Jedan od najrespektabilnijih muzeja Europe i svijeta Bečki muzej Albertina ne prestaje oduševljavati izlagačkom aktivnostima i projektima pa tako ovajput, od 8. ožujka do 14. srpnja velikom retrospektivom obilježava 100. rođendan majstora pop arta Roya Lichtensteina (New York, 1923.–1997.) . Time će na svoje doći i hrvatski ljubitelji pop arta i njegovih začetnika Andya Warhola i Roya Lichtensteina te vjerujemo da će mnogima upravo zbog te izložbe Beč i muzej Albertina biti ciljano odredište.
Današnji svijet umjetnosti karakterizira duboki interes za politiku identiteta i njezina pitanja klase, rase i spola. Rezultirajući široki spektar umjetničkih, stilskih i sadržajnih pristupa predstavlja nužno proširenje povijesnog kanona koji u Muzeju ALBERTINA predstavljaju umjetnici u rasponu od Michelangela i Rafaela preko Dürera, Rembrandta i Rubensa pa sve do Goye, Schielea, Picassa, i Warhola. Slijedom novih trendova (n)ovoga vremena zato uz Roya Lichtesteina preporučujemo i izložbu Ljepota različitosti koja se u "Albertini modern" može razgledati do 18. kolovoza. Doživljaj je nevjerojatan, a evo i objašnjenja autora izložbi.
To je izložba koja nam svojim različitim poglavljima ukazuje na estetiku različitosti koja nadilazi idealnost klasicističkih stilskih i formalnih stremljenja kao i poimanje ljudskog bića kao jednodimenzionalnog, preferirajući često umjesto toga traganje za ljepotom groteske, ono nečisto, potisnuto dajući vidljivost onome što je marginalizirano, oboreno i odudara od norme. (vidi slika Mona Lise, dolje)
Napori za proširenjem i diverzifikacijom muzejskih zbirki logična su posljedica današnjih bezuvjetnih poziva na jednaka prava i slobodu izražavanja. Izložba Ljepota različitosti predstavlja bogatu dubinu i širinu suvremenih zbirki Muzeja ALBERTINA dok pokazuje suštinski zaokret prema ženama i LGBTQIA+ umjetnicima, obojenim ljudima, aboridžinskim umjetničkim stavovima i autodidaktima, čija se sva djela ističu pred kontrastnom folijom starih majstora.
Hibridno miješanje i rekombinacija različitih sustava i spolova ovdje igra jednako istaknutu ulogu kao i predstavljanje marginaliziranih. Uključivanje umjetnika iz Australije, Afrike, Azije i Južne Amerike je prioritet u ovoj izložbi i služi potkopavanju ekskluzivnog karaktera eurocentrične misli i djelovanja, kao i zapadne umjetnosti i kulture. Autodidaktci su primjer izražene volje da se čini ono što se mora činiti, dokazujući svoju autentičnost u tome kako ističu unutarnju nužnost umjetnosti.
A na ovoj izložbi svi su uvidi još dublji, a spoznaje svijeta oko nas i umjetnosti koja ga predstavlja to potpunije - baš kao što pojedinci koji istražuju i nadilaze granice ne samo da podsjećaju na ulogu umjetnosti kao antropološke konstante, već također – kroz svoje različite načine postojanja – predstavljaju primjer nekonformističkih načina života i rada. Izlažu :Jean-Michel Basquiat, Eva Beresin, Amoako Boafo, Verena Bretschneider, Cecily Brown, Nyunmiti Burton, Miriam Cahn, Alexandre Diop, Ines Doujak, Jean Dubuffet, Stefanie Erjautz, Jadé Fadojutimi, Gelitin/Gelatin, Aïcha Khorchid, Soli Kiani, Basil Kincaid, Jürgen Klauke, Emily Kame Kngwarreye, Elena Koneff, Maria Lassnig, Daniel Lezama, Angelika Loderer, Claudia Märzendorfer, Jonathan Meese, Sungi Mlengeya, Tracey Moffatt, Michel Nedjar, Tony Oursler, Grayson Perry, Marc Quinn, Franz Ringel, George Rouy, Iris Sageder, Cindy Sherman, Sarah Slappey, Kiki Smith, Tal R, VALIE EXPORT, Jannis Varelas, August Walla, Franz West, Kennedy Yanko.
