U okviru trećeg Hrvatskog iseljeničkog kongresa otvorena je i izložba Hrvatsko iseljeništvo kroz fondove i zbirke HDA (od 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata) - Odabrane teme.Nakon svečanog otvorenja izložbu je otvorio dr.sc.Dinko Čutura, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva.
Hrvatsko iseljeništvo širok je pojam te među ljudima potiče i raznovrsne asocijacije na iseljavanje – kroz postotke, statistike ili izvješća o iseljavanju. No, kada ogolimo službena izvješća, priča o iseljavanju zapravo se svodi na jedno – ljudske sudbine. Radi se tu o stotinama tisuća ljudi koji su tijekom stoljeća, većinom iz ekonomskih a djelomice i iz političkih razloga, u potrazi za boljim životom, želeći osigurati prosperitet sebi i svojim obiteljima, odlazili iz rodnog kraja u neizvjesnost.
Tema iseljavanja iz Hrvatske neiscrpna je, sveobuhvatna i široka te svakako zaslužuje pozornost i obradu. Stoga je i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, baštinskoj ustanovi koja, između ostalog, prikuplja i čuva arhivsko gradivo od državnog značaja koje svjedoči o hrvatskoj povijesti, pokrenut i ostvaren trogodišnji projekt kojim se željelo doprinijeti istraživanju hrvatskog iseljeništva. Uskoro će iz tiska izaći i Vodič o hrvatskom iseljeništvu u fondovima i zbirkama HDA u kojem će, uz kratki opis i upute na pojedine cjeline gradiva u kojima se spominju razni aspekti iseljavanja iz Hrvatske, biti navedeni svi fondovi i zbirke koje sadrže takve informacije, a čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu.
Uz ovu vrijednu publikaciju, u okviru spomenutog projekta, priređena je i izložba pod nazivom Hrvatsko iseljeništvo kroz fondove i zbirke HDA (od 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata). Odabrane teme, autorica dr.sc. Rajke Bućin, Marijane Jukić i dr.sc. Tatjane Šarić. Izložba je prvi puta postavljena i otvorena 14. listopada 2015. u Hrvatskom državnom arhivu te je ovo prilika za ukazivanje na neke od pojedinosti izložbe i pobliže upoznavanje s njom.
Prva je ideja i želja autorica bila da naprave izložbu o iseljavanju s hrvatskih prostora od kraja 19. stoljeća pa do današnjih dana no ubrzo smo shvatile koliko je ta tema široka, koliko pojava, organizacija, društava, pojedinaca, procesa i aktivnosti obuhvaća te koliku bi ogromnu količinu arhivskoga gradiva, ali i vremena, takav pothvat uključivao. Nakon toga odlučile smo izložbu skratiti i ograničiti se na razdoblje najintenzivnijeg iseljavanja s hrvatskog prostora – ono od kraja 19. stoljeća pa do početka Drugog svjetskog rata. Međutim, to je razdoblje izuzetno bogato događajima vezanima za iseljavanje pa stoga niti u tom razdoblju koje smo odlučile prikazati, nismo uspjele obuhvatiti sve ono što smo mogle ili željele, zbog čega smo pojedine podteme morale ispustiti. Primjerice, nismo obuhvatile hrvatske manjine u susjednim zemljama (Gradišćanski Hrvati, Moliški Hrvati ili Karaševski Hrvati), zatim problematiku Prvog svjetskog rata kroz iseljeništvo – stavove prema ratu, dobrovoljce koji su ratovali na europskim ratištima itd.). Također, teme koje smo obradile, predstavile smo u par dokumenata jer za više nije bilo dovoljno prostora. Važno je reći i kako bi se svaka tema ili podtema predstavljena na izložbi mogla proširiti – neka više, neka manje, ali neke i u tolikoj mjeri da bi mogle biti i zasebne izložbe.
Kada govorim o temi iseljeništva, pri tome prije svega mislim na ljude, one koji su nadu u sretniju budućnost odlučili potražiti u krajevima daleko od domovine. Mnogi od njih svoje težnje nisu uspjeli ostvariti jer, činjenica je, većina iseljenika nije bitno ekonomski prosperirala. Zbog nedostatne stručne osposobljenosti, nepismenosti, ali i nepoznavanja jezika, najčešće su radili teške, fizičke poslove kao nekvalificirani radnici – u industriji ili poljoprivredi, a u manjoj mjeri kao obrtnici, trgovci, činovnici i sl. Ipak, postoji dio Hrvata – no to je tek nekolicina u usporedbi s brojem iseljenih, koji su, neki zbog određenih prednosti koje su imali, a drugi upornim radom i trudom, uspjeli postići uspjeh, ostaviti svoj trag u novim postojbinama kao i ostvariti trajne vrijednosti za društvo i zajednicu. Stoga je ova izložba zamišljena kao posveta svim tim ljudima.
