Piše: Božidar Proročić, književnik, naslovna fotografija - MetkovićNET
Zadar je u svojim arhivima sačuvao dio povijesti Crne Gore, a Lovćen je u svojem kamenu sačuvao imena hrvatskih umjetnika, arhitekata i graditelja. Između ta dva prostora Radomir (Miro) Jurić pronašao je priču koja je dugo postojala u dokumentima, muzejskim fondovima i gotovo zaboravljenim ljudskim sudbinama, ali nije bila ispričana iz stručnog i znanstvenog aspekta.
Jurić je znao da prošlost najpouzdanije govori kroz ono što je nadživjelo ljude – kroz iskopani predmet, zaboravljeni zapis, oštećeni spomenik i zbirku kojoj treba vratiti red i značenje. Njegov profesionalni put, od rodne Neretve, preko Nina i Zadra, do Cetinja i Lovćena, vodi kroz složene segmente zajedničke jadranske baštine u kojima se povijesti Crne Gore i Hrvatske ne dodiruju slučajno, nego se prepoznaju u ljudima, djelima i sačuvanim dokumentima.
Rođen je 11. ožujka 1951. godine u Momićima pokraj Metkovića. Školovao se u Metkoviću, a potom na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je studirao povijest umjetnosti i arheologiju. Povijest umjetnosti diplomirao je 1974., a arheologiju 1975. godine. Njegov put iz donjoneretvanskoga kraja prema Zadru bio je iskorak mladoga čovjeka koji je odabrao znanost. Bio je to prvi nacrt njegove buduće kulturne perspektive – Neretva, Dalmacija, Zadar, Jadran i tragovi civilizacija koji zaslužuju ozbiljna istraživanja.
Muzejski rad započeo je još 1972. godine uz arheologa Božidara Vilhara. Od 1976. bio je vezan uz muzejsku zbirku u Ninu, a 1980. prelazi u Arheološki muzej u Zadru, gdje preuzima vođenje Srednjovjekovne zbirke. Od srpnja 1987. do srpnja 2005. godine bio je ravnatelj te ustanove. Vodio je više od pedeset arheoloških istraživanja u Zadru i zadarskom području, a osobito se bavio srednjovjekovnim nakitom, ranohrvatskim grobljima, crkvama, plovilima pronađenima u Ninu te arheologijom donjoneretvanskoga kraja. Njegov doktorat o starohrvatskom nakitu u Dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri od 7. do 11. stoljeća predstavlja sintezu višedesetljetnog terenskog i muzejskog iskustva.
Jurićev odnos prema muzeju dobio je posebnu dimenziju vrhunskog profesionalca. Tijekom Domovinskog rata, kada je Zadar bio izložen razaranjima, pripremio je i organizirao izložbu snažnog naslova „Tko kaže da tog grada nesta…“, koja je gostovala u Hrvatskoj i Sloveniji. Muzej je za njega tada postao oblik obrane grada, njegova identiteta i povijesnog postojanja. Nije branio samo muzej, kulturu i zbirke, nego i pravo jedne sredine da sama svjedoči o sebi. Upravo će se ta svijest o odgovornosti prema kulturnoj baštini kasnije prepoznati i u njegovu radu u Crnoj Gori.
U Crnu Goru nije došao govoriti o suradnji, nego je potvrditi radom na jednom od najosjetljivijih pitanja njezine muzejske baštine. Vlada Crne Gore imenovala ga je početkom 2019. godine predsjednikom Državnog povjerenstva zaduženog za reviziju muzejskog materijala i dokumentacije Narodnog muzeja Crne Gore. Bila je to prva cjelovita revizija muzejskih fondova te ustanove. Povjerenstvo je trebalo utvrditi stvarno stanje zbirki, dokumentacije, moguće nedostatke i višegodišnje propuste. Jurić je tada javno inzistirao da se rezultati ne prikrivaju te da se kulturna baština ne može štititi izbjegavanjem odgovornosti. Vrijednost rada „Zadar i Lovćen“ ponajprije je u otkrivanju mreže manje vidljivih poveznica. Njegova snaga ne leži u velikoj novoj teoriji, nego u predstavljanju vrijednih, ali nažalost zaboravljenih činjenica. U njemu je Zadar arhiv crnogorske prošlosti, mjesto djelovanja stručnjaka koji su sudjelovali u nastanku Njegoševa mauzoleja, grad u kojem počiva jedan Petrović Njegoš i sredina iz koje suvremeni hrvatski arheolog ponovno čita Lovćen.
Bilo bi također netočno tvrditi da je Boka kotorska središnja tema rada „Zadar i Lovćen“. Glavna os teksta jest poveznica Zadar – Cetinje – Lovćen. Boka se pojavljuje kroz Kotor, Njegoševa putovanja, pojedine povijesne osobe i širi jadranski kontekst, ali joj nije posvećeno posebno poglavlje. Jurićeva povezanost s Bokom mnogo se jasnije očituje u institucionalnom djelovanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru te suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore i njegovim predsjednikom Zvonimirom Dekovićem.
