Kad je umjetnicima upućen poziv na sudjelovanje na izložbi Japan kao nadahnuće koja se uz Varaždinske barokne večeri održala ove jeseni u Varaždinu, organizator je izrazio očekivanje kod svakog od umjetnika da svojom kreacijom izrazi sebi svojstven doživljaj Japana kao zemlje velikih dostignuća u kulturi i umjetnosti, originalnog načina života i specifičnog pogleda na svijet. U pripremi za temu ove izložbe iščitali smo mnogobrojne stranice posvećene Japanu, a posebno su preporučene sjajni i nadahnuti tekstovi znamenitog profesora Vladimira Devidea. On je svojim iskustvom obogatio i oplemenio svoj život ali time i život svih nas kojima je u nasljeđe ostavio djeličak svog velikog znanja i kao i iznimno topao doživljaj te daleke ali njemu ipak tako bliske zemlje.
Umjetnikov iskreni doživljaj
Od umjetnika se očekivao iskreni doživljaj te pomalo tajanstvene kulture (jer zapravo premalo o njoj znamo) s kojom u svijetu nema dostojne usporedbe. Najduljeg kulturnog kontinuiteta u svijetu, iako je prošla i vremena izolacije, ova je zemlja bila i otvorena za utjecaje koji su pristizali kroz stoljeća, prihvaćala ih je kritički i oblikovala prema svojim vlastitoj filozofiji, religiji, potrebama i iskustvima. Spominju se tu naročito Kina i Koreja, Indija (posredno, zbog budizma) ali i Zapad. Utjecaj naravno, nije bio jednosmjeran, jer su naročito Europljani, neko vrijeme a naročito u doba svoje velike kolonijalne ekspanzije bili doslovce „ludi“ za dostignućima japanske kulture i umjetnosti svih vrsta, primjenjujući tu svojevrsnu modu u svom načinu života, i naročito u uređenju vrtova.
Mi kao keramičari, kad se spomene japanska keramika, najčešće pomišljamo na šalice nastale za potrebe ceremonije čaja (cha-no-yu). U nužnim predasima između dvije bitke krvavih borbi ili pak putovanja, Japanci su trebali oazu mira u kojoj bi provodili dragocjene trenutke „radosne dokolice“ što je doslovan prijevod riječi RAKU. U prostoru oslobođenom svakog ukrasa s drvenim potpornjima (ponekad vrlo skupocjenim!) s kojih nije bila oguljena kora, s pomičnim vratima od prozirnog papira a pod pokrovom od bambusa ili trstike, Sen-no-Rikyu stvorio je vrtni prostor za čaj u koji se ulazilo uskim putićem preko položenih kamenova.Tu je zasađena i živica te je postavljena plitica za pranje ruku. Pod je djelomično zastrt hasurom a u sredini je u maloj udubini postavljena posuda sa žarom i željezni kotlić za zagrijavanje vode. Ceremonija zahtijeva veliko znanje i pažljivo postupanje sa svakom od niza potrebnih alatki i posudica, kao i s posebno izrađenim šalicama za čaj. Vrlo jednostavnih oblika, paljene su u malim pećima i vađene usijane da se na kamenoj ili zemljanoj podlozi prirodno ohlade ili su se ubacivale u vodu kako bi još brže nastale pukotine.
Ceremonija čaja
Poslije vrlo složene ceremonije uživanja čaja, šalice se nisu prale već samo otirale ubrusom kako bi se zadržali tamni ostaci čaja. Oni bi s vremenom ispunili nastale pukotine i šalicu učinili nepropusnom i posebno lijepom, ispunjenu profinjenom mrežom sitnih pukotina. Ta je ljepota nastala isključivo na bojama pečene zemlje a zbog svoje visoke estetske vrijednosti koja je stvorena opisanim postupkom, te se šalice počevši od onih iz 16. stoljeća koje je stvorio lončar Chojiro iz Kyota, kao prvi od 14 sljedećih generacija istog imena, smatraju nacionalnim blagom.
“Kad Japanac uzima u ruke šalicu za čaj, on je dugo opipava kao da je želi oblikovati i dati joj život.“ ( H.Munsterberg)
Američki keramičar Paul Soldner japanskom je rakuu dodao postupak naknadne redukcije razvivši tako tehniku brzih rezultata i velike, moglo bi se reći „planetarne popularnosti“.
