Uhvate li vas s neprijavljenom strukom ili stručkom cvijeća na ulici, državni će vas aparat samljeti u 24 sata. Vaše će ime visjeti na stupu srama, a račun biti ekspresno blokiran. No, ukradete li milijune, sustav vam nudi medijski prostor, vrhunske odvjetnike i mirnu starost. Zašto se hrvatski "kapitalci" nikada ne srame svojih optužnica? Zato što žive u društvu koje ih, umjesto prijezirom, nagrađuje tapšanjem po ramenu.
Naime, stječe se dojam, da Hrvatsko pravosuđe već desetljećima boluje od kroničnog, selektivnog sljepila. Dok se javni prostor puni floskulama o vladavini prava, stvarnost nudi mučnu i podijeljenu pravdu. Pravdu koja ekspresno gazi male i nemoćne, dok pred moćnima i bogatima kleči, rasteže procese do zastare ili im dopušta bijeg preko granice. Ako na ulici prodajete cvijeće bez OPG-a ili bez izdavanja računa, sustav će pokazati nevjerojatnu brzinu. Kazna stiže odmah, a vaša je egzistencija zapečaćena pod ajmo reći borbom protiv sive ekonomije. Na malima se trenira strogoća.
Istovremeno, famozne "liste srama" Porezne uprave godinama pune ista imena s milijunskim dugovima kojima nitko ne može ništa. Kada je u pitanju visoki kriminal, država postaje začuđujuće nemoćna. Slučaj obitelji Mamić ogledni je primjerak suvremenog feudalizma. Godinama se javnost zgražala nad ugovorima kojima su crpili postotke od zarada nogometaša. No, sustav Mamić nije bio incident, već država u državi. Za pražnjenje javnog novca trebala im je tiha privola Hrvatskog nogometnog saveza, politički blagoslov i ruka spasa korumpiranih sudaca koje se, prema vlastitom priznanju, kupovalo gotovinom i dizajnerskim cipelama. Ta ista slika ponavlja se na njegovim teatralnim konferencijama za medije iz bjegunstva, gdje javno proziva i razotkriva brojne navodne kriminalce u samom vrhu države, Saboru i pravosuđu.
Iako te optužbe pljušte uživo pred cijelom nacijom, a o tim novim, navodnim kriminalcima u odijelima mediji bruje doslovno svaki dan – nikome se ništa ne događa. Sustav se ne pokreće na temelju javno izrečenih dokaza o korupciji na najvišoj razini, već tromo šuti i čeka da prašina padne. (Svaka čast iznimkama). Ova politička infrastruktura nastaje na lokalnoj razini, kroz fenomen akumulacije moći. Svaki lokalni šerif – bio on načelnik, gradonačelnik ili župan – redovito drži još najmanje desetak funkcija. Oni sjede u nadzornim odborima komunalnih poduzeća, upravnim vijećima škola, vrtića i domova zdravlja. Kroz te pipke kontroliraju sve: od višemilijunskih javnih nabava do zapošljavanja čistačica. Tako se stvara vojska poslušnika koja na terenu drži ključeve glasačkih kutija i osigurava bazu za velike igrače na vrhu. Dok razvijene europske demokracije poput Velike Britanije ili Italije imaju zakone o ispitivanju porijekla imovine, gdje pojedinac državi mora objasniti odakle mu milijuni za vile i jahte, naša elita od toga bježi. Taj je zakon namjerno ukinut u travnju 1990., na samom izdisaju socijalizma, kada su delegati Saveza komunista Hrvatske jednoglasno izglasali prestanak njegova važenja kako bi osigurali stečeno bogatstvo prije privatizacijske pljačke. Danas se vladajući skrivaju iza lažne brige o ustavnim pravima dužnosnika, odbijajući uvesti češljanje imovine uže i šire rodbine na koju se milijuni prepisuju.
Svaki prijedlog oporbe da se ovaj zakon vrati, Vlada i saborska većina redovito i glatko odbijaju. Zato procesi protiv kapitalaca poput Kutlea, Zagorca, Pavleka ili aktera poput Beroša i nekih drugih bivših ministara i kninske "kraljice" Josipe Čuline traju godinama, rastežu se kroz proceduralne pogreške i strateška bolovanja, sve do spasonosne zastare. Najveća pljuska građanima jest činjenica da ti optuženici ne bježe u ilegalu. Oni drže konferencije za medije, koristeći dvojna državljanstva kao legalni štit. U tom teatru apsurda najviše bode oči potpuni, patološki izostanak srama.
Naša elita s optužnica pati od imuniteta na moralnu odgovornost. Zašto se ne srame? Zato što ih u njihovim krugovima ne dočekuje prijezir, već skupi restorani i status uglednih građana. Dok god optuženi milijunaš može šetati špicom bez da itko okrene glavu od njega, sramota će ostati pojam rezerviran isključivo za sirotinju. U pozadini te tišine stoje i državni monopoli poput HEP-a. Zašto se tvrtka koja drži apsolutni monopol na struju neprestano reklamira na televiziji, nogometnim i inim stadionima? Odgovor nije marketing, nego PR reket i pranje imidža. Kada državni gigant upumpa milijune eura u privatne medije pod „domoljubnom zastavicom“ oglašavanja, on zapravo kupuje uredničku šutnju.
Nijedna televizijska kuća neće istraživati afere poput "Plina za cent" dok god ovisi o milijunskim ugovorima s tom istom tvrtkom. Ovakav selektivan pristup poručuje građanima: ako kradete malo, nastradat ćete; ako kradete milijune, dobit ćete medijski prostor i mirnu starost. Sve dok se milijunima iz naših džepova bude plaćala tišina o kriminalu, ova će zemlja biti samo poligon za elite koje znaju da ih ruka pravde nikada neće stići. Ili, kakvi su to poznati i cijenjeni domoljubi koji se predstavljaju Hrvatima, nose kape i majice sa svetim hrvatskim obilježjima, a porez plaćaju u Monte Carlu?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