Ogranak Matice hrvatske u Zadru, kojemu je Jurić na čelu od 2018. godine, objavio je 2019. poseban tematski blok časopisa „Zadarska smotra“ posvećen Boki kotorskoj. U njemu su objavljeni radovi o povijesti, književnosti, kulturnoj baštini i suvremenom položaju Hrvata u Boki kotorskoj. Među autorima bio je i Zvonimir Deković s tekstom o stanju i perspektivama bokeljskih Hrvata. Jurić nije bio autor toga rada niti urednik tematskog broja, ali je kao predsjednik Ogranka djelovao unutar ustanove koja je Boku kotorsku uvela u zadarski kulturni prostor kao temu ozbiljnoga znanstvenog proučavanja.
Neposredan susret Radomira (Mire) Jurića i Zvonimira Dekovića dokumentiran je u prosincu 2019. godine, prilikom predstavljanja faksimilnog izdanja „Kotorskoga misala sv. Jakova od Lođe“ u Zadru. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore bilo je izdavač toga vrijednog izdanja, Deković je govorio o njegovoj važnosti, a primjerci su uručeni odabranim zadarskim ustanovama i pojedincima, među kojima i Radomiru (Miri) Juriću, kao predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Zadru.
Drugi, još jasniji dokaz njihove suradnje zabilježen je 24. srpnja 2026. godine. Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković sastao se u Zadru s Radomirom (Mirom) Jurićem i suradnicima iz Ogranka Matice hrvatske. Razmijenjene su publikacije, razmotreni budući zajednički projekti te je istaknuta dosadašnja uspješna suradnja. Susret je bio povezan i s hrvatskom premijerom dokumentarnog filma „Dobrotska čipka i torta – baština koja povezuje“, nastalog u sklopu projekta „Putevima bokeljskih Hrvata“. To je granica do koje pouzdani izvori dopuštaju donošenje zaključaka. Postoji dokumentirana profesionalna i institucionalna povezanost Radomira (Mire) Jurića sa Zvonimirom Dekovićem i Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore. Postoji i zajednički interes za kulturnu baštinu Boke kotorske, razmjena izdanja te planiranje zajedničkih projekata.
Radomir (Miro) Jurić važan je za crnogorsko-hrvatske kulturne odnose upravo zato što ih ne pretvara u političko pitanje. U Crnoj Gori pregledao je muzejske fondove, govorio o odgovornosti kulturnih ustanova, održao predavanje o Zadru, otvorio izložbu posvećenu Lovćenu, napisao rad u jubilarnom broju časopisa „Matica“ te upozorio na grob koji bi dvije države i dvije kulture mogle zajednički obnoviti.
U Zadru je, kao predsjednik Ogranka Matice hrvatske, primao vrijedna izdanja iz Boke kotorske, sudjelovao u razgovorima s predstavnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore i podupirao projekte kojima se hrvatska baština Boke kotorske približava hrvatskoj javnosti.Njegov put od Momića i doline Neretve do Zadra, Cetinja i Lovćena pokazuje ljepotu Jadrana i snagu veza između njegovih obala. Taj je prostor poput velikoga arhiva u kojem se čuvaju brodovi, grobovi, rukopisi, zavjetne crkve, muzejski predmeti, skulpture i ljudske sudbine. Da bi se taj arhiv razumio, potrebno ga je čitati bez straha od njegove složenosti i bez potrebe da se svaka vrijednost zatvori unutar jedne nacionalne priče.
Radomir (Miro) Jurić upravo tako čita prošlost. Ne briše razlike, nego prepoznaje dodirne točke. Ne poriče nacionalne pripadnosti, ali ne dopušta da one ponište suradnju. Ne tvrdi da su Zadar i Lovćen isto mjesto, nego uvjerljivo pokazuje da jedno bez dokumenata, ljudi i iskustava drugoga ne može biti u potpunosti ispričano. Njegova najvažnija poruka sažeta je u jednostavnom pozivu: obnoviti jedan zapušteni grob, sačuvati muzejski predmet, pronaći izgubljeni dokument i imenovati svakoga čovjeka čije su ruke sudjelovale u stvaranju kulturnoga dobra.
Ponosan sam što Radomira (Miru) Jurića imamo i mi Crnogorci i Hrvati – čovjeka čije je ime postalo simbol snažnih kulturnih veza Hrvatske i Crne Gore. Njegov rad podsjeća nas da se zajednička baština ne čuva samo u muzejima i arhivima, nego i u ljudima koji imaju znanje, hrabrost i odgovornost sačuvati je od zaborava. Crna Gora ne smije zaboraviti čovjeka kojemu je povjerila jedan od najodgovornijih poslova u svojim muzejskim ustanovama, koji je na Cetinju govorio o Zadru, na stranicama „Matice“ pisao o Lovćenu te u hrvatskim arhivima i među zadarskim spomenicima pronalazio dijelove crnogorske povijesti.Ne smije ga zaboraviti ni Hrvatska, jer je Radomir (Miro) Jurić svojim znanstvenim i kulturnim djelovanjem pokazao da se ljubav prema vlastitoj baštini najbolje potvrđuje poštovanjem baštine drugoga. Zato njegovo ime valja dobro zapamtiti. Veliki ljudi nisu samo oni kojima su podignuti spomenici. Veliki su i oni koji spašavaju tuđe spomenike, vraćaju imena zaboravljenima i ostavljaju dokumente da svjedoče onda kada ljudsko sjećanje oslabi.
Radomir (Miro) Jurić pripada upravo takvim ljudima. Foto: Slobodna Dalmacija
„Čovjek traje onoliko koliko njegovo znanje pomaže drugima da sačuvaju ono što im vrijeme pokušava oduzeti.“
