Veleposlanstvo Japana u RH i Gradski muzej Varaždin, u suradnji s institucijom Japan Foundation, organizatori su izložbe pod nazivom Ljepote rukotvorina Tohokua, Japan, koja se otvara u srijedu, 17. srpnja u palači Herzer (Varaždin, Franjevački trg 10) u 19 sati. Izložba je svojevrstan nastavak suradnje iz 2017. godine, kada je u istom prostoru održana izložba Lutke Japana, koja je rezultirala i jednom privatnom donacijom Hina lutaka iz Tokija za fundus varaždinskoga muzeja.
Ovom prilikom u Varaždinu gostuje izložba različitih predmeta od keramike, drva, tekstila, lijevanog željeza i bambusa, koji predstavljaju tradicionalno japansko rukotvorstvo iz Tohokua. Regija Tohoku pokriva široko područje između Hokkaida i sjevernog dijela regije Kanto, a obuhvaća šest prefektura: Aomori, Akitu, Iwate, Miyagi, Yamagatu i Fukushimu. Kako navodi Japan Foundation, ova izložba je i sjećanje na godišnjicu velikog potresa i tsunamija 11. ožujka 2011., u kojemu je Tohoku pretrpio razaranje dotad nezabilježenih razmjera. Premda su tada znatno pogođene i proizvodnja i kultura rukotvorina, po čemu je uz prirodne ljepote planinskih i obalnih pejzaža ta regija poznata, stanovnici se trude što prije vratiti izgubljeno i obnoviti stradala područja, za što poruke potpore dobivaju iz cijeloga svijeta.
Na tom tragu priređuje se i izložba u Varaždinu, s izlošcima tradicionalnih rukotvorina iz Tohokua, nastalih u različitim tehnikama i materijalu, koji oslikavaju njihovu funkcionalnu ljepotu i izvedbenu vještinu, s utkanim načinom razmišljanja tamošnjih ljudi i njihovoj mudrosti proizašloj iz suživota s prirodom. Iako zbog ekonomskih promjena i migracija stanovništva u velike gradove tradicija ručnog rada izumire, predmeti s izložbe sačuvani su dio bogatog kulturnog naslijeđa karakterističnog za tu regiju. Njegovu očuvanju znatno je pridonio Soetsu Yanagi, utemeljitelj mingei pokreta, koji je u ranom 20. stoljeću, oduševljen ljepotom rukotvorina s područja Tohokua, počeo prikupljati lokalne predmete i alate. U tome su sudjelovali i ostali utjecajni članovi pokreta, među kojima su lončari Kanjiro Kawai i Shoji Hamada, dizajner tekstila Keisuke Serizawa i drvorezac Shiko Munakata, čiji su umjetnički radovi nadahnuti narodnim rukotvorstvom također zastupljeni na izložbi.
Ova putujuća prezentacija japanske tradicije, kako je naglasio i glavni kustos izložbe Ryichi Matsubara, stavlja u fokus Tohoku, ali se vještina ručnog rada još i danas prenosi s naraštaja na naraštaj i u drugim dijelovima Japana, a programi poput ove izložbe omogućuju da se japanski osjećaj za estetiku i majstorstvo rukotvorine prenesu ljudima širom svijeta.
Izložba japanskih rukotvorina iz regije Tohoku u Varaždinu je postavljena do 28. kolovoza ove godine. Ulaz za razgled je besplatan.
O autorima
Shiko MUNAKATA (1903. – 1975.)
Slikar i drvorezac. Rođen u prefekturi Aomori, Shiko Munakata zainteresirao se za slikanje već kao dječak. Pod snažnim utjecajem boja Van Goghovih Suncokreta, težio je tome da postane slikar. Uvidjevši vrijednosti tradicionalnog japanskog drvoreza, stvorio je svoj osobit stil, a prekretnica u njegovoj karijeri uslijedila je po otkriću njegovog talenta od strane predvodnika mingei pokreta Soetsua Yanagija, Kanjira Kawaija, Shojija Hamade i dr. Munakata je iznimno volio svoj zavičaj, a kroz religiju, prirodu i književnost, kao središnje teme svojih radova u kojima je prikazivao životnu snagu ljudi i prisutnost božanstava, ostvario je i svjetski ugled.
Keisuke SERIZAWA (1895. – 1984.)