Sedam je osnovnih tema na koje je izložba podijeljena, a svaka od njih sadrži nekoliko podtema. Kroz te smo cjeline u nekom logičnom slijedu željele ispričati priču o iseljavanju iz hrvatskih krajeva.
Na uvodni pano smjestile smo nekoliko reprezentativnih dokumenata, dok smo kao prvu temu predstavile onu pod nazivom Iseljenička služba. Ta cjelina pokriva zakonski okvir u kojem se iseljavanje u promatranom razdoblju odvijalo – treba naglasiti kako u vrijeme austrougarske uprave nije postojao jedinstveni propis (Iseljenički zakon) već su postojali propisi koji su rješavali pojedine probleme. Tek krajem 1921. donesen je Zakon o iseljavanju te Pravilnik o izvršenju tog zakona čime je uređen ustroj iseljeničke službe. Ova se cjelina također bavi i djelatnošću tijela javne uprave u domovini koja su imala zadaću praćenja i reguliranja iseljavanja te pomaganja iseljenicima u raznim vidovima. Od njih je najznačajniji bio Iseljenički komesarijat u Zagrebu koji je djelovao od 1923. do 1939. kao najvažnija upravna institucija, no s nadležnošću nad čitavim područjem Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Njegova najvažnija uloga bila je privatno-pravna zaštita iseljenika pri čemu je surađivao s mrežom konzulata u zemljama iseljavanja, a vodio je i evidencije iseljavanja kod brodarskih kompanija, kartoteku iseljenika te statistike iseljavanja prema nekoliko kategorija.
Sljedeća je cjelina izložbe posvećena Iseljeničkim organizacijama i ustanovama u domovini te smo na ovom mjestu predstavile djelovanje nekoliko organizacija koje su imale ulogu praćenja iseljeničkih kretanja, pomoći iseljenicima i povratnicima, zaštite njihovih interesa kao i prikupljanja informacija, predmeta te svakovrsnih materijala vezanih za iseljavanje i život u novim krajevima. To su Jugoslavensko iseljeničko udruženje u Splitu osnovano 1923., zatim krovno udruženje četiriju udruga koje su se bavile pomoći iseljenicima (u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu i Osijeku) – Savez organizacija iseljenika (SORIS) osnovan 1928. u Zagrebu te Iseljenički muzej, osnovan najprije u Zagrebu 1933. pod voditeljstvom Milostislava Bartulice, dok je 1937. u Splitu osnovana i njegova podružnica koju je kao kustos vodio Ivan Lupis-Vukić. SORIS se, osim pomoći iseljenicima, angažirao i u pomoći povratnicima te je njegovom inicijativom 1934. osnovan Dom za iznemogle i ostarjele iseljenike u Jelsi na Hvaru, a na poticaj bana Josipa Šilovića osnovano je 1931. u Korčuli sirotište „Šilovićev dom“ koje je bilo namijenjeno djeci stradalih pomoraca i iseljenika.
U iseljeničkoj službi, organizacijama i ustanovama predano su radili mnogi ljudi koji su se profesionalno, ali i dragovoljno posvetili iseljeničkoj problematici i samim iseljenicima. Nekoliko ih je potrebno posebno istaknuti. To smo napravile u sljedećoj cjelini izložbe pod nazivom Istaknuti pojedinci u iseljeničkoj službi i organizacijama, nastojeći kroz odabrane dokumente oslikati njihov rad. Osobe koje smo izdvojile su Fedor Aranicki – šef Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu, zaslužan za rješavanje zakonodavnih pitanja o zaštiti iseljenika od izrabljivanja i osiguranja boljih uvjeta života i rada, autor nacrta iseljeničkog zakona 1929./1930. te jedan od osnivača Iseljeničkog muzeja u Zagrebu; Artur Benko Grado – savjetnik Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu, autor svih važnijih analiza, projekata i nacrta zakonskih propisa donesenih u tome razdoblju, autor brojnih rasprava i članaka na temu iseljeništva, a objavio je i prvi, ujedno i jedini svezak Migracione enciklopedije (1930.); Milan Marjanović – predsjednik SORIS-a, jedan od osnivača Iseljeničkog muzeja u Zagrebu, sudjelovao je u osnutku Jugoslavenskog odbora u Londonu, a pokrenuo je i pisao u mnogim domaćim i iseljeničkim listovima; Ivan Frano Lupis-Vukić – novinar i publicist, voditelj Informativno-posredovnog biroa za iseljenike i povratnike te kustos Iseljeničkog muzeja u Splitu, pisao za brojne iseljeničke listove te u Južnoj i Sjevernoj Americi posjećivao naše iseljenike te prikupljao dokumente o povijesti iseljeništva; Milostislav Bartulica – književnik i publicist, jedna od središnjih osoba Jugoslavenske narodne obrane u Čileu, aktivan u iseljeničkim organizacijama novinarskim i političkim radom te u SORIS-u kao tajnik i urednik Novog iseljenika i podlista Novi iseljenik. Od 1933. do 1941. upravitelj je Iseljeničkog muzeja u Zagrebu i ogranka u Splitu.
