U Hrvatsko narodno kazalište vraća se Shakespeare. Premijera predstave San Ivanjske noći, Williama Shakespearea na rasporedu je 29. studenoga, u 19.30 na velikoj sceni, a intendantica Senka Bulić za to je uprizorenje među inima pozvala i provjereno društvo prijatelja - velikog hrvatskog redatelja Paola Magellija i kao autore glazbe poznate riječke umjetnike Damira Martinovića Mrlu i Ivanku Mazurkijević s kojima već dulje vrijeme surađuje.
Novu premijeru najavili su zajednički intendantica, redatelj, Mrle i glumci oduševljeni što u varaždinskom HNK imaju prigodu igrati Shakespearea pod vodstvom tako iskusnog redatelja, a svoje dojmove neki od njih podijelili su i u izjavama za medije nakon pressice /Linkovi na fb HIA /. Novinare je osim Magellija oduševio i genijalni Mrle koji je osim o suradnji na predstavi ispričao i kako je došlo do Mame ŠĆ i nastupa Leta 3 na Euroviziji.
Poznata je mudrost Shakespearea da „Ljubav gleda srcem, a ne očima“, a redatelj Magelli na pressici nam je Shakespeareovo djelo, koje je i visoko politično i aktualno u svim vremenima i krizama rekao da i prevoditeljica navodi da Shakespeare kao pisac i dramatičar čovjeku nudi mogućnost bijega - u san, u fantaziju, u umjetnost… Zato i on kao redatelj Magelli pita: Zašto smo zaboravili na Shakespearea. - Zašto se bavimo tolikim drugim stvarima, a njega smo zaboravili? Vrijeme je da podsjetimo gradove da ovaj genijalan pisac postoji. Vrijeme je za Shakespearea!
Prevoditeljica govori o njegovoj političnosti. Kada bismo primjerice uzeli u obzir Oluju, ona je alegorija svih naših kriza. To je priča o otoku, koji se otkačio u noći od mora i pluta u mraku noseći u mraku našu civilizaciju u potragu za nekom drugom svjetlosti koju vjerojatno nikad neće dostići. - Istaknuo je i da je zahvalan intendantici Bulić i ansamblu za ovu priliku jer Shakespearea nije lako igrati. To je još uvijek jedan neistraženi kontinent - zaključio je Magelli.
Kao autor glazbe Mrle je istaknuo da je glazbu za predstavu počeo raditi već na čitaćim probama: Glazba je još jedan glumac u predstavi pa smo tako Ivanka i ja nevidljivi glumci. Kad smo radili Lizistrata u Splitu to je bila inspiracija za nastup Leta 3 na Eurosongu rekao je te dodao da je i njegova najnovija ljubav prema tehno glazbi proistekla iz ljubavi prema kazalištu. Glumci nisu krili oduševljenje radom na komadu i suradnji s velikim redateljem od kojeg su mogli puno toga naučiti te pozivaju publiku da dođe i uživa u njihovu zajedničkom ostvarenju.
Prevoditeljica Željka Udovičić Pleština ovo djelo nenadmašnog engleskog dramatičara opisuje ovim riječima:
- Shakespeare nas svojim Snom u ovo vrijeme globalnih prijetnji koje pritišću i ove naše, po mnogo čemu posebne, geografske duljine i širine podsjeća da je obaveza teatra - sanjati.
Njegova ivanjska noć nudi nam iluzije kojih smo željni, nudi i ljubavi, smijeha, ali i ruganja, spletki, naravnog i nadnaravnog. Svijet čarolije i fantastičnih događanja u ovome se komadu prepliće i stapa sa stvarnim životima naših junaka te istražuje granice između ova dva svijeta koristeći elemente sna, fantastike i umjetnosti. Granice između sna i jave, između stvarnosti i mašte fluidne su pa svojim suodnosom stvaraju intrigantnu dinamiku koja naglašava važnost tih elemenata i u našim životima stvarajući kompleksnu i nerijetko fantastičnu sliku ljudske egzistencije.
San ivanjske noći stoga prepoznajemo kao put za bijeg koji nam omogućava da umaknemo neumoljivoj stvarnosti i konačno se odmorimo od realiteta u oniričnom. Postaje naš tajni prolaz u slobodu. Izlaz za nuždu koji vodi do Utopije koja nam je danas ovom i ovakvom sadašnjošću ukinuta.
