a moć njihovih pretočenja u glazbu ne ostavlja ravnodušnim ni najtvrđi kamen.
I, tako, kad se bude šivala
tvoja posljednja haljina,
svi će morati biti obuveni
da ti pokažu put između križeva.
A svako prerezano grlo tvojih kraljeva
govorit će glasnije od gromova
i svi će biti izvori okrjepe
za djecu koja iza nas dođu
da ti skutove pridrže.
Boban je, pjesmom Ljubuški, opjevao i zanos Vladimira Puljića, a nedvojbeno najsnažnije nadahnuće za stvaranje notnih zapisa našao je u antologijskomu hrvatskom pjesniku islamske vjere Mehmedaliji Maku Dizdaru, stopivši njegove Molitvu i Kolo u jednu milinu. Miješajući ih, preplićući ih, pjesma niže:
Zemlja priteže
nebo visoko
O da sam ptica
Da sam soko
Molitvu jednu
Jedinu znam
U ovom svijetu.
Beskrušnom.
Molitvu jednu
Jedinu imam
Molitvu o kruhu.
Inosušnom.
Zaronivši u stvaralaštvo još jednoga muslimana hrvatske krvi Alije Horića stvorio je Boban Bosnu istovjetna naslova i u obliku poetskoga i u obliku glazbenoga izričaja.
Tuđinske noge hrvatsku Bosnu gaze
gladni vukovi izjedaju njezino lice…
Sijedi starci nose Boga u Kur’anima
i tužnim srcima.
Narod u džamijama i crkvama strpljivo čeka
uskrsnuće.
Safvet-beg Bašagić 1870. godine napisao je sudbinsku pjesmu Čarobna kćeri, iz koje grmi:
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji,
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.
Vladimir se Pavlović stoljeće poslije nadovezao: Jezik gori žudnjom, žudnja se jezikom toči.
Pjevalo se kroz našu prošlost od Demetra i Gaja, do onih koje niti ne upamtismo kroz povijesna bespuća naše nemile niske teških stoljeća i desetljeća.
Znam da moji pradjedovi
cijelim svijetom gospođahu;
A ja jezik da njihovi
u robskome tajim strahu?
Jezikom želim šumiti poput Bašagića, grmjeti poput Bubala, ići duboko poput Šege i Horića, žudjeti… Žudjeti poput Pavlovića i Koromana… Pršti iz moje nutrine upit, toliko desetljeća nakon Veselka, hoće li i nama, ovomu hercegbosanskomu dijelu blagoga naroda, stići to blago vrijeme…!
Čini mi se, ne pjeva se više naša stara pjesma, a ova ponuđenja prebrzo uhvati stisak zaborava. Otrgnimo ih! Otrgnimo ih – jer…
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
