U subotu, 29. prosinca 2018. u franjevačkoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, održan je božićno novogodišnji koncert Mješovitog pjevačkog zbora Chorus Angelicus pod ravnanjem dirigenta Anđelka Igreca uz posebne goste, zbor Via, župe Sv. Vida, koji vodi Luka Šopar.Koncert pod geslom “Et in Terra Pax” (i na Zemlji mir…) programom je zamišljen kao splet tradicionalnih hrvatskih božićnih pjesama, “Transeamus”, crkvene pjesme Josepha Schnabela, njemačkog kompozitora s kraja 18. stoljeća i izvođenje “Glorije” RV 589, Antonija Vivaldija.
Zbor “Via” osnovan 2009. u župi Sv. Vida na sugestiju tadašnjeg župnika fra Gorana Rukavine, te osim na ispunjavanju svojih redovitih zadataka u liturgijskom djelovanju matične crkve, pod vodstvom svog sadašnjeg zborovođe, inače vrlo glazbeno talentiranog studenta zagrebačkog FER-a, Luke Šopara, održava samostalne koncerte, sudjeluje na festivalima i redovito surađuje s domaćinom ovog koncerta “Chorusom”.
Pripala im je čast svojom izvedbom hrvatskih božićnih pjesama u aranžmanima Dugana, Martinjaka, Golčića, Lešćana i Matza uvesti nas u božićno raspoloženje.
U glasovima čiste intonacije i prirodne impostacije istaknuo se alt solo Karle Kelemen, studentice kemije koja bi vrlo ozbiljno mogla razmisliti o promjeni studija. Pun, sadržajan ton, neuobičajeno svijetle boje za duboki ženski glas već sad posjeduje registre ujednačenog kolorita.
U izvedbi veličanstvene “Glorije” RV 589 (popularnije sestre djela istog imena istog autora RV 588) “Chorusi” i “Via” udružili su pjevačke snage uz instrumentalni ansambl sastavljen isključivo od Varaždinaca, rođenjem, školovanjem i (ili) stalnim boravkom: Andrea Nikolić, Vanja Jerković, violine, Danijel Rušec, viola, Matej Ilčić, violončelo, Karlo Čeh, kontrabas, Ivana Nikolić, oboa, Tomislav Ratković, truba, Jelena Horvat, orgulje.
Uz temperaturne uvjete koji su u vremenu pisanja Vivaldija bili sasvim uobičajeni, što znači da je u crkvi bilo oko 15 stupnjeva C, instrumentalisti su ostajali stabilnih visina tona i koordiniranog zajedničkog muziciranja u prkos hladnoći koja pogubno djeluje na mišićni tonus i fleksibilnost.
To naročito vrijedi za duhače, trubu i obou, glazbenike vrhunskog osjećaja za elegantnost zvuka svojih instrumenata.
Tako je truba bila bez prodorne reskosti ne gubeći pri tome blještavilo, a oboa je zvučala oblo, toplo i pravo odmjereno svjetlo ne dodajući iritirajuću nazalnost.
Koncertmajstorica Andrea Nikolić odradila je lavovski svoju dionicu, tonski, tehnički, muzikalno. Svojim zvukom nadoknadila je činjenicu da njenu dionicu uobičajeno svira najmanje 6 violina, a točnim i energičnim vođenjem instrumentalista omogućila maestru Igrecu da se posveti složenoj partituri “Glorije”.
“Gloria” RV 589 skladana je kao i “blizanka” 588 1715. godine za “Pio ospedale della Pieta” u Veneciji, svojevrsno sirotište čije su pitomice bile izvanbračna djeca venecijanske gospode.
Djevojke su dobile vrhunsko obrazovanje a za one koje su odlučile ući u brak, traženi su partneri adekvatnog bogatstva i pripadnosti gornje srednje klase ili plemstva.
