Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu u petak je postalo mjesto posljednjeg pozdrava. Kazališni umjetnici, kolege, prijatelji i poznanici iz grada u kojem je živjela oprostili su se od svoje kolegice, prijateljice i sugrađanke – Marije Krpan – na način kakav je i zaslužila. Uz glazbu koju je voljela, uz projekcije fotografija iz stotinjak predstava u kojima je igrala i uz tople riječi oproštaja, ispraćena je s pozornice života onako kako je na njoj i živjela – iskreno, emotivno i s dušom. Jer bila je upravo to – topla, srdačna i uvijek spremna životu dati onaj svoj prepoznatljiv, pomalo šaljiv prizvuk. Čak i u trenucima koji su drugima bili teški, ona je nalazila način da unese svjetlo.
I zato, nije to bila samo komemoracija već trenutak uspomena, pogleda koji se razumiju bez riječi i tihe zahvalnosti za sve što je ostavila iza sebe.
I na kraju – pljesak. Dug, iskren, posljednji. Onakav kakav pripada dragim ljudima, velikima po djelu, srcu i duši. U publici – lica koja su s njom dijelila scenu i život. Glasovi koji su drhtali dok su govorili o ženi koja nije bila samo umjetnica, nego i srce kazališta. Senka Bulić, intendantica kazališta, govorila je o snazi koju je Marija nosila sa sobom – ne kao teret, nego kao dar drugima.
„Bila je svjetlo u našem kazalištu... ona koja podigne, koja spoji, koja ostavi trag tamo gdje prođe.“ Bivši intendant/ravnatelj, Marijan Varjačić prisjetio se njezinog osmijeha – onog koji je znao promijeniti atmosferu u trenutku. „Radost i veselje – to je bila ona. I to nam sada najviše nedostaje.“
Gradonačelnik Neven Bosilj nazvao ju je onim što su svi osjećali: dobrim duhom kazališta. Glasom kajkavske riječi koji neće utihnuti, jer živi i dalje u predstavama i sjećanjima. Od Marije su se dirljivim riječima oprostili i njezini kolege i prijatelji – Zdenko Brlek, Ljubomir Kerekeš i Ljiljana Bogojević, kao i redateljica Ksenija Krčar. Svaki od njih podijelio je dio uspomena – one male, osobne trenutke koji ne stanu u biografiju, ali ostaju zauvijek u ljudima.
U ime Hrvatsko društvo dramskih umjetnika oprostio se i Ivica Pucar, nekadašnji kolega s kojim je zajedno igrala u njihovom kazalištu, naglasivši koliko je njezin doprinos kazalištu bio neizbrisiv. Više od tri desetljeća bila je dio ansambla. Više od stotinu uloga – ali nijedna nije bila samo uloga. Svaka je bila dio nje. Od prvih koraka na sceni kao gimnazijalke, do posljednjih nastupa unatoč bolesti – Marija nije prestajala pripadati kazalištu. I zato ovaj oproštaj nije kraj. Jer ostaju njeni likovi. Ostaje njezin glas. Ostaje energija koju je unosila u svaki prostor, poručio je.
I ostaje pljesak... koji u sjećanjima publike i onih koji je voljeli još uvijek traje.