Izložbu smo dalje usmjerile kroz priču o pripremama za putovanje u zemlje iseljavanja te smo tu cjelinu nazvale Prema novim krajevima. Tu smo ponajprije željele dati uvid u zakonske okvire useljavanja i ilustrirati pitanje iseljeničkih kvota koje je svaka država periodično određivala, a koje su ograničavale broj useljenika. Nakon Prvog svjetskog rata te u vrijeme velike svjetske krize kvote su se, primjerice, za pojedina područja znatno smanjile, naročito za Sjedinjene Američke Države. U nastavku ove cjeline dale smo i osnovne podatke o postupcima izdavanja putovnica, uz ilustracije dokumenata kao i različitih pojedinačnih putovnica – izdavane su redovne i iseljeničke putovnice za prekomorske zemlje.
Budući da je mnogo ljudi bilo zainteresirano za iseljavanje, iseljeničke organizacije i ustanove prikupljale su informacije o radnim i gospodarskim prilikama u državama iseljavanja, ali su i sami iseljenici nerijetko pisali o svojim iskustvima tijekom putovanja ili na odredištu te ih slali iseljeničkoj službi i organizacijama ili pak svojim rođacima i prijateljima, upozoravajući one koji će tek krenuti na put na probleme s kojima se mogu susresti, ali upoznajući ih i s određenim pogodnostima. U ovoj cjelini može se naći zaista zanimljivih dokumenata – primjerice iseljenik Andrija Jelak 1901. piše svom župniku u Slavoniju, šalje „ljubazni pozdrav iz proklete Brazilije“ te ga moli da njegovo pismo pročita u crkvi pred svima, upozoravajući svoje sumještane da ne dolaze u Brazil jer tamo vlada veliko siromaštvo te ponavlja kako bi se želio vratiti u domovinu. Također je zanimljiva i jedna uputa o tome što očekivati u Argentini – u njoj se naglašava kako je pri pristajanju parobroda važno čisto se obući, pripremiti dokumente te odgovore na pitanja koja postavlja doseljenički inspektor u Argentini. U toj su zemlji iseljenici dobivali i određenu pomoć od države – prvih su pet dana nakon iskrcavanja mogli boraviti u Hotelu de los Imigrantes te se nakon toga argentinskom željeznicom na trošak države odvesti na bilo koje mjesto u Argentini gdje bi se moglo naći posla. U uputi se navodi i kolika je u Argentini plaća za pojedine poslove (zemljoradnik 4-12 pesosa na dan bez stana i hrane, kućna posluga 50-100 na dan, sa stanom i hranom itd).
Iseljeničke agencije i brodarske kompanije imale su veliku ulogu u iseljavanju europskog, a time i hrvatskog stanovništva u prekomorske zemlje te je stoga i njima posvećena jedna podcjelina izložbe. Djelovale su putem svojih poslovnica u većim gradovima i pograničnim mjestima te preko agenata koji su obilazili sela potičući stanovništvo na iseljavanje, a često su organizirale i kompletno putovanje. Rad iseljeničkih agencija nastojale su nadzirati i vlade kojima nije bilo u interesu masovno iseljavanje stanovništva te su davale koncesiju samo malom broju provjerenih agencija, što, međutim, u praksi nije ostvareno jer su i dalje djelovale i mnoge ilegalne agencije i posrednici. Na izložbi putem smo ovaj aspekt iseljavanja dokumentirale putem reklamnih letaka poznatih iseljeničkih agencija i najvećih brodarskih kompanija te drugih spisa.