Stoga i začarana šuma iz komada postaje za nas sam prostor kazališta. Kazališta koje nam daruje mjesto, vrijeme i mogućnost toga bijega od materijalnog svijeta. Mjesto, dakle, u kojemu su preobrazbe legitimne i podrazumijevaju se, mjesto koje svake noći odustajanjem od stvarnosti upravo tu stvarnost stvara, artikulira. Ili mi bar tako vjerujemo. Ta epilepsija trenutka u kojem se drama događa, pa bilo to dva sata ili pak 4 dana ili tek jedna noć, vrijeme je u kojem se sljubljuju razine postojanja, vjenčanje s početka komada s istim tim vjenčanjem na kraju - a u tome međuvremenu stoji prostor neostvarenih želja. Ergo, teatar - kao prostor neostvarenih želja, sanjanih slika. Takvo relativno tretiranje vremena (“Vjenčanja čas” najavljuje se u prvom prizoru za četiri dana, a slijedi za jednu noć), određujuće je svojstvo komada. Upućuje na dvostruku percepciju, na postojanje različitih razina realiteta. Pitanje je koji kojim upravlja. Stoga isti glumci igraju Tezeja i Oberona, Hipolitu i Titaniju, Filostrata i Puka, vile i dvor… Ali, tko tu koga sanja? Ili je to samo pitanje tek različitih perspektiva? Ako jest, nesporno je svatko sanja svakoga i nesporno je da svatko u snu živi bolje nego na javi. I da se kazalište kao mjesto okupljanja daje onima koji ga žele kao što se Titanija podaje magarcu. Zato smo na probama čuli odjeke Pirandella, Terencija, Ovidija, ali i Becketta. Zašto je tome bilo tako? Zato što je tema apsurdnost življenja. I Shakespeare je već ustvrdio: realitet je nepopravljiv. Kao i Beckett. I dok Beckett svojom literaturom bježi u traganje za prostorima poslije smrti, Shakespeare bježi u kozmos. Vrti se oko mjeseca.
Samo radnici, naši majstori, uvijek su isti. Tvrdih ruku i iste pameti i u šumi i na dvoru. Ali i oni imaju drugo lice - predstavu. I oni pokušavaju i žele biti netko drugi. Njihova predstava unutar predstave, taj poznati Shakespeareov motiv, pojačava stvarnost teatarske iluzije tako da je razbija. Oni, jedini umjetnici unutar priče, tvore dodatnu dimenziju unutar već fantastičnog svijeta komada. Predstava majstora ukazuje na moć umjetnosti da oblikuje i reinterpretira stvarnost, naglašavajući apsurdnosti međuljudskih odnosa i emocija.
To što majstori, radnici ne sudjeluju u snovima dvorskoga i vilinskoga svijeta, posljedica je toga što su oni povijesno bili u prilici sudjelovati samo u kolektivnim snovima. Jer su, povijesno, bili manipulirani od različitih oblika “realne“ politike. Kad god su radnici počeli sanjati netko bi im prekinuo san - i nasadio im magareću glavu.
Danas je San itekako aktualan jer se njegova visoka političnost može rezimirati u jednoj rečenici: zaustavite svijet, želim sići. Shakespeare nam naprosto nudi ulazak u jednu intelektualnu oazu, u jedan drugi mentalni prostor. Vraćamo se, kao i u komadu, na početak, i možemo jednostavno reći - on nas uči bijegu. U umjetnost. U aktivno stvaranje i oblikovanje vlastitog realiteta. U teatar. Piše prevoditeljica Željka Udovičić Pleština.
I što reći za kraj osim da se veselimo Magellijevom iščitavanju Sna Ivanjske noći i glumačkoj i ostaloj ekipi koja sudjeluje te Mrletovoj i Ivankinoj glazbi.
Prevoditeljica: Željka Udovičić Pleština
Redatelj: Paolo Magelli
Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Ivan Marušić Klif
Skladatelji: Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Dizajner rasvjete: Luka Matić
Koreograf: Paolo Magelli
Asistentica redatelja: Barbara Rocco
Asistentica scenografa: Nataša Kanceljak
Inspicijent: Vedran Dervenkar
Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
Premijera: 29. Studeni, velika scena HNK, u 19,30. sati
ULOGE:
Titanija/Hipolita: Helena Minić Matanić
Oberon/Tesej: Robert Plemić
Puk/Filostrat: Hana Hegedušić
Vila: Beti Lučić
Vila: Sara Ipša
Hermija: Dea Presečki
Helena: Elizabeta Brodić
Lisandar: Robert Španić
Demetrije: Karlo Mrkša
Egej, Hermijin otac: Zvonko Zečević
Petar Dunja: Marinko Leš
Vratilo: Marko Cindrić
Gubac: Filip Eldan
Frula: Nikša Eldan
Gladnica: Darko Plovanić
Spretko: Zdenko Brlek
Vile: Vita Breški, Dina Drožđek, Melani Šipek