O izložbi Roya Lichtensteina
Pop Art: Napad na konvencije
Tijekom 1960-ih, dok je apstraktni ekspresionizam još uvijek cvjetao, Roy Lichtenstein pokrenuo je povratak na način umjetnosti koji je bio reprezentativan i samo reflektivan - kao dio kojim se počelo rušiti zidove između visoke umjetnosti i svakodnevne kulture s ironičnim oduševljenjem.
Look Mickey je reprezentativan za ovaj napad na konvencije, u kojem su jednostavne stripovske slike i reklame prelivene u monumentalni oblik povijesnih slika - čin koji je jednak kršenju dostojanstva umjetnosti. Stripovi, da ne govorimo o reklamama proizvoda u novinama i telefonskim imenicima, općenito se smatraju nedostojnima statusa umjetnosti. Lichtenstein je izdvojio i monumentalizirao stripove, prenoseći ih u muzejski prostor - apsurdan i ironičan gest s kojim je suprotstavio predrasude potrošačkog društva prema općem odbojnom osjećaju prema modernoj umjetnosti: "Preuzimanje diskreditiranog predmeta kao što su Donald Duck i Mickey Mouse i pretvaranje toga u umjetničko djelo bilo je apsurdno ili smiješno, dok je prethodno razdoblje bilo ozbiljnije", primijetio je Lichtenstein.
Godine 1963., Lichtenstein - upitan što je zapravo pop art - definirao ga je ovako: "Upotreba komercijalne umjetnosti kao teme za slikanje. Bilo je teško pronaći sliku koja mi je bila dovoljno odvratna da bih se bavio najbezobzirnijim i prijetećim obilježjima naše kulture: stvari koje odbijamo, ali su silovite, poput reklamnih panoa i stripova." Unatoč više ili manje ozbiljnim optužbama za plagijat i žestokim prosvjedima posjetitelja, Lichtensteinova prva izložba - održana 1962. u galeriji Leo Castelli u New Yorku - rasprodana je prije nego što je uopće otvorena. Umjetnik je postao slavan gotovo preko noći, time pomažući američkom pop artu da postigne proboj.
Danas se Roy Lichtenstein smatra jednim od tri najpopularnija i najpoznatija američka umjetnika uz Andyja Warhola i Jacksona Pollocka. Nadalje, postao je utjecajan preteča umjetnosti aproprijacije i pionir spajanja visoke i niske umjetnosti u suvremenom umjetničkom izričaju. Lichtensteinova umjetnost ni na koji način nije moralizatorska, ali istovremeno se suzdržava od bilo kakve potvrde. Ona odražava ambivalentan stav 1960-ih prema slikarskoj industriji koja dominira estetikom, koju je Lichtenstein prenio u umjetnost i u muzej. "Zanimalo me prikazati vrstu anti-osjetljivosti koja obuhvaća društvo. Većina naše komunikacije dominirana je oglašavanjem. Čitavo naše okruženje čini želja za prodajom proizvoda. To je krajolik koji želim prikazati. Ali ne zanima me ta tema da bih poučavao društvo ili poboljšavao naš svijet", rekao je Lichtenstein.
Kraj patosa u umjetnosti
Sprječavanje odraza bilo kakvog temperamenta ili bilo kakve izjave političkog položaja sastavni je dio ovog visoko formalističkog koncepta: Lichtensteinove slike trebale bi izgledati kao da su izrađene strojem. Krenuo je s imitiranjem izgleda jeftinih i brzih procesa masovnog tiskanja, što je u konačnici postalo njegov zaštitni znak: njegov slikarski jezik obuhvaća samo nekoliko linija i primarnih boja, kao i monotonu matričnu točkicu koju je proslavio - tzv. Ben Day Dots, nazvane po njihovom izumitelju Benu Dayu, koji su služili za stvaranje tonalnih vrijednosti u slikama za tisak. Lichtenstein ih je primjenjivao na svoja platna pomoću šablona, proces koji je povjerio asistentima od 1963. godine nadalje. Razlog zašto su prve izložbe pop arta uključivale i minimalistička djela unatoč svim razlikama u onome što je prikazano na slikama bio je njihov zajednički nazivnik: antisubjektivizam, serijski karakter i industrijska proizvodnja.