Jedna od najznačajnijih iseljeničkih agencija bila je kuća Missler iz Bremena koja je na prijelazu stoljeća imala mrežu od tisuću povjerenika koji su dovodili ljude u luku Bremerhaven. Agencija Missler bila je povezana s brodarskom kompanijom Norddeutscher Lloyd, najvećim prijevoznikom na ruti između njemačkog sjevera i New Yorka kojom je putovao i dio hrvatskih iseljenika. Zanimljivo je pogledati dio teksta s Misslerovog reklamnog letka koji smo izložile. Iseljenike se tako upućuje na najjeftiniju rutu željeznicom do Bremerhavena (samo 20 forinti i 2o novč.) te ih se dalje instruira da čim pristignu na kolodvor samo pozovu ime „Missler“. Nadalje, kako bi putujuće „sačuvao od svih neprilika, prevara i briga“, navodi se u letku, da Missler „stoji u poslovnoj vezi sa svim amerikanskimi željeznicami“ te putnici kod njega mogu kupiti i željezničke karte i to jeftinije nego bilo gdje drugdje – zbog velikog prometa. Nadalje, u letku se donosi i jelovnik za putnike 3. razreda: za doručak bila je posluživana kava s mlijekom i šećerom te „friško pečeni bijeli kruh“, za ručak goveđa juha s rižom i pečena govedina ili juha od graha s prasetinom ili grah s pečenom ribom ili juha od šljiva s govedinom itd. Za popodnevnu užinu putnici su dobivali ponovo kavu s mlijekom i šećerom uz kolač, a za večeru naizmjence slano meso s krumpirom, juhu od šljiva, krumpirovu juhu s mesom ili paprikaš, marinirane ribe s krumpirom i drugo te uz sve to čaj sa šećerom i svježi kruh s maslacem. Za dojenčad davalo se mlijeka koliko treba, besplatno. Jedaći pribor, kao i madrac za spavanje te vuneni pokrivač iseljenici su dobivali besplatno na korištenje, a pokrivače su mogli i zadržati. Na kraju se u letku upozorava putnike da ne vjeruju agentima drugih agencija, obavještavaju ih o puno dužoj vožnji i lošijim uvjetima putovanja kod drugih brodarskih kompanija zbog čega bi putnici mogli „oboliti i oslabiti“.
Brodarske kompanije bile su usko vezane uz iseljeničke agencije, a agenti su često zastupali i jedne i druge. Najpoznatije brodarske kompanije koje su se bavile i prijevozom iseljenika bile su Cunard Line, White Star i Inman Line iz Liverpoola, Hamburg-Amerika Linie iz Hamburga i Norddeutscher Lloyd iz Bremena, zatim Holland-America Line iz Rotterdama, Red Star Line iz Antwerpena, Compagnie Général Transatlantique iz Le Havrea te domaća brodarska kompanija Unione Austriaca di Navigazione (Austro-Americana & Fratelli Cosulich / Cosulich Line). Važne su bile i luke Cherbourg, Southampton, Genova i Napulj. Zbog veće konkurentnosti – nižih cijena i veće brzine prijevoza – hrvatski iseljenici putovali su i iz sjevernih i atlantskih luka (Le Havre i Cherbourg te Hamburg) do kojih su dolazili željeznicom preko Ljubljane ili Trsta, a od početka 20. stoljeća kada je najveći britanski i svjetski prijevoznik Cunard Line sklopio ugovor o koncesiji za prijevoz iseljenika u prekomorske krajeve s ugarskom vladom (1904.) te otvorio poslovnice u Trstu i Rijeci, i iz „domaćih“ luka. Cunardovi brodovi plovili su na prekooceanskim rutama (i „austrougarskoj ruti“ od Trsta i Rijeke do New Yorka) te prevozili oko 2.000 putnika, najviše u trećoj klasi. Brodarske kompanije imale su podružnice u većim gradovima, iseljeničkim žarištima te pograničnim mjestima. U Zagrebu su podružnice imali Cunard Line, Cosulich Line, Compagnie Generale Transantlantique i Hamburg-Amerika-Linie.
Cijena karata za 3. razred na Cunardovim brodovima, prema podacima s njihovog reklamnog letka, razlikovala se ovisno o brodu kojim se putovalo te o polaznoj luci – najpovoljnije su karte bile za putovanje iz britanskih luka ($ 87.50-92.50) dok su najskuplje bile one za putovanje iz sjevernoeuropskih luka ($ 112.50-139.50).
Uz iseljeničke agencije važni su iseljenički posrednici bile i banke u domovini i u inozemstvu koje su uz agencijske nudile i novčarske transakcije. Banke su imale svoje podružnice u lukama i emigrantskim žarištima u domovini i prekomorskim zemljama, primjerice Prva narodna banka u Pittsburghu ili Slavonic Immigrant Bank u New Yorku.