Umjetnik tekstila. Rođen u prefekturi Shizuoka, Serizawa je karijeru započeo kao dizajner. Snažno ga se dojmila knjiga Kogei no michi (Put rukotvorina) Soetsua Yanagija s kojim je ostvario blisko prijateljstvo nakon posjeta drugoj izložbi tradicionalnih ručnih radova koju je organizirao mingei pokret u Tokiju. Očaran ljepotom tradicionalne tehnike bojanja tekstila bingata, Serizawa zajedno s Yanagijem odlazi na Okinawu kako bi se pobliže upoznao s tom tehnikom, pri čemu razvija šablonsku kata-e-zome tehniku bojenja. Snažno su ga privlačile i rukotvorine iz Tohokua pa je umjetnicima tog područja davao savjete kako da oplemene svoj dizajn. Izradio je bogata originalna djela različitih profila poput sklapajućih paravana, visećih svitaka, kimona i korica knjiga, a bavio se i kolekcionarstvom prikupljajući mnogobrojne narodne rukotvorine iz cijelog svijeta. Japanska vlada proglasila ga je 1956. godine Nositeljem važnog nematerijalnog kulturnog dobra (živim narodnim blagom).
Shoji HAMADA (1894. – 1978.)
Lončar. Rođen u prefekturi Kanagawa, Shoji Hamada je zajedno s Kanjirom Kawaijem proučavao tehnike glaziranja u eksperimentalnoj gradskoj keramičkoj radionici u Kyotu, nakon čega je s Bernardom Leachem otišao u Englesku kako bi započeo život lončara keramičara. Po povratku u Japan nastanio se u gradu Mashiko u prefekturi Tochigi, te sa S. Yanagijem i drugima često odlazi u potragu za narodnim rukotvorinama u razne dijelove Japana. Čuvši za oštre klimatske uvjete i teškoće s kojima se susreću ljudi Tohokua, Hamada se posvetio unapređenju regije. Uz to što je uz S. Yanagija, K. Kawaija, K. Serizawu i ostale imao središnju ulogu mingei pokreta, stvarao je jednostavnu ali upečatljivu keramiku osobitog stila. Japanska vlada dodijelila mu je 1955. godine naslov Nositelja vrijednog nematerijalnog kulturnog dobra (živo narodno blago). Godine 1977. otvorio je Muzej Mashiko keramike kako bi prikupio i prikazao nove i stare obrte i keramiku koje je prikupio tijekom svojih putovanja.
Kanjiro KAWAI (1890. – 1966.)
Lončar. Rođen u prefekturi Shimane, Kanjiro Kawai studirao je keramiku pod lončarom Hazanom Itayom na odsjeku za keramiku današnjeg Tokijskog instituta za tehnologiju. Sa S. Hamadom proučavao je i tehnike glaziranja u eksperimentalnoj gradskoj keramičkoj radionici u Kyotu. Naknadno je sklopio doživotno prijateljstvo s B. Leachom. Svoj studio otvorio je u Kyotu i u to vrijeme zajedno sa S. Yanagijem, S. Yamadom i ostalima osniva mingei pokret. Shiko Munakata također posjećuje Kawaijev studio Shokei-yo (Dolina zvonastih peći), gdje je kreirao seriju drvoreza naslovljenih Shokei-sho (Posveta Dolini zvonastih peći) posvećenih K. Kawaiju. Nakon Drugog svjetskog rata Kawai je razvio prepoznatljiv stil keramike koji je prelazio granice mingei pokreta. Stvarao je izvanredna djela, uključujući skulpture, dizajn i kaligrafiju.
LJEPOTE RUKOTVORINA TOHOKUA, JAPAN
O tehnikama izrade i izlošcima
Pletene košare
Svaka regija i svaki lokalitet na ovom svijetu imaju košare koje su izrađene od materijala lokalne vegetacije. Tako i u Japanu postoje različiti oblici košara, kutija i poljoprivrednih alata izrađenih od kore drveta i povijuša. Korištenjem bambusa, vinove loze ili akebije (Akebia quintata, lokalna povijuša) ljudi u hladnim predjelima regije Tohoku tijekom zime sezonski izrađuju košare i kutije kao visokofunkcionalne predmete za svakodnevni život. Praktični, ali i umjetnički oblikovani, ovi predmeti odišu jedinstvenom ljepotom uporabnih predmeta što je dodatno pojačano originalnošću i posebnošću ljudi.
