Prije četvrt stoljeća, na jednom sam kongresu posvećenom suvremenoj književnosti, postavila pitanje vezano uz kriterije po kojima se određuje pripadnost pojedinoj nacionalnoj književnosti.Bila sam uvjerena da bismo nakon 1990., godine koja se može predstaviti i kao jaka periodizacijska granica, o tome trebali razgovarati. Progovorila sam glasom povjesničara književnosti premda je mojoj čitateljskoj duši oduvijek bila najdraža rečenica da riječi pripadaju isključivo onima koji ih shvate, a shvaćanje ne poznaje međe, prirodne i umjetne granice. Kolege daleko većeg znanstvenog autoriteta od moga, smatrale su moje pitanje suvišnim. Kao i obično. Oni koji su se odlučili uključiti u raspravu zalagali su se da granična godina bude 1991., dakle početak Domovinskog rata. Tvrdoglavo sam branila 1990., godinu osamostaljenja. Navodila sam konkretno imena pisaca koji su ostali živjeti izvan novih fizičkih granica, ali koji su se osjećali hrvatskim piscima, upitala sam za one koji su doselili u nove granice iz prostora zajedničke države i obogatili hrvatsku književnost drukčijim tematskim slojevima i iskustvima… U površnim raspravama spominjane su teme, jezik, izvodi iz knjige rođenih, memoarski zapisi. Ubrzo sam razumjela da nepostojanje kriterija vezanih uz pripadnost pruža, najiskrenije rečeno, jednu jako komotnu situaciju. Kriterije formiramo prema pojedinačnim slučajevima, ovisno o našim simpatijama ili antipatijama i tada, jasno, posežemo za znanstvenom aparaturom vjerujući kako smo njome, lukavo i visokim stilom, prikrili temeljne motive, tako slabe i tako ljudske. Izgradila sam vlastiti odnos prema toj temi, i sve rješavala sastavnim veznikom „i“. Ono što je Bog u prirodi razdvojio, povezujemo mostovima, a ono što u književnosti razdvajaju stručnjaci, spajamo posežući za sitnim „i“. I zbog toga mi se od „pripadnosti“ počelo važnijim činiti propitivanje stanja „pročitanosti“ vlastite književnosti. Suočili smo se s činjenicom da je hrvatska književnost ranijih perioda uveliko neocijenjena, da brojni autori nisu ušli u povijest književnost ne samo zbog toga što se u trenutku objavljivanja svojih djela nisu uklapali u dominantnu književno – stilističku matricu vremena, nego i zbog toga što su u svojim tekstovima oživljavali one glasove koje je službena politika osudila na šutnju. Tih sam se godina usudila čak i prijaviti kolegij Hrvatska književnost nakon godine 1990. I kako to kod nas najčešće biva, cijela je priča završila tako da me nazvao novinar najuglednijeg političkog tjednika i upitao je li istina da ja tvrdim da do 1990. hrvatska književnost nije ni postojala. Namjeravao je o tome napisati tekst. Uspjela sam ga uvjeriti da mislim potpuno suprotno i da je naša književnost bila daleko bogatija nego što su nam do te 1990. književne povijesti, zakočene i književnim i izvanknjiževnim razlozima, pokazivale. I doista sam se nadala da ćemo se konačno početi ponašati prema naputcima Stanka Lasića, objavljenim u prvom broju Viskovićeve Republike (7-8/1986.), a poslije i u monografiji o Zagorki. Jedan od njegovih naputaka tiče se i potrebe iskazivanja tolerancije prema supostojanju temeljnih književnih vrsta. Jer, da bi jedna književnost bila velika, ona ne mora biti napisana na velikom jeziku. Nju velikom čine njezini sudionici, oni koji trebaju znati da su i prije njih živjeli neki važni pisci, i da se u isto vrijeme pojavljuju mlađi koji će dominantne naslijediti. Svaki autor ima svojih deset dobrih godina, znao mi je tih devedesetih godina prošloga stoljeća, govoriti klasik suvremene hrvatske književnosti, jedan od onih kojeg već polako zaboravljaju. I bio je u pravu. Znao je da će ga još za života poslati u književnu ropotarnicu, da će ga zatajivati i oni kojima je nekada bilo čast popiti sok za stolom za kojim je on sjedio. Nije im bilo teško čak ni dovući pomoćnu stolicu iz susjednog kafića. Znao je da će se ti isti potruditi i da se to dogoditi što prije.