Iako je većina prekomorskih putovanja, usprkos lošijim uvjetima za putnike treće klase kojom su obično hrvatski iseljenici putovali, završavala uspješno, bilo je i slučajeva brodoloma. Jedan od najpoznatijih bio je onaj „Principesse Mafalde“, najvećeg onodobnog talijanskog prekooceanskog broda koji je plovio na ruti od Genove do Buenos Airesa. Do brodoloma je došlo 25. listopada 1927. pokraj obale Brazila, na njegovom 90. putovanju prema Argentini. Poginulo je 314 osoba od ukupno 1.252 putnika i članova posade zbog čega je taj brodolom smatran najvećom talijanskom pomorskom tragedijom u povijesti u mirnodopskom razdoblju. Brod je po tome naknadno nazvan „Talijanskim Titanikom“. Na „Principessi“ je putovalo i tridesetak hrvatskih iseljenika od kojih je spašeno 25. Bili su većinom iz Vele Luke na Korčuli, iz Novog Sela kod Metkovića te iz Dubrovnika. Preživjeli s brodoloma su iseljeničkom izaslaniku za Južnu Ameriku dostavili svoje odštetne zahtjeve pa je tako Antun Antunović iz Vele Luke na Korčuli, čiji smo zahtjev pronašli, tražio naknadu za izgubljena 3 nova odijela, 2 para cipela, 1 kaput, 4 košulje, 2 klobuka, 6 pari čarapa, 4 ručnika itd. te jamčio da ništa od navedenog nije spasio.
Drugi je dio izložbe posvećen snalaženju i životu iseljenika u odredišnim zemljama te je prva cjelina nazvana U novim krajevima. Taj je dio izložbe koncipiran prema geografskim odrednicama i podijeljen na dijelove o hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama, zatim u Kanadi, Južnoj Americi, Južnoj Africi, Europi te Australiji. Tu smo željele prikazati kako su se iseljenici snalazili u državama u koje su iselili, kojim su se zanimanjima bavili te s kakvim su se poteškoćama susretali, ali i donijeti pojedine crtice iz njihovog svakodnevnog života.
Hrvati su se u razdoblju od druge polovice 19. stoljeća pa do početka Prvog svjetskog rata masovno iseljavali u zemlje Sjeverne i Južne Amerike te u manjoj mjeri u Australiju, Novi Zeland i južnu Afriku (Južnoafričku Uniju). Iseljavanje se u nešto manjoj mjeri nastavilo i u međuraću. Naročito je intenzivno bilo iseljavanje na početku 20. stoljeća. Najveći broj Hrvata iseljavao se u SAD gdje su se većinom kao nekvalificirani fizički radnici zapošljavali u rudarstvu, čeličnoj industriji i građevinarstvu, a manje u šumskoj industriji, poljoprivredi, ribarstvu i pomorstvu. U gradovima su se, osim u industriji, iseljenici zapošljavali i u obrtničkim zanimanjima, trgovačkim zanimanjima, a u manjoj mjeri onima za koje je trebalo visoko obrazovanje. Ilustrativan je jedan isječak iz novina Hrvatski glasnik koje su izlazile u Chicagu na hrvatskom jeziku, iz 1924. u kojima je objavljena reklama za hrvatske radnje u gradu – nabrojene su tako tvrtke koje se bave nekretninama, prodajom brodskih karata te osiguranjem, zatim su tu trgovine odjećom, krojačnice, prijevoznici, zlatarske radnje („Javljam da sam opet u urarskoj i zlatarskoj trgovini i da ću sve Hrvate i Hrvatice najljepše poslužiti“), postolarske radnje („Hrvatska popravljaona cipela. Solidna radnja. Uzorna posluga. Cijene umjerene.“), reklamirao se i „jedini hrvatski zubar u Chicagu“, vlasnik Jugoslavenske restauracije i kavane („Preporuča se braći Hrvatima i ostalim Slavenima domaćom kuhinjom i dobrom poslugom“), arhitekti, liječnici te mnogi drugi.
No, većina hrvatskih iseljenika u odredišnim zemljama nije stekla velike prihode – za većinu je posao bio težak, zarada mala, a mnogi su novac slali i svojima u domovinu. Iseljenike je dodatno pogodila i velika ekonomska kriza u SAD-u koja je započela 1929., zbog koje su gubili poslove, ali i imetke propašću banaka u kojima su pohranjivali novac. Dio se iseljenika nezadovoljan životom u novim krajevima odlučivao na povratak u domovinu.