Kao nigdje u svijetu, u Japanu se još prije više od 10.000 godina razvila najoriginalnija vrpčasta keramika koja je pripadala neolitskoj Yomon kulturi. Ona je obilježila svoje veliko razdoblje i nestala ali se iza nje pojavilo lončarsko kolo i mnogobrojni drugačiji ali ništa manje zanimljivi oblici, upotrebni i sakralni, koji su zračili jednostavnošću i originalnošću izraza. U 17. stoljeću pronađene su kod Arite prve naslage kaolina što je dalo nevjerojatan polet japanskom porculanu. Sjetimo se samo imari porculana nazvanog po luci iz kojeg je izvožen širom svijeta. Izgrađene su mnogobrojne peći i proizvodnja se vrlo proširila, o čemu svjedoče i danas znamenite marke poput kutanija. Vrlo se razvila i proizvodnja kamenine, uz jednostavnu lončariju. Pojmovi poput bizena, temoku glazure, različite vrste i kombinacije peći zvanih u osnovi naborigama i anagama obišli su svijet i pripadaju ne samo japanskoj već i svjetskoj kulturnoj baštini.
Cijeneći svoja dostignuća u keramici Japanci na nju gledaju (kao naravno i na druga svoja dostignuća) s posebnim poštovanjem, pa se titula „nacionalno blago“ s ponosom se prenosi s generacije na generaciju lončara i keramičara.
Umjetnik i priroda u sprezi
Poseban odnos prema prirodi pod religijskim ali i filozofskim utjecajima samo je jedan od elemenata života koju odlikuju japanskog čovjeka. Održavši se u stravičnim kataklizmama koje i danas pogađaju to iznimno tektonski trusno područje njihove zemlje, pod naletom agresivne zapadnjačke potrošačke „civilizacije“ Japancima ponekad bude teško održati tisućljetna dostignuća vlastite civilizacije ali upravo zbog drukčijeg pogleda na život i sebe sama kao djelića prirode i svemira u tome uspijevaju i danas. Kao što piše profesor Devideu svojoj knjizi o japanskoj haiku poeziji: „Osnovna razlika između stava prema svojoj okolini, prema prirodi koja ga okružuje, između čovjeka Istoka i čovjeka Zapada jest u tome što se čovjek Zapada suprotstavlja toj okolini, nastoji je pobijediti, pokoriti, podčiniti svojoj volji, prisiliti da radi za njega, dok naprotiv, čovjek Istoka želi živjeti u njoj, s njome, doživljavati je u sebi.“ I nastavlja na drugom mjestu: “ Dobrim dijelom zbog straha pred smrću, zapadnjak često ne može živjeti: bježi u zaborav, u plitke „zabave“, u orgije „oslobađanja“ i, da apsurd bude potpun, u samoubojstvo. Istočnjaku smrt nije stravična – ona je početak novog, „idućeg“ života, ni „bolja“ ni „gora“ od rođenja. On zna da tek pošto se pomiri sa smrću može živjeti.“ Odnos prema radu također je specifičan: dok je zapadnjaku rad prokletstvo, Japancu je rad blagoslov…
B. Bizalion piše: „Zaustavljanje trenutka, vjerno zabilježena misao iz života; dovoljno je nekoliko poteza da sastavi svijet“ (…) „Japanac crpi ovu svijest u zenu. Mir ispunjava ravne, glatke i jasne površine koje rišu grablje u vrtovima s kamenjem i planinskim biljkama. Praznina unutarnjeg prostora sugerira punoću.“
Trebalo bi nam jako puno vremena i prostora samo za nabrajanje i drugih odlika i karakteristika Japana, da bismo shvatili koliko je složen i slojevit japanski način života, često vrlo zagonetan banalno orijentiranom zapadnjaku. Potrudimo se dakle i pokušajmo uroniti u to bogatstvo bez površnosti…
Ove skromne riječi pokušaj su da se umjetnika potakne na kreativnost i promišljanje koje će rezultirati ostvarenjem kvalitetnog rada nadahnutog Japanom. Prihvatit će se djela koja predstavljaju keramiku kao slobodni umjetnički izraz: poput skulptura, nefunkcionalnih ali i funkcionalnih djela. Od umjetnika se očekuje osobni, originalni i suvremeni doprinos umjetnosti. Dozvoljavaju se kombinacije raznih materijala i tehnika ali većinu djela mora predstavljati keramika.
Tekst napisala Blaženka Šoić Štebih, organizatorica izložbe
