Gospodine dragi. Pa što ćete tamo raditi tri dana? – upitala me recepcionerka jednog hotela u Riu kada sam joj otkrio svoje planove o trodnevnom boravku u Braziliji, futurističkom brazilskom glavnom gradu. I opet se ljudi čude što sam izabrao nešto izvan uobičajenih turističkih ruta koje se uglavnom svode na Rio de Janerio, Sao Paolo i možda vodopade Iguazu.
Da, moja je odluka bila radikalna, ali sam doživio grad iz budućnosti koji se rijetko viđa i još rjeđe razumije. Noćni let iz egzotičnog Ria u kontinentalnu Braziliju nije bio mukotrpan, stjuardese brazilske aviokompanija LATAM pri iskrcavanju putnicima dijele čips od batata, čokoladicu i bočicu vode. Konačno sam se maknuo od bureka s mesom! Moj je hotel Mercure bio smještan na pravom mjestu jer se praktički u jednom potezu moglo vidjeti sve što treba. Brazilija je utopijski grad koji je nastao na crtaćem stolu i 1960. pri rođenju postao glavni grad, zamijenivši 930 km udaljeni Rio.
Osnovao ga je Juscelino Kubitschek, tadašnji brazilski predsjednik koji je stanovništvo s prenapučene obale želio privući u unutrašnjost. Mjesto je nakon mnogih snova i letova zrakoplovom iznad Amazone – izabrao sam! Njegovu su ideju u djelo proveli urbanist Lucio Costa i arhitekt Oscar Niemeyer kreiravši sijaset nevjerojatnih stambenih i upravnih četvrti s oblikom ptice u letu do simetrije maštovitih građevina koje su grad trebale dodatno harmonizirati. Iako je grad planiran za manji broj stanovnika (u početku bijaše 140.000), vlasti su do 2000. godine izgradile satelitska naselja u okolici kako bi smjestili populaciju koja sada prelazi 2 milijuna duša.
Riječ je o gradu kojeg bi trebao posjetiti svaki student arhitekture. Tako npr. postoji četvrt u kojoj su samo ministarstva, a pejsaž je idealno stopljen s idejnim rješenjima. Pa onda npr. četvrt u kojoj je bankarski sektor. I sve je blizu, a daleko pa čovjek poput mene mora biti u idealnoj kondiciji kako bi sve obišao i preživio svekoliko napore.
Naravno da postoji taksi, ali nije gušt sve vidjeti kroz prozor automobila. Osim zgrada birokracije koja se ovdje namnožila (šteta što u Hrvatskoj nemamo takav grad jer imamo puno birokracije pa barem neka budu na jednom mjestu!), posebice fasciniraju Palača nacionalnog kongresa, predsjednička palača Palacio Alvorada uz umjetno jezero, Zgrada vlade, Nacionalno kazalište i Katedrala posvećena Djevici Mariji, Gospi od Aparecide i Kraljici Brazila.
Potonja ima 16 ivica koje podsjećaju na ljudsku šaku, stakleni krov, a unutra kipove tri anđela s krilima, baš poput neke od zgrada iz SF filmova. Kako je zaštitnik grada Sveti Ivan Bosco, talijanski svećenik i pedagog, posebno me oduševila crkva posvećena tom utemeljitelju salezijanske službe kojem je tijelo ostalo neraspadnuto do danas. Crkva ima veliki kristalni luster i sve je u plavom svjetlu, a prema legendi, taj talijanski svetac iz 19. vijeka je sanjao da će se između 15. i 20. paralele pojaviti obećana zemlja kojom će teći med i mlijeko, pa su se Brazilci u tome prepoznali jer je baš tu nikla Brazilija!
Svakog gosta, tri dana dosta! Možda je recepcionerka bila u pravu jer su tri dana ipak bila malo previše, ali nakon Ria, trebala mi je mala pauza umjetno stvorenog grada kako bih se pripremio za novo ludilo koje se zove Florianopolis. Riječ je brazilskom morskom raju, otoku Santa Catarina poznatom po prekrasnim plažama i svemu što ide uz to.
Pijesak, pijesak i opet pijesak, puno sunca i kiše koji se izmjenjuju tijekom ovog brazilskog proljeća. Iako stari grad, Floripa (od dragosti nazvano) nema puno za ponuditi osim sunca i mora. Tu su cijene nešto više, a ljudi još nasmijaniji i ljubazniji od malo uštogljene službene Brazilije u kojoj se provode svi zakoni, a što si dalje od glavnog grada – sve veći raspašoj. I dok pišem ove retke, misli su mi već u posljednjem brazilskom odredištu ovoga putovanja – Sao Paulu.
Tamo jutra nisu tiha i živi se dvjesto na sat, ali vreva je sada sve što mi treba. Kava s puno mlijeka u zračnoj luci Florianopolisa budi sjećanja na iskonsku plažu, a pogled na sat govori da bih se mogao uputiti prema nasmijanoj stjuardesi LATAM-a koja u ruci drži slatki čips.
A karavane aerodromom prolaze!
