Mršava je to bilanca: tek još jedna razmjena zarobljenika i lukav, ali vrlo proziran pokušaj ruske „humanitarne akcije“ u Kostjantinivki, što je zapravo ponavljanje sramotne prijevare iz gotovo napuštenoga grada Oleški na jugoistoku okupiranoga dijela Ukrajine.
Pogledajmo redom rezultate nove runde pregovora, koji još nisu ni blizu postizanju mira. U Abu Dhabiju je zaključeno da se može organizirati sljedeća razmjena oko tisuću ratnih zarobljenika s obje strane. To je već drugi put da se postiže takav dogovor, a od posljednje razmjene zarobljenika stravično su porasli i njihov broj i broj ranjenih i poginulih na obje strane ratnoga sukoba.
Razgovori u cilju postizanja primirja nisu ni vođeni jer ruska strana smatra da za primirje nisu ispunjeni uvjeti. Nije pristala ni na razgovore o teritorijalnim pitanjima, energetici i sigurnosti, ali je tražila da se uvaže njezini zahtjevi iz prosinca 2021. godine, što bi zapravo značilo kapitulaciju Ukrajine.
Preciznije bi bilo reći da saveznici Ukrajine u ovom ratu, koji traje već petu godinu, još nisu pronašli način kako prisiliti agresora na prestanak agresije. Naprotiv, saveznici još nisu aktivno uključeni u traženje rješenja za rat koji duboko zadire u europske interese i sigurnost.
Glavna su dva uzroka takvog stanja: sve pasivniji odnos SAD-a, uz istodobnu ovisnost o američkim ratnim sredstvima i tehnologiji, te očito nejedinstvo država EU-a.
Evo, sada su, nakon razgovora u Abu Dhabiju, dobili pristanak ruskoga diktatora Putina da Europa može biti uključena u pregovore sa svojim predstavnikom. I odmah su počele kalkulacije, špekulacije i protivljenja prijedlozima o tome tko bi to mogao biti. Možda nije presudno hoće li to biti predsjednik Europskog vijeća (Costa), predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ili netko od čelnika moćnijih država EU-a (Njemačke, Italije ili Francuske), ali svakako bi oko takvog predstavnika EU-a trebao biti okupljen najuži krug europskih čelnika.
Kako god mjerili, moramo uočiti da takve procedure znače kako aktualni proces traženja općeprihvatljivoga rješenja, sa svim svojim dvojbama i odugovlačenjem, odlično odgovara ruskoj strani, a donekle i kritikama iz SAD-a na račun slabije obrambene pripremljenosti unutar EU-a, naviknute na vojnu pomoć i potporu SAD-a.
Vrijeme ne radi ni za Europu, a još manje za Ukrajinu. To vrijeme ima svoje granice, određene iscrpljenošću obrane i sve većim udaljavanjem od pravednoga završetka rata, u kojemu upravo Ukrajina drži glavnu crtu obrane od ugroze Europe sa sjevera, konkretno od agresorske Rusije.
Što je na sve to ovoga petka rekao ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski?
„Diplomacija će ostati aktivna. Ukrajina se priprema za sljedeći krug razgovora, u kojima će sudjelovati nekoliko strana. Zahvaljujem se Witkoffu i Kushneru na intenzivnoj komunikaciji te Irskoj na organizaciji summita Europske političke zajednice i osiguravanju mjesta za pregovore“, rekao je Zelenski, zamjetno razočaran, posebice kada je istaknuo ono ključno: „Što se tiče traženja mirnoga rješenja, još uvijek nema kompromisa o tom pitanju.“
On vrlo strpljivo i diplomatski rješavanje pitanja ruske agresije na Ukrajinu površinski svodi na „postizanje kompromisa“, iako u svim izjavama o teritorijalnom rješenju ukrajinski predsjednik odlučno odbacuje svaku pomisao na to da Ukrajina prepusti i najmanji dio svojega teritorija ruskom agresoru.
Putin ovih dana govori kako za njih nije prihvatljiv bilo kakav dolazak neke druge vojske u Ukrajinu, a zanemaruje činjenicu da sam izravno uključuje sjevernokorejske i druge strane vojnike u rusku vojsku za rat u Ukrajini.
S obzirom na takve poteze, bilo bi logično i opravdano predočiti Putinu realnu mogućnost da se, zbog posebnih sigurnosnih razloga na baltičkom i sjevernoeuropskom prostoru, Ukrajina u ubrzanom postupku primi u punopravno članstvo NATO-a. Tu nema nikakvih međunarodnopravnih prepreka jer je Ukrajina međunarodno priznata i neovisna europska država te kandidatkinja za članstvo u EU-u. Već bi i ulazak u skupinu država kandidatkinja za članstvo u NATO-u imao svoje značenje u kontekstu ruskih osvajačkih namjera, odnosno nastojanja da se Krim i drugi dijelovi ukrajinskoga teritorija pripoje Rusiji.
Petak u Dublinu ipak je donio jedinstven stav članica EU-a da u pregovorima o postizanju mira u Ukrajini Uniju moraju predstavljati izabrani predstavnici njezinih glavnih institucija (Europske komisije i Vijeća EU-a) te pet predstavnika takozvanih voljnih država: Poljske, Velike Britanije, Njemačke, Italije i Francuske. Za svaku rundu pregovora posebno bi se odabrala tri do četiri predstavnika.
O tome je još potreban precizniji dogovor, ali u osnovi su već utvrđena načela i koncept postupka za provedbu ovoga važnog dogovora. Za sada Moskva odbacuje potrebu sudjelovanja više od jednoga predstavnika EU-a u rješavanju pitanja rata i mira u Ukrajini.
U tom pogledu SAD ima najučinkovitije mogućnosti pritiska na Rusiju, koje može primijeniti ako to želi. Drugi putovi do mira zasad nisu na vidiku.
Ivan Botteri
