Zaspao sam kao klada u taksiju do aerodroma, a onda nastavio drijemež sve do slijetanja u najopasniji brazilski grad – Sao Paulo. I ne samo najopasniji već i najveći, sedmi po broju stanovnika u svijetu i prvi u Južnoj Americi. U njemu diše i radi impresivna brojka od dvadeset milijuna duša dok prostranim ulicama plazi duga kolona autobusa i trolejbusa iz kojih vire noge, ruke, čupave kose...
Ne daj Bože uletjeti u gužvu! Iako mi hotel nije bio u strogom centru, dobro sam se snalazio izuzetno jednostavnim i funkcionalnim metroom koji je čak povezan s najvećim aerodromom Guarulhos (GIG) do kojeg se iz središta grada za 90 minuta vožnje može stići za samo pet kuna. Kako bi izbjegli kriminal i gužve, poslovni ljudi iz jednog kraja grada na drugi lete helikopterima za 600 eura po satu, a svaki novi neboder mora imati heliodrom. Osim po helikopterima, grad je poznat i po ubojstvima, pljačkama i velikom broju džepara koji haraju ulicama i favelama.
Srećom, nisam vidio ništa od crne statistike, osim nekoliko razbijenih i opljačkanih izloga i mnoštva dobro raspoloženih policajaca u parkovima i na ulicama. Nije me to obeshrabilo da četiri dana ovoga grada doživim na najbolji mogući način. Dan sam započeo – ispijanjem kokosa! Kažu da je zdravo, a i bilo mi je potrebno energije. Brazilski doručak nije baš za pohvalu, a osim puno slatkih stvari od kojih je velika većina Brazilski i Brazilaca pretilo, imaju neko bezvezno jelo od loših hrenovki kuhanih u umaku od rajčice koje nazivaju hot-dog. Nešto strašnije nisam kušao, a može se naći u gotovo svakom hotelu, pa i u Hiltonu s pet zvjezdica!
Odmah sami je bilo potrebno ispiranje želudca, ali sam se snašao s dnevnom dozom dobro poznatog nacionalnog koktela Caipirinha kojeg sam već spominjao u ovoj svojoj brazilskoj trilogiji. Umro bih kad ne bih napisao da Sao Paulo nije jedan od najljepših gradova kojeg sam posjetio i da mi je u njemu nedostajalo malo više duše i harmonije.
Ali, možda mi je Caipirinha pomutila mozak ili su mi četiri dana bila malo da tu harmoniju otkrijem, a možda inače i ne postoji! Osoba rođena u S. Paulu je „paulistano“, a ona rođena u regiji Sao Paulo je „paulista“. Rijetko koji Paulistano govori engleski jezik pa uvijek dobro dođe knjižica s frazama na portugalskom. Iako sam želio otići na „free walking tour“ po gradu, zbog pandemije ih nije bilo pa sam se morao pouzdati u se i u svoje kljuse! A prvo što sam morao vidjeti je MASP – Galerija Sao Paula u glavnoj ulici Avenida Paulista.
Staklena i betonska zgrada kao da lebdi iznad zemlje (arhitektica Lina Bo Bardi), iako je polako sustižu godine jer staklo i beton nisu vječni materijali. Ali, važno je ono što je unutra, od Tintoretta, Moneta, El Greca i Goye pa sve do Picassa i Rembrandta te brojnih brazilskih slikara. Igrom slučaja, bio je utorak pa su ulaznice dijelili besplatno. Obično dođem onaj dan kada muzej ili galerija ne radi, a sve zbog toga jer isti na internetu ne objave promjenu radnog vremena.
Tako sam npr. dugo putovao u Muzej nogometa koji me unatoč internetskoj objavi da radi – dočekao zatvoren! Tu ni Praxiten ne bi pomogao pa sam nervozu smirio šetajući parkom Agua Branca, čistim i opuštajućim. Slušao sam glazbu koja je dopirala s tranzistora nekog izgubljenog entuzijasta i ispijao novi kokos koji se za pet kuna može kupiti na svakom koraku. Ovaj park je specifičan po tome jer tu možete vidjeti i pijetle i kokoši i konje. Prava životinjska farma s prekrasnim arboretumom. Ne trebam ni spomenuti da parkom baš kao u Rio de Janeiru Copacabanom - trči brigada oznojenih rekreativki u minimalističkim suknjicama ili goloprsih brazilskih pastuha sa slušalicama na ušima.
Za svakog - ponešto! Najljepša panorama grada, ipak je iz restorana na 41. katu zgrade Edificio Italia. Naravno, ukoliko tamo nećete objedovati (a izuzetno je skupo), naplaćuju ulaznicu (35 brazilskih reala = 40 kn), a u vrijeme pandemije rade skraćeno i samo popodne. Nisam propustio ni gradsku tržnicu bogatu voćem iz cijele Latinske Amerike, a brk sam omastio sočnim mangom.
Brazil je teško upoznati u petnaestak dana zato ću se sigurno vratiti. Rio de Janeiro me potpuno oduševio, raspametio i namamio da ga zavolim. Neke gradove zavolite na prvu ili možda na drugu. Taj divlji zrak i pjeskoviti osjećaj dok kvasite noge na Copacabani - nikad se ne zaboravljaju!