Iseljenici su u zemljama u kojima su tražili nadu za bolji život nerijetko i stradavali – na radnim mjestima, u prirodnim katastrofama, od raznih bolesti ili u nesrećama. Obitelji žrtava nisu uvijek saznavale njihovu sudbinu, niti su uvijek znale da imaju prava na odštetu (osigurninu u slučaju smrti ili ozljede radnika) kao i ostavinu (nasljeđivanje njihova imetka). Izložbu smo, međutim, odlučile obogatiti i primjerima ostavina pojedinih iseljenika čiji su rođaci dobili bar nekakvu zadovoljštinu.
Hrvati su u velikom broju iseljavali i u Južnu Ameriku, kamo su kretali većinom iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Istre. Odredišne zemlje najčešće su bile Argentina i Čile, a u manjoj mjeri Brazil, Urugvaj, Bolivija, Peru ili Kolumbija, a u pravilu su odlazili u mjesta gdje su već postojale hrvatske naseobine. U svrhu zapošljavanja u odredišnim zemljama iseljenicima su izdavane radne knjižice, čak i za djecu. Jednu smo dječju radnu dozvolu pronašli i izložili – izdana je za dječaka od dvanaestak godina, Marina Andrijića. Život iseljenika u Južnoj Americi u velikoj smo mjeri ilustrirale njihovim fotografijama – kod kuće ili na radnim mjestima – u rudnicima, na gradnji cesta, u krojačnici ili obiteljskoj trgovini.
U Australiji se većina hrvatskih iseljenika naseljavala u pokrajinama Zapadna Australija, Sjeverni Queensland i New South Wales. Poteškoće života na tom kontinentu sami su iseljenici opisivali u svojim pismima, a u Hrvatskoj su takva pisma nerijetko objavljivala i glasila iseljeničkih organizacija ili druge novine. Dva takva pisma predstavili smo i na izložbi, a ona svjedoče o teškim prilikama u toj zemlji krajem 20-ih godina 20. stoljeća. Jedan iseljenik se tako žali na nedostatak posla za sve, a pogotovo za strance, na loš odnos domaćih ljudi prema njima zato što smatraju da im otimaju poslove, kao i na nedostatak pravne zaštite, budući da u Australiji nije bilo jugoslavenskog konzula, te na nepostojanje iseljeničkih organizacija ili društava, za razliku od Sjeverne ili Južne Amerike. No, pojedini privatnici nastojali su pomoći useljenicima o čemu nam opet svjedoče dokumenti – osnivali su agencije za pružanje pomoći (posredovanje u nalaženju posla i pomaganje u povezanim procedurama – davanje uputa i informacija o Australiji, pomoć oko smještaja, nabave putnih karata i prijevoza do mjesta zaposlenja, slanje pozivnica za doseljavanje rođacima iseljenika, briga za bolesne i dr). Da su Hrvati u Australiji imali problema s domaćim stanovništvom svjedoče nam i dokumenti o incidentu koji se dogodio 1934. Naime, jedan je dio Hrvata radio u rudnicima zlata Boulder i Kalgoorlie, no budući da nisu bili članovi sindikata, svojim su radom za niže nadnice konkurirali domicilnom stanovništvu te je među rudarima stoga često dolazilo do trzavica i fizičkih obračuna. Vrhunac netrpeljivosti prema strancima očitovao se u izgredima koji su se dogodili u siječnju 1934. kada su zapaljene kuće i uništena imovina hrvatskih useljenika.
Poseban je dio izložbe posvećen mnogobrojnim i raznorodnim iseljeničkim organizacijama i društvima u zemljama iseljavanja putem kojih su iseljenici održavali međusobne veze, veze sa starim krajem, ali se i politički realizirali i angažirali te njegovali nacionalni identitet i održavali tradiciju. Tu smo cjelinu nazvale Organizacije iseljenika u inozemstvu i njegovanje nacionalnog identiteta, a među najznačajnijim iseljeničkim organizacijama istakle smo Hrvatsku bratsku zajednicu (HBZ) u Sjevernoj Americi, Jugoslavensku narodnu obranu (JNO) u Južnoj Americi, zatim HRSS i ostale političke organizacije. Djelatnost HBZ-a, najznačajnije i najveće organizacije hrvatskih iseljenika u SAD-u i Kanadi utemeljene davne 1894. dokumentirale smo kroz izvorno gradivo – primjerice, Pravila Hrvatske narodne zajednice iz 1906., zapisnik sjednice HBZ-a iz 1934., fotografijama čelnika HBZ-a te njenim glasilom Zajedničar.