Danas svjedočimo atmosferi koja podržava program „Sve je počelo s nama“. Možda je to za svačiji vlastiti ego i dobro, ali za našu književnost nikako nije. Ako i čitamo svoje kolege, vrijednosne sudove o njihovim knjigama donosimo najčešće unaprijed, ovisno o tome igramo li u sastavu iste momčadi. A taj sastav nije sačinjen po kriteriju bliskih umjetničkih poetika, tu nema tradicionalnih sukoba „starih i mladih“. Izbornik nije profesionalac. Točno, profesija mu započinje također s početnim „p“ i on nikada ne spava. Sve podsjeća na atmosferu iz priče Zaraza Nedjeljka Fabrija. U popisu zaspalih profesija, pripovjedač je izostavio političare. Olako ocjenjujemo i one čije smo tekstove prestali čitati, ali ipak o njima javno progovaramo i pri tome ne zaboravljamo podsjetiti na to što je spominjani autor izjavio o klimatskim promjenama, državnoj maturi i porijeklu aktualnog virusa. S puno lakoće navodimo imena pisaca koje nikada nećemo pozvati na svoj sajam knjiga premda su ti pisci među najčitanijima u knjižnici grada u kojem se sajam organizira, prije dodjela nagrada provjeravamo je li pisac „naš“ ili „njihov“… Prešućujemo one koji su nam pisali preporuke, recenzije, povjeravali nam svoje biografije. Činimo to nakon što smo iz treće ruke saznali da ti, koji su vlastita pluća oslabili pušući u naša leđa, više nisu omiljeni kod onih drugih, trenutno daleko moćnijih, glasnijih i utjecajnijih. I teško jednom piscu priznajemo da može biti uspješan u ispisivanju različitih žanrova. Spremni smo i njegov povijesni roman, na ozbiljnoj tribini uoči vlastitog habilitacijskog predavanja iz suvremene hrvatske književnosti, predstaviti kao krimić samo zbog toga što smo mu odlučili dodijeliti ulogu pisca krimića. Vjerujući da ćemo ga takvim opisom „oslabiti“ u očima svoje ekipe. Jesu li za nas stvarno postali nevažni autori na čija smo djela polagali dlanove i proglašavali ih, čak ni od koga upitani, svojim uzorima, a onda ih nismo – i to samo dva mjeseca od njihova odlaska – ni spomenuli na festivalu na kojem je taj isti autor, dok je još bio u snazi i svojim imenom i druge činio većima, redovito sudjelovao. Ako vjerujemo u vlastitu veličinu, ne bismo se smjeli bojati darovitih ljudi i ne bismo smjeli zatajivati pojedince samo zbog toga da bi nas netko, kome se želimo svidjeti, uvrstio u finaliste velike nagrade. I taj veliki, na kraju krajeva, kad ostane sam i bez svjedoka, ne misli dobro o onima koji pred njim smanjuju svoju visinu.
Zvonimir Majdak. Koliko smo ga puta spomenuli posljednjih godina? Baš Majdak može poslužiti kao dokaz onoga pravila prema kojemu pisci koji su u stanju pisati na više različitih načina češće postaju žrtve te svoje sposobnosti. Nije problem što ga čitateljstvo klasificira i pamti samo po jednoj vrsti njihovih djela, nego je problem što to čini i književna kritika, a i književna povijest. Majdak je od prvog romana, dakle od 1964., pisao dva tipa proznih tekstova, one literarno ambicioznije, i one lakše i daleko bliže širokoj publici. Uz njegovo spominjanje danas ćemo vezati isključivo drugi tip.
Majdak je romanom Kužiš stari moj (1970.) postao popularan autor. Uslijedilo je niz romana urbane tematike i jednostavnoga stila. No, on nikada nije odustao od ambicioznije vrste pripovijedanja. I bilo mu je jako stalo da se o tome govori. Sjećam se dobro njegovog gostovanja na kolegiju Suvremena hrvatska književnost, na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nekoliko minuta prije dolaska pred studente priznao mi je da ima tremu. Sa studentima je razgovarao o romanu Starac (1988.). I bio je sretan što sam baš taj roman stavila na popis njihove lektire. I bio je sretan što sam ga se uopće sjetila. I njega, i romana.
Vijest o njegovoj smrti jako me pogodila. Otišla sam, u srpnju te 2017., na ispraćaj osjećajući da moram zahvaliti čovjeku koji me, između ostalog, i savjetovao da u prvom kolu „svog hita“, nakon Zlatka Crnkovića, objavim Sofijin svijet Josteina Gaardera. U maloj dvorani zagrebačkog krematorija bilo nas je desetak.
U ovom Antikvarijatu želimo podsjetiti na Majdakov mladenački roman, roman Bolest. Želimo podsjetiti prvo one koji su ga čitali i zaboravili (bilo izdanje Bolesti iz 1964., bilo drugo – dopunjeno – iz 1988.), ali i nagovoriti na čitanje one koji roman nisu upoznali, a kojima je tema o traumama, bolestima, često polazište znanstvenih i stručnih članaka na kojima namjeravaju zaraditi nekoliko bodova potrebnih za popunjavanje tablica propisanih u matičnim povjerenstvima za akademska napredovanja. O snazi prvog Majdakova romana odmah je pisano u časopisu Republika (9/1964.). Jozo Laušić naglasio je tada kako „Zvonimir Majdak upravo tim romanom nagovješćuje pravog problemskog proznog pisca“. Zvonimir Majdak je, samo da podsjetimo, bio i urednik Republike (1973.-1979.).
A ako u Bolesti ima i alegorije, onda Bolest pokriva i vrijeme u kojem živimo. Bolesno, raskošno u svojim dijagnozama i bogato po broju samoprozvanih ljekara.