Vivaldi je svoja najbolja orkestralna i crkvena djela skladao upravo za orkestar i zbor te institucije neomeđen u svojoj imaginaciji skladatelja osim što je zbog rokova, financija, i nužne osebujnosti karaktera umjetnika koji se klanja isključivo Božjem i zakonima glazbe često bio u sukobu sa svojim poslodavcem, venecijanskim biskupom.
“Gloriju” Varaždin poznaje i s ovogodišnjega otvorenja Varaždinskih baroknih večeri, u izvedbi istog zbora uz ispomoć, ali i kao glazbenu “svjedodžbu” samog festivala još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća u izvedbi zbora “Ivan Goran Kovačić”.
“Gloria in excelsis Deo”, uvodni zbor, uz pomoć ogromnih zvučnika puštan u prostor Korza i okolnih ulica cijelo vrijeme održavanja VBV-a ove je subote zamijenio prodoran intenzivan punk-bas i ritam sekcija povremeno se baš i ne uklopivši u radost slavljenja dobrote i mira koji je odzvanjao “Sv. Ivanom Krstiteljem”.
U ono vrijeme, dakle prije skoro četrdeset godine, svi smo mi redom, na “špici” pjevušili : “Gloria, Gloria, Gloria, tada-dada-dada-dam, Gloria..itd”.
Nije nikakvo čudo da je upravo od tih Varaždinaca i njihovih potomaka nastao “Chorus”
U već spomenutim nemogućim uvjetima, zbor znatno umanjen (samo jedan član u dionici tenora) ipak nije izgubio tehničku dotjeranost dionica, muzikalnost i međusobnu usklađenost.
Vidljivo je da brz i kontinuirani napredak iz koncerta u koncert pridonosi profesionalnom dojmu. Sabrani, predani, spretni u uvijek mogućim i iznenadnim situacijama koje bi mogle narušiti izvedbu.
Solistice Dorotea Ilčić, Silvija Habunek, soprani i već spomenuta Karla Kelemen, iskrenom transcendencijom, tehničke korektnosti i baroknim načinom izvođenja duboko su se dojmile publiku.
Maestro Igrec je nakon Vivaldija predvidio poznate hrvatske božićne pjesme u vlastitoj obradi, zatim spomenuti “Transeamus” te poznati božićni himan “Adeste fideles”, “Pristupite vjerni”, pjevan za svetkovinu Bogojavljenja, tj. “Tri kralja” 6. siječnja, pripisan Johnu Francisu Wadeu a koji ga je samo objavio 1751. u vlastitoj obradi. Pravi autor je u stvari za uvijek ostao anoniman. U subotu smo himan slušali u obradi maestra Igreca.
Anđelko Igrec je etablirani i prepoznati hrvatski skladatelj koji je za svoj rad dobio gotovo sva priznanja, i van Hrvatske.
Školovan na najboljoj tradiciji europske glazbe i izvornim temeljima "moderne" koja će početi svoju vladavinu Wagnerom da bi privremeno stala u djelima Johna Cagea.
Vrlo ga je teško kao kompozitora komparirati s bilo kime jer on ima posve specifičan, samosvojan glazbeni izričaj koji je rezultat njegovog ogromnog poznavanja glazbe u opće i zaigranog osobnog karaktera prožetog dubokim promišljanjem o životu, Svijetu, Svetom, općenito.
Jednostavnu zadanu melodiju narodnog napjeva on obrađuje kontrapunktom na prvi dojam složenim i gotovo atonalnim, ali vještom i znalački dodanom harmonijom izbjegava zamornost i prevelika intelektualiziranost velikih skladateljskih imena tzv. “Bečke škole”.
Na kraju koncerta kojim se slavila Radost i Život, i sama publika nije se mogla oduprijeti pozitivnoj energiji “Chorusa” i Maestra te je srčano zapjevala “Narodi nam se Kralj nebeski”.
Bio je to jedan posve prigodni koncert koji se pretvorio u profesionalni glazbeni užitak.