Takvi radovi više ne vjeruju u patos subjektivnog izraza, umjetnikove emocionalnosti ili emocionalne autentičnosti. "Zanima me prikazivanje vrste antiosjetljivosti koja prožima društvo. Većina naše komunikacije dominirana je oglašavanjem. Cijelo naše okruženje čini želja za prodajom proizvoda. To je krajolik koji želim prikazati. Ali nisam zainteresiran za ovu temu da bih društvu nešto poučavao ili poboljšavao naš svijet," rekao je Lichtenstein.
Nakon što je stripove prenio u umjetnički svijet, sredinom 1960-ih Lichtenstein je počeo slikati minimalističke krajolike na pločama od emajla, materijala koji odbija prljavštinu i otporan je na vremenske uvjete, a koristi se za komercijalne i oznake u sustavima podzemne željeznice. Odabir takvog sjajnog i reflektirajućeg materijala kao podloge za umjetničko djelo namijenjeno za izlaganje u zatvorenom prostoru stoga je potpuno apsurdan i groteskan. Lichtenstein se igra s moći inherentnom u klišejima muškosti i ženskosti, kao i klišejima same umjetnosti. Preuzima vizualni jezik oglasa popularne masovne kulture i grafičkih romana, jezični izričaj koji živi od ponavljanja uvijek istih standardiziranih stereotipa, i čini ih svojim. Nakon migracije u područje umjetnosti, takvi motivi se potpuno transformiraju. Povećanje, izolacija, objektivizacija i antioficijelni stav imaju učinak apstrahiranja, pri čemu se predmeti koji nisu vrijedni umjetnosti transformiraju u umjetnička djela puna harmonije i ljepote - sveukupni proces kojim je Lichtenstein prekršio tabu kršeći očekivanja umjetnosti koja su već klišejizirana. Kasnije će svojim već tada zaštitnim stilom stripa primijeniti na prisvajanje djela kanonskih umjetnika, od Picassa do Dalíja ili će ostaviti poteze kista nalik Jacksonu Pollocku u bronci, ostavljajući ih otvorenim za ismijavanje.
Umjetnost slikana umjetnošću
Ova stoljetna izložba pruža sveobuhvatan dojam opusa Roya Lichtensteina, prezentirajući luk od njegovih ranih pop slika iz 1960-ih (uključujući ikonu pop umjetnosti Look Mickey) do djela iz njegovih kasnijih godina. Ova izložba također obuhvaća crno-bijele slike predmeta koje je Lichtenstein preuzeo iz oglašavanja proizvoda, slike koje uključuju Velik kalem i Klupko konca (obje iz 1963.), kao i pejzaže naslikane na emajliranim znakovima. Njegove slike-nakon-slika umjetničkih djela Picassa, Dalíja i Pollocka kao i kasni interijeri, ženski aktovi i još uvijek malo poznate skulpture također se mogu vidjeti na ovoj izložbi. Najvažniji muzeji svijeta kao i brojni međunarodni privatni kolekcionari podržali su ovu stoljetnu izložbu svojom velikodušnom podrškom: glavna djela donirali su Muzej moderne umjetnosti i Whitney Museum u New Yorku, Nacionalna galerija umjetnosti (Washington, D.C.), Galerija umjetnosti Sveučilišta Yale (New Haven), Muzej Ludwig (Köln), Louisiana Museum (Humlebæk), Tate (London), Moderna Museet (Stockholm), Museo Thyssen-Bornemisza (Madrid) i mnogi drugi.
Donacija Roy Lichtenstein Foundation
Generalni direktor Klaus Albrecht Schröder poručio je u povodu izložbe: "Posebno sam zahvalan što je Roy Lichtenstein Foundation odabrala ALBERTINA Museum kao treći muzej uz Whitney Museum u New Yorku i Nasher Sculpture Center u Dallasu kojem će donirati značajan dio fondacije. Ova donacija prenijeta u muzej Albertina 2023., obuhvaća 95 predmeta uključujući skulpture poteza kista i skulpturalne modele za projekte javnih prostora, preliminarne skice i kolaže, te tepihe i keramiku. Također bih zahvalio Dorothy Lichtenstein iz dubine srca za njezin ogroman