Još jedan trijumf varaždinskog HNK - Predstava Cyrano, premijerno izvedena 22. svibnja na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, u režiji Vita Taufera, donosi svježu i emotivno snažnu reinterpretaciju klasika Edmonda Rostanda. Naime, u suvremenoj adaptaciji, koja se ne boji poigravanja s kazališnim konvencijama, gledateljima je ponuđena priča o ponosu, ljubavi i idealima ispričana živim, aktualnim i vizualno iznimno dojmljivim kazališnim jezikom, sjajnom režijom, predivnim kostimima i izvrsnom glumom. Klasični tekst Edmonda Rostanda ovdje diše novim ritmom, bez gubitka one temeljne ljepote i širine. Taufer, koji se kao redatelj uvijek znalački poigrava formom, vodi nas kroz priču o ponosu, ljubavi, idealima i ljudskoj slabosti, ne podilazeći, ali ni suhoparno intelektualizirajući. Njegov Cyrano je itekako živ čovjek – duhovit, ranjiv, tvrdoglav, nježan – i savršeno rezonira s današnjim vremenom.
Taufer je ovim uprizorenjem još jednom potvrdio zašto ga se s pravom smatra jednim od najvažnijih redatelja regije. Redatelj je suvereno skratio i dramaturški zgusnuo izvorni tekst s više od pedeset likova u kompaktnu i jasnu cjelinu, pri čemu nije izgubljena nijedna od ključnih emocija ni poruka. Umjesto da se zadrži u povijesnoj slici, predstava se duboko povezuje s današnjicom, stavljajući naglasak na osobnu hrabrost, nepokolebljivost i dostojanstvo u vremenima društvenog i moralnog kaosa.
Naslovnu ulogu Cyrana s iznimnom uvjerljivošću i snagom donosi Karlo Mrkša. Njegova interpretacija liku daje emocionalnu dubinu i nijansiranost, oscilirajući između britke ironije, nježne ranjivosti i tragičnog ponosa. S obzirom na to da je ulogu preuzeo samo dva dana prije početka proba, Mrkšin glumački podvig zaslužuje osobitu pohvalu – ne samo zbog količine teksta i zahtjevne scenske prisutnosti, već i zbog autentičnog, iskrenog pristupa liku. Njegov Cyrano nije samo vješt s riječima i mačem, nego je i istinski tragičan junak, raskidan između ideala i emocija., pogađa upravo tamo gdje treba – u istinu lika, u njegove slojeve, strahove i nadu. Ne pokušava ga igrati kao legendu, nego kao čovjeka, i tu je upravo njegova najveća snaga.
Glavnu žensku ulogu igra Helena Minić Matanić kao Roxane te donosi profinjenu, snažnu izvedbu, gradeći lik žene koja je istodobno inteligentna, osjećajna i dostojanstvena. Ona je dostojna partnerica – njezina izvedba je topla, promišljena i jako prisutna. Ona nije samo objekt čežnje nego žena s vlastitim stavovima i osjećajima, što predstavi daje dodatnu težinu.
Marinko Leš u ulozi Christiana pridonosi toplini i jednostavnosti u kontrapunktu s Cyranovom dubinom, dok Pavle Matuško kao De Guiche precizno oslikava lik vlastoljubivog i nepopustljivog moćnika. Uvjerljive nastupe ostvaruju i Lovro Rimac, Filip Eldan te Robert Španić i Nikša Eldan, dok mladi članovi Kazališnog studija mladih pokazuju disciplinu, energiju i entuzijazam koji uvelike pridonose dinamici i slojevitosti ansambla.
Poseban doprinos vizualnom identitetu predstave daje scenografkinja Urša Vidic, čije minimalističke, ali moćne scenske kompozicije ostavljaju prostor za igru i emociju, a istovremeno jasno definiraju tonove i mijene unutar priče. Scenografija Urše Vidic je funkcionalna, ali i vrlo poetična – prostor se mijenja gotovo neprimjetno, a vizualna rješenja ponekad i podcrtavaju emociju bolje nego riječi. Kostimograf Alan Hranitelj i ovoga puta donosi prepoznatljiv potpis – njegovi kostimi nisu samo odjeća već karakteri u sebi; raskošni, ekstravagantni i savršeno usklađeni s psihološkim nijansama svakog lika čime još jednom potvrđuju njegov osebujan stil – raskoš, detalji, boje – sve je u službi karaktera i vremena, a opet dovoljno suvremeno da nas ne odvaja od sadašnjeg trenutka.
Glazba Damira Martinovića Mrlea i Ivanke Mazurkijević, gotovo već kućnih skladatelja, vrlo dobro nosi atmosferu – nenametljivo, a precizno gradi svijet predstave, dodatno osnažuje atmosferu, suptilna je dramaturški precizna i emotivno sugestivna. Svjetlosni dizajn Vesne Kolarec te kiparski elementi Ivana Duića daju predstavi dodatni estetski sloj, a dinamične scene borbi, za koje je zaslužan učitelj mačevanja Lovro Buva, dodaju uvjerljivost priči i dodaju joj ritmičku raznolikost.
Ono što ovu predstavu izdvaja jest njezina emocionalna iskrenost. U njoj nema ni traga ironijskoj distanci, iako se ne boji humora ni satire. Ona se usuđuje biti tragična i nježna, ali i gruba i glasna kad to treba. Cyrano u ovoj verziji nije samo pjesnik s velikim nosom – on je simbol svih onih koji sanjaju više, koji se bore s vlastitim nesigurnostima, koji vjeruju u ljubav i riječ. U svijetu koji sve brže zaboravlja ideje i ljude koji za njih stoje, ova predstava podsjeća zašto ih ne smijemo zaboraviti. U cjelini, Cyrano je predstava koja se ne gleda samo očima, nego i srcem.
Predstava Cyrano u Varaždinu nije samo još jedno uprizorenje poznate drame, nego snažan, dojmljiv kazališni čin koji uspijeva spojiti klasični tekst s aktualnim pitanjima identiteta, morala i osobne istine. U vremenima kada su kompromisi svakodnevnica, lik Cyrana i njegova nepopustljivost podsjećaju nas koliko je važno ostati vjeran sebi. Zahvaljujući preciznoj režiji, dojmljivoj vizualnosti i snažnoj glumačkoj izvedbi, ovo je predstava koja se ne zaboravlja – umjetnički pothvat koji oplemenjuje i inspirira. Precizna, dirljiva i vizualno očaravajuća, ostaje s publikom dugo nakon što svjetla pozornice utihnu. Svakako pogledati.
