Mario Jajetić (1961.-1992.), legendarni varaždinski jazz pijanist - otet zaboravu

Zahvaljujući Glazbenoj školi Varaždin, njenom ravnatelju Davoru Matačiću te zanesenjacima džeza Mladenu Mazuru i Petru Eldanu, krajem prošle godine od zaborava je oteta uspomena na mladog varaždinskog pijanista i skladatelja Maria Jajetića. Nakon gotovo trideset godina od tragične i prerane smrti fascinantni varaždinski virtuoz dobio je svoj prvi nosač zvuka pod nazivom „Grendel“ u izdanju izdavačke kuće „Aulos“ i pod vodstvom urednika Vladimira Gotala.

Obradovala me je ta vijest. Podsjetila me je na pokojnog klavirista i doba nesputane mladosti kada sam poslije njegovih koncerata u kazalištu znao zaružiti u boemskom društvu pripadnika varaždinske umjetničke scene. Kao discipliniranom sportašu bio mi je otkriven i zanimljiv svijet umjetnosti, počev od načina razmišljanja, otkačenosti pa do stila oblačenja. Varaždinske pristaše „art“ okruženja cirkulirali su unutar tri svoje udarne štacije: kazališni „bife“ (današnji „Rogoz“), slastičarna „Hajvan“ preko puta kazališta, i krčma „Strniščak“ (današnja pivnica), preko puta pošte. Sve tri umjetničke baze nalazile su se u krugu od pedeset metara i njima se kružilo tijekom dana, da bi se predvečer navratilo do Korza kako bi se čulo što ima novog u gradu, te malo prešpanciralo ili popilo piće u „Operi“.

Početkom 70-tih godina većina članova kultne gimnazijske umjetničke grupe „Ars longa vita brevis“ - Zlatko Vitez, Slavko Brankov, Krešo Ferinac, Mrazović - otišla je na studij u Zagreb, pa su njihova mjesta kreatora kulturnih zbivanja mladih zauzeli novi ambasadori gradske kulturne scene - Marijan Varjačić, pjesnik, kazališni kritičar i esejist, Dragutin Novaković-Šarli, skladatelj i šansonjer, Goran Merkaš, slikar i Boris Švaljek, slikar. Uz nabrojenu jezgru odličnih umjetnika stasala je kasnije i cijela garda nama dobro znanih umjetnika različitih afiniteta, poput slikara Darka Sačića, glumca Ljubomira Kerekeša, glumica Jagode Kralj i Marije Krpan, fotografa Mladena Plešnara, pijanista Maria Jajetića...

Najmlađi među njima bio je Mario Jajetić. Muzičar neizmjernog glazbenog dara, izvanredne pijanističke vještine i profinjene estetike. Na nepresušan talent Jajetić je prvi put skrenuo pažnju šire javnosti još kao devetogodišnjak na godišnjoj javnoj priredbi Muzičke škole u Varaždinu 1970. godine. Da je pred njime velika glazbena karijera dalo se definitivno naslutiti šest godina kasnije, kada su on i glazbeno-školska mu kolegica Mirna Weber osvojili treće mjesto na prestižnom natjecanju klavirista muzičkih škola Hrvatske.

Profesionalni glazbeni razvoj Jajetića bio je vezan uz varaždinsko kazalište. Kazalište „August Cesarec“, kako se u to vrijeme zvalo, postalo mu je drugi dom. Tadašnji ravnatelj kazališta Pjer Veček izuzetno je cijenio njegov rad i nadarenost te ga je angažirao kao glazbenog suradnika. U spomenutoj ulozi Jajetić je tijekom života sudjelovao u realizaciji mnogih kazališnih predstava i projekata.

Najplodonosnije stvaralačko djelovanje Maria Jajetića započinje u trenutku kada je kao smjer glazbenog opredeljenja prigrlio džez. Bilo je to krajem 70-tih, a ljubav prema džezu u njemu je plamtila sve do prerane smrti 1992. godine. Jajetićev glazbeni ciklus bio je najuže vezan uz varaždinsku džez bend „Impuls“ kojeg su uz njega činili Nenad Šumunčić, bubnjevi i Mladen Bregović, električni bas. Od samog osnivanja veliku podršku u djelovanju i promociji džez izričaja bendu pružalo je varaždinsko kazalište. I to je gotovo u to vrijeme bio usamljen primjer u praksi, džez glazbenici u stalnom radnom odnosu u Kazalištu.

Jajetić je jedini varaždinski glazbenik, barem za kojeg ja znam, koji se može pohvaliti pljeskom na otvorenoj sceni slavne pariške dvorane Olympia. Pljesak je zaradio tijekom sviranja solističke dionice na koncertu naše glazbene dive Tereze Kesovije, kojoj je bio klavirska pratnja.

Umro je vrlo mlad, u trideset prvoj godini. Nenametljiv, nježan, skroman i tih, nije se uspio snaći u grubom i surovom svijetu zbilje.