Jugoslavenska narodna obrana (JNO) bila je najveća i najrazgranatija organizacija hrvatskih iseljenika u Južnoj Americi, osnovana 1916. u Antofagasti (Čile). Njen istaknuti predsjednik bio je Paško Baburica (Pasqual Baburizza). Djelatnost te organizacije ocrtali smo, između ostalih, fotografijama njezinih brojnih ogranaka u raznim državama Južne Amerike, članskom iskaznicom Nikole Bogdanića te dokumentima koji govore o odnosu JNO-a s Jugoslavenskim odborom u Londonu čiji je rad podupirala politički i financijski.
Osim iseljeničkih organizacija, u državama koje su iseljenici naselili osnivali su i razna društva – dobrotvorna, kulturna i prosvjetna, vatrogasna i sportska. Najstarija među njima bila su dobrotvorna društva čiji rad možemo pratiti od druge polovice 19. stoljeća. Ona su bila i najbrojnija zbog nužnosti uzajamnoga pomaganja i socijalne skrbi uslijed loših uvjeta rada i života (česte ozljede, iscrpljenost, bolesti i smrtna stradavanja). Djelatnost nekih od najznačajnijih društava –„Austro-ugarskog / Jugoslavenskog društva uzajamne pomoći“ osnovanog u Buenos Airesu u Argentini 1878. ili „Slavjanskog pripomoćnog društva“ osnovanog u Antofagasti u Čileu 1894., predstavile smo i na izložbi.
U okviru dobrotvornih društava iseljenici su osnivali i kulturno-prosvjetne klubove i domove. Unutar njih ili samostalno, često su djelovali i pjevački zborovi koji su bili istaknuti pokretači kulturno-umjetničkog života iseljenika, čuvajući tradicijske pjesme. Na izložbi smo predstavile nekoliko društava – najstarije hrvatsko pjevačko društvo u SAD-u „Zora“, osnovano 1902. u Chicagu, zatim Hrvatski tamburaški zbor „Tomislav“, najstarije kulturno-umjetničko društvo u Južnoj Americi, utemeljen je 1904. u Punta Arenasu, Čile te tamburaški zbor „Hrvatski sokol“ iz Argentine.
Hrvatske i jugoslavenske škole bile su bitan čimbenik održavanja nacionalnog identiteta Hrvata u iseljeništvu jer su omogućavale učenje materinskog jezika, a i učitelji su upućivani iz domovine. Stoga su i „Škole“ jedna od podcjelina na izložbi. Godine 1916. JNO je u Antofagasti osnovao prvu „iseljeničku“ školu pod nazivom „Jugoslavenska mješovita pučka škola“ čije su osnivanje i rad pomagali iseljenici koji su, s vremenom, potpomagali i osnutak škola u domovini. Jedan od istaknutih učitelja u Južnoj Americi bio je i Slavko Gajer, koji je 1939. došao u Buenos Aires te za svoj rad primio nekoliko zahvalnica školskog odbora i cijele hrvatske kolonije, a jednu od njih smo i izložile.
Iseljenici su vrlo rano počeli osnivati i vatrogasna društva – zbog vrućeg i suhog podneblja te opasnosti od požara. Na izložbi smo fotografijama predstavile dva vatrogasna društva: najstarije društvo u Južnoj Americi pod nazivom Hrvatsko vatrogasno društvo „Bomba Dalmacia br. 5“ u Iquiqueu, Čile, osnovano je 1874. te „Slavjansko vatrogasno društvo Bomba Slava“, osnovano 1914. u Oruru, najstarije takvo društvo u Boliviji.
Među iseljenicima su bila zastupljena i sportska društva i klubovi, osnivana u Sjevernoj i Južnoj Americi, najčešće kao sokolska društva, unutar kojih su osnivani biciklistički, nogometni, gimnastički, odbojkaški i drugi odjeli. U Punta Arenasu u Čileu je, primjerice, u okviru „Hrvatskog dobrotvornog društva“ 1912. osnovan „Hrvatski športski klub Sokol“, 1916. preimenovan u „Jugoslavenski sokol“, a u São Paolu u Brazilu je 1907. osnovan „Jugoslavenski sokol“ kojeg je, uz druge pojedince, utemeljio Peroslav Hibšer. Sportska su društva na izložbi predstavljena kroz fotografije pojedinih odjela i članova, diplome te njihova glasila.