Keramika
Japan se može pohvaliti bogatom kulturom keramike koju odlikuje neobično velik broj različitih vrsta keramike i peći raštrkanih od sjevera do juga. Gledajući s razine cijelog Japana, u regiji Tohoku postoji relativno mali broj mjesta u kojima se proizvodi keramika, no ovdašnju unikatnu keramiku karakterizira poseban način izrade. Keramički radovi Aizu-Hongo (prefektura Fukushima, oblast Onuma, grad Aizu Hongo), Naraoka (prefektura Akita, oblast Senboku, selo Nangai) i Tsutsumi (prefektura Miyagi, grad Sendai), koji su predstavljeni na ovoj izložbi, uključuju antikne radove pečene u pećima iz Edo razdoblja (1603. – 1868.), kao i originalne radove individualnih autora skorijih razdoblja. Svaki predmet ima svoju svrhu, poput posuda za skladištenje hrane tijekom oštrih zimskih mjeseci. Također, predmeti odišu savršenom ravnotežom oblika i glazure što je karakteristika keramike regije Tohoku.
Vez
Kogin je vrsta veza iz oblasti Tsugaru u prefekturi Aomori. Izvorno je kogin bio lokalni naziv za radnu odjeću izrađenu od konoplje, bojane indigom i ojačane bijelim pamučnim vezom. U razdoblju Edo (1603. – 1868.) izdani su opsežni pravilnici koji su seljacima odobravali nošenje isključivo kimona izrađenih od konoplje, ne i pamučnih. No kimono izrađen od grube konoplje nije bio prikladan za oštre zime Tohokua. Ipak, kada bi pamuk bio dostupan, lokalno je stanovništvo svoja kimona ojačavalo gustim tkanjem pamučnih niti, štiteći se tako od jakih hladnoća. Vezenjem su se bavile prvenstveno žene koje su se međusobno i natjecale u izradi što ljepših vezenih uzoraka. U oblasti Tsugaru kogin vez se javlja u nekoliko stilova, poput Nishi-kogin (zapadni kogin), Higashi-kogin (istočni kogin) i Mishima-kogin.
Bojenje / tkanje
U usporedbi s vodećim mjestima tekstilne idustrije poput Kyota, tehnike bojenja i tkanja u regiji Tohoku su ograničene ali jedinstvene. Akita Hachijo (prirodno bojana svila) iz prefekture Akita i tsutsu-gaki tehnike ručnog bojenja iz prefekture Fukushima predstavljene su na ovoj izložbi kao unikatne tehnike regije Tohoku.
Predmeti od savijenog drveta i rukotvorine od kore
Predmeti od savijenog drveta poznati su po ujednačenim i ravnim godovima i mirisu prirodnog Akita cedra koji je poznat po svojoj otpornosti. Kaba-zaiku je poznati proizvod područja Kakunodate u prefekturi Akita, gdje se kora planinske trešnje aplicira na drvene podloge zvane mokutai.
Lijevanje
Tohoku je od davnina posebno poznat po lijevanju metala, a predstavnici lijevanih predmeta su čajnici i zvona koje nazivamo Nanbu-Tekki (Nanbu lijevano željezo) i Yamagata-Imono (Yamagata lijev). Naziv Nanbu preuzet je od snažne samurajske obitelji iz područja Nanbu koja je vladala Tohoku područjima u vrijeme razdoblja Edo (1603. – 1868.). Ovdje je izložena lijevana posuda za vodu koja se koristi u čajnoj ceremoniji, a izrađena je u arare-gama stilu. Ime duguje ravnomjerno raspoređenim ispupčenjima koje podsjećaju na arare (tuču). Habiro čajnik od lijevanog željeza s varijabilnim obodom pri dnu je proizveden u gradu Dou u prefekturi Yamagata. Oba predmeta se odlikuju svojim upečatljivim oblikom.
Crtanje i slikanje
Kokeshi lutke, zmajevi, ceremonijalne lutke i ukrašene svijeće (e-rosoku) izložene na ovoj izložbi su jedinstveni proizvodi regije Tohoku. Oblici i slikarije na ovim predmetima, poput prikaza božice ljepote (Kisshoten) na zmaju, služe kao motivi koji zazivaju sigurnost, sreću i blagostanje.
Lak
Predmeti od laka od davnina su prisutni na području Azije, a izrađuju se još i danas. Međutim, izrada finih predmeta od laka u današnje vrijeme je postala jedinstvena karakteristika Japana, pa se takvi predmeti u svijetu često nazivaju - „japan“. Predmeti od laka predstavljeni na ovoj izložbi izrađeni su u Jobojiju kao mjestu poznatom po proizvodnji laka u regiji Tohoku. Ovo područje zadržalo je i na nove naraštaje prenosi tehnike prikupljanja drvnog sapa od kojeg se izrađuje lak, i to tako da se drvo zarezuje bez bojazni od njegovog trajnog oštećenja. Odlike lakiranih predmeta regije Tohoku razlikuju se od mjesta do mjesta te se nadamo da ćete uživati uspoređujući finoću razlika ovog prastarog obrta.
