Govor Predsjednika Milanovića na tvrđavi u Kninu prilikom prijema za ratne zapovjednike

„Dame i gospodo, zapovjednici, branitelji, dragi prijatelji,

propovjednik u Starom zavjetu kaže da za svaki posao, za svako djelo postoji vrijeme pod nebom. Vrijeme praštanja i vrijeme zamjeranja, vrijeme sađenja i vrijeme čupanja, vrijeme rata i vrijeme mira, vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje. Za sve postoji vrijeme. Dvadeset i pet godina nakon velike pobjede Hrvatske vojske u Domovinskom ratu vrijeme je da se okupimo, da budemo zajedno i da si još jednom ponovimo koliko su to velike stvari koje je mala grupa ljudi, malo dobrih ljudi, učinila i postigla izlažući sebe, svoj život i svoju sigurnost u korist velikog broja ljudi – hrvatske nacije i hrvatske države.

Ovo je prilika da se okupimo, da razgovaramo i da ponovimo još jednom, da je rat kojeg smo vodili i koji nam je bio nametnut bio pravedan, bio nažalost nužan i neizbježan i da u njemu nikada, usprkos nekim posrnućima, nismo pali ili posrnuli u ponor moralne katastrofe. To nam se nije dogodilo. To dijeli velike od malih, ljude od neljudi.

Bilo je pokušaja, namjernih, nenamjernih, inertnih, zamišljenih u nekim centrima ili ne, da se hrvatski oslobodilački rat prikaže kao zločinački pothvat. Znamo to. To srećom, kažem srećom jer i sreća je bila faktor, nije uspjelo. Hrvatski rat je bio pravedan rat i kao svaki rat – težak, krvav i ne može ga svako ljudsko biće, svaka ljudska sudbina, svaka obitelj, pa ni svaka grupa gledati istim očima i očekivati da ga svatko na isti način doživljava.

Velika je stvar što će, vjerujem, sutra u ove dane okupljanja, naše društvo biti šire i što će se uspjehu Hrvatske na tom europskom putu, na tom putu napretka i prosvijećenosti priključiti i veći broj naših ljudi i građana, nego što je to do sada bio slučaj. Dvadeset i pet godina nakon rata moja je čast, to je možda i slučaj, možda je tako vrijeme palo, da odlikujem, da „dekoriram“ kao što se to kaže, i hrvatske postrojbe iz Bosne i Hercegovine, postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. To je naš dug časti. To je jedno malo ljepše građansko “hvala”, hvala velika. I to što to do sada nije učinjeno u stvari ne znači ništa. Nikad za takve stvari nije kasno. To nije usmjereno ni protiv koga i motivacija da se tako nešto učini je isključivo ljudska gesta zahvalnosti. Nazvao bih to dugom časti.

Ljudi koji će danas biti odlikovani i ljudi koji su bili odlikovani jutros, Prvi hrvatski redarstvenici koji su se prije trideset godina okupili usprkos i za inat strahu i opasnosti smrti, su ljudi koji bi u nekim drugim vremenima, da nismo demokratska republika, bili aristokracija, plemstvo. Plemstvo se stjecalo u pravilu na dva načina – jedno je bilo otimačinom, kupovinom i pljačkom, a drugo je bilo hrabrošću i čašću, ono što bi Englezi rekli „valour“ u ratu.

Aristokracija danas ne postoji, ali postoji nešto što možemo nazvati plemstvom i plemenitošću, a to u isto vrijeme i obvezuje. Obvezuje nas na bolje, na čestitije, na poštenije, da si postavljamo iste one visoke i nevjerojatne zadatke koje su si hrvatski vojnici postavljali tih devedesetih godina u tom jednom teškom, neizvjesnom, ali ipak svijetlom i na kraju jasnom putu – putu pravde i pobjede. I ljudi koji su poginuli u ratu i ljudi koji su ranjeni i ljudi koji su strpljivo na planinama u blizini na Dinari, Vještičja Gori, Antića Glavici, korak po korak čuvajući svoje živote, pa i živote neprijatelja, gradili hrvatsku pobjedu. Gore su u brdima ginuli i Dalmatinci i Zagorci i Varaždinci. U stvari mislim da bi svatko tko može i tko ima vremena trebao obići taj prostor na Dinari i vidjeti kako je izgledao rat i što su ljudi, mali broj ljudi, malo dobrih ljudi, učinili za Hrvatsku.

Rekao sam jutros i ponovit ću. Možda ovo nije dobro vrijeme za usporedbu s 1940. i s Bitkom za Britaniju kada je rečeno da nikada tako veliki broj ljudi nije dugovao tako malom broju ljudi. Tako je nekako slično bilo i kod nas. Dvadeset i pet godina kasnije tu smo, gledamo natrag, ali prije svega gledamo naprijed. Svjesni svih izazova, zamki, nepoznanica i stvari za koje ne znamo da nas čekaju. Ali ono što sigurno s dubokim uvjerenjem i ljudskim nadanjem mogu reći – ratovi su gotovi i te ratove je Hrvatska za jedno dugo razdoblje dobila.

Još jednom, velika mi je čast što me je danas na neki način srećom i slučajem zapala ta čast da odlikujem ove ljude. Živjela Hrvatska i zdravi bili!

Živjeli!”