Vremenu teških ratova, razaranja i žrtava ne nazire se kraja ni konca. Tek što se ratno stanje u Iranu i Libanonu donekle primirilo, rat u Ukrajini dobio je znatno šire dimenzije. I jedan i drugi rat započeli su uz najave brzoga završetka u svega nekoliko dana, no ratne napetosti i mnoštvo žrtava traju već godinama, bez stvarnih izgleda da se uskoro dođe do mira.
Istina, postoje razlike u trajanju i posljedicama ovih ratova. Rat na Bliskom istoku, koji je početkom ove godine započeo američkim napadom na vitalne točke Irana zbog navodne nuklearne opasnosti i potrebe međunarodnoga nadzora nuklearnih postrojenja, proširio se na Izrael i Libanon zbog potpore Izraela američkom napadu na Iran.
Kako je riječ o području koje raspolaže jednim od najvećih svjetskih nalazišta nafte, interes brojnih država bio je smirivanje situacije i osiguravanje neometanoga pomorskog prometa kroz Perzijski zaljev, važnog za izvoz nafte. U drugoj fazi sukoba i SAD-u je odgovaralo smirivanje stanja jer je Iran zadavao ozbiljne udarce američkim bazama smještenima u brojnim arapskim državama Bliskog istoka.
Ovih je dana ipak došlo do stvarnih, premda još uvijek nedovoljnih, pomaka prema potpunom smirivanju situacije. Pod američkim prijetnjama novih razaranja, ali i zbog realnog straha od iranskog odgovora koji bi mogao izazvati velike žrtve i na američkoj strani, održan je prvi sastanak najviših predstavnika SAD-a i Irana, uz posredovanje Pakistana i Katara. Analizom rasprava i argumenata obiju strana može se zaključiti da je ostvaren značajan pomak koji bi kroz šezdeset dana tehničkih i diplomatskih razgovora mogao dovesti do konačnog sporazuma o prekidu neprijateljstava između SAD-a (uz Izrael) i Irana (uz Hezbolah).
U razgovorima koji su prošloga tjedna vođeni u Bürgenstocku na Ženevskom jezeru, kako saznajemo, dogovorene su glavne konture budućega sporazuma: mehanizmi za sigurnost pomorskoga prometa kroz Hormuški tjesnac;koraci za potpuno sprječavanje sukoba između Izraela i Hezbolaha; formiranje visokoga odbora i radnih skupina za nuklearna pitanja, sankcije i nadzor provedbe sporazuma.
Treba spomenuti i Memorandum o razumijevanju od 14. lipnja, koji su potvrdili američki i iranski predsjednik te koji predstavlja svojevrsnu zajedničku obvezu na putu prema konačnom sporazumu. U Memorandumu je zapisano da predstavlja „okvir za trenutačno i tajno prekidanje vojnih operacija te postupno otvaranje Hormuškoga tjesnaca“. Dokument uključuje i pitanja nuklearne energije i postrojenja, kao i postupno ukidanje sankcija i iranskih ograničenja.
Sljedeći krug pregovora već je dogovoren i održat će se u Dohi, glavnom gradu Katara. Važnost toga podatka leži u činjenici da se proces pomiče iz faze kriznog upravljanja prema pravim mirovnim pregovorima. Ipak, valja dodati da su i dosadašnji pregovori visjeli o vrlo tankoj niti. Iran je više puta prijetio napuštanjem pregovaračkog stola, a u jednom trenutku morao je intervenirati i sam Donald Trump.Na kraju nisu razjašnjena sva pitanja, primjerice ona o zamrznutim sredstvima te o praktičnim mehanizmima nadzora provedbe budućega sporazuma.
Međutim, ovu fazu pregovora treba objektivno promatrati kao ozbiljan pokušaj da se prvi put nakon dugo vremena, i prije i poslije američkog napada, oblikuje zajednički plan koji obuhvaća strukturu problema, moguće mehanizme rješavanja i vremenski okvir. Istodobno ostaje prisutna velika osjetljivost procesa i opasnost da se sve vrlo brzo vrati na početak.Možda je upravo to što se krizna napetost s Bliskog istoka sada seli na područje rata u Ukrajini znak da je jedna kriza privremeno ustupila mjesto drugoj, koja je naglo dobila šire i možda još opasnije dimenzije.Čudno ili ne, situacija oko Ukrajine dodatno se zaoštrila nakon što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski predložio Vladimiru Putinu izravan dijalog o najbržem putu prema prekidu rata i uspostavi mira. Putin je odmah odgovorio da „u ovakvim uvjetima razgovor sa Zelenskim nema smisla“.
Slično je reagirao i na druge inicijative za mirovne pregovore. Ukrajina je očito odlučila ovu svjetsku krizu podići na razinu najviših međunarodnih institucija. Čini se da se ovoga tjedna dogodilo nešto što Rusija neće moći jednostavno ignorirati.