Većina je iseljenika nastojala održavati obiteljske i kulturne veze s domovinom te su stoga organizirali razna događanja, priredbe, zabave i ostale oblike druženja, slavili su blagdane te prikupljali novac za humanitarne akcije i organizacije što je ujedno pokazatelj i njihovog načina provođenja slobodnog vremena. Taj je vid iseljeničke aktivnosti na izložbi dokumentiran kroz pozive na proslave Hrvatskog dana, 1000. obljetnice Hrvatskog kraljevstva, pozive na razne zabave, predstave, posvete novosagrađenih crkava itd.
Iseljenički tisak bio je još jedan bitan segment kulturne i prosvjetne aktivnosti hrvatskih iseljenika. U iseljeništvu je izlazilo mnoštvo raznih publikacija – novina, časopisa i knjiga, no na izložbi smo mogle predstaviti samo neke od njih: listove Sloboda i Domovina koji su izlazili u Čileu, zatim Materinsku riječ (Argentina), Hrvatski domobran (Buenos Aires), Grič, europski prilog Hrvatskog domobrana (Buenos Aires), Hrvatski glasnik, (Chicago), Radnik (Chicago), Svijet (NY – Pittsburgh – Chicago - San Francisco), Hrvatski list and Danica hrvatska (New York), Glasnik Hrvatske zajednice Illinois, list Croatia (Geneva) i The Southern Slav Bulletin (London).
Izložbu smo zaokružili pričama o uspjehu zaslužnih pojedinaca koji su se svojim djelovanjem u zemljama iseljenja istakli i ostali zapamćeni po zaslugama za cjelokupnu zajednicu te smo ih putem fotografija i originalnih dokumenata predstavili u posljednjoj cjelini Istaknuti pojedinci u iseljeništvu. Pritom smo nastojali dati presjek raznih profila zaslužnih osoba – tu su stoga zastupljeni političari, poslovni ljudi te znanstvenici, kulturnjaci i umjetnici s područja Sjeverne i Južne Amerike. U SAD-u su među zaslužnim pojedincima pronašli mjesto primjerice Ante Biankini, hrvatski liječnik i političar, Nikola Tesla, istaknuti znanstvenik i izumiteljski genij zaslužan za mnogobrojne novitete u fizici, elektrotehnici, medicini i drugim granama znanosti, Henry Suzzalo, pedagog, profesor na američkim Sveučilištima te rektor Sveučilišta Washington u Seattleu, član i predsjednik Karnegijeve zaklade – prvi Slaven na toj dužnosti, savjetnik predsjednika SAD-a T. W. Wilsona te Josip Marohnić , jedan od najutjecajnijih Hrvata u SAD-u, začetnik popularne hrvatske književnosti u Americi, autor i urednik brojnih publikacija te jedan od osnivača i doživotni predsjednik HBZ-a. Tu su i Zlatko Baloković, znameniti hrvatski violinist s dugogodišnjom uspješnom solističkom karijerom na svim kontinentima, zatim Maksimilijan Vanka, najznačajniji hrvatski slikar u iseljeništvu i drugi.
U Južnoj Americi između ostalih, svakako treba izdvojiti braću Mihanović – Nikolu i Mihu. Nikola je bio brodovlasnik i jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi među hrvatskim iseljenicima, ali i u cijeloj Argentini, a Miho uz brata, također brodovlasnik, humanist, filantrop i dobrotvor. Paško Baburica bio je najpoznatiji Hrvat u Čileu, trgovac i industrijalac, predsjednik tvrtke za proizvodnju salitre koji je pomagao iseljenicima iz Dubrovnika i Dalmacije utemeljivši zakladu za pomoć i školovanje djece siromašnih i bolesnih Hrvata. Bio je lider jugoslavenskog iseljeničkog pokreta, predsjednik JNO-a u Južnoj Americi (1916.–1922.) te član Jugoslavenskog odbora u Londonu, kojeg je i financirao. Vicko Kusanović bio je poduzetnik, stočar i poljoprivrednik u čileanskoj pokrajini Magallanes, ali i lokalni dužnosnik i diplomat, a Ljubo Leontić političar i pravnik koji je aktivno djelovao u jugoslavenskim emigrantskim udrugama, uređivao više iseljeničkih listova te organizator velikog iseljeničkog zbora u Antofagasti 1916. godine.
Priča o hrvatskom iseljeništvu je, bez sumnje, vrlo opsežna i slojevita, no mi smo ovom izložbom željele i nastojale dotaknuti i približiti javnosti bar jedan njen dio – riječju i slikom dočarati tadašnju stvarnost mnogobrojnih ljudi u potrazi za sretnijom i sigurnijom budućnosti.
dr. sc. Tatjana Šarić
Hrvatski državni arhiv
Marulićev trg 21, Zagreb