Na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ukrajinski predstavnik Andrij Melnyk izjavio je da je „Ukrajina spremna na izravni dijalog s Rusijom, uključujući i primirje na trenutačnoj crti bojišnice, što je samo po sebi veliki kompromis“. Melnyk nije optimist, ali upozorava na ozbiljnost situacije i podsjeća na ruske reakcije na mirovne prijedloge: Putin je 4. lipnja odbacio Zelenskijev prijedlog za susret i primirje. Sergej Lavrov je 19. lipnja odbacio mirovne prijedloge koje su poduprle Ukrajina, Francuska, Njemačka i Velika Britanija te ponovno zahtijevao kapitulaciju Ukrajine. Moskva i dalje tvrdi da Europa ne može biti posrednik jer zastupa interese Ukrajine.
Neslužbeni kontakti između europskih institucija i Rusije ipak pokazuju da je Moskva spremna razgovarati s Europom, ali ne i s Ukrajinom, odnosno da pristaje samo na pregovore bez ukrajinskog sudjelovanja. Iz takvih stajališta može se zaključiti da Rusija nije spremna na dijalog s Ukrajinom jer je ne priznaje kao ravnopravnog sugovornika. U praksi odbacuje sve prijedloge koji ne uključuju ukrajinsku kapitulaciju. Rusija želi nastaviti rat do pobjede i ne skriva svoje osvajačke ambicije.
Ukrajina, s druge strane, govori o miru i traži izravne pregovore, ali istodobno povećava intenzitet napada na ruska naftna postrojenja, vojne baze, logističke centre, komunikacijska čvorišta i ciljeve sve bliže Moskvi. Za sada je riječ o pojačanom pritisku na Rusiju. Na prvi pogled mnogi smatraju da Rusija i dalje raspolaže dovoljno velikom snagom da slomi ukrajinski otpor te da su ukrajinski napadi ograničeni slabijom potporom Zapada. Međutim, u zatvorenim krugovima ruskoga vojnog i političkog vrha prisutna je zabrinutost zbog sve čvršće povezanosti ukrajinske obrane i pomoći europskih država.
Istodobno, europske države sve više uočavaju rast vojne moći Ukrajine koja u nekim segmentima već ima određene prednosti pred ruskom vojskom, primjerice u području dalekometnih dronova. Jedinstvo država Europske unije i Velike Britanije dovelo je do čvrstoga stajališta da nema pregovora o Ukrajini bez Europske unije i Velike Britanije. Informacije iz vojnih krugova govore da pomoć i potpora europskih saveznika postaju sve snažnije.
Rusija to zasigurno zna, ali i dalje odbija pregovore te podcjenjuje mogućnost jačih ukrajinskih napada. Ipak, dinamiku na bojištu prvi put sve više određuje Ukrajina, a ne Rusija, unatoč drukčijim tvrdnjama ruske propagande. Napadi na strateške objekte duboko unutar ruskoga teritorija, kao i izravni udari na široko područje oko Moskve, djeluju kao jedno od posljednjih upozorenja da vremena za ozbiljne mirovne pregovore ima sve manje te da će vođenje ovoga rata postajati sve teže.
Neke činjenice moraju postati jasne i Moskvi. Rusija više ne može zahtijevati kapitulaciju Ukrajine niti tvrditi da je potpuno sigurna na vlastitom teritoriju. Na vlastitu štetu može nastaviti tvrditi da Ukrajina nije njezin sugovornik.
Moskva više ne može diktirati uvjete pregovora bez gubitka vjerodostojnosti, osobito u situaciji kada su najveće zračne luke povremeno zatvorene, a važni dijelovi naftne infrastrukture teško oštećeni ukrajinskim napadima.
Sada je na red došla i ruska briga za obranu vlastitoga teritorija. Moskva i dalje računa na moguće nejedinstvo Europe ili na to da će Europa, a možda i SAD, zaustaviti Ukrajinu. No za takvu je strategiju Rusija već potrošila gotovo sve svoje karte.O tome što Moskva danas može i zna govori i njezina reakcija na govor Andrija Melnyka u Vijeću sigurnosti UN-a. Melnyk je poručio da je „vrijeme za dijalog s Putinom“, što zvuči kao jedno od posljednjih upozorenja, dok je Moskva na te riječi ostala bez odgovora.
Time je praktično otvoren put za nastavak ukrajinskih napada na sve vojne i strateške ciljeve konvencionalnim oružjem.
Vrijedi zapamtiti: Ukrajina je počela napadati strateške ciljeve, najveće gradove Rusije i samu Moskvu, a Europa je tiho, ali jedinstveno poručila: „U redu.“Najveća promjena u ratu koji se sve više širi i na ruski teritorij jest činjenica da Ukrajina prvi put ima stratešku inicijativu. Upravo u tome leži njezina najveća prednost u dosadašnjem tijeku rata.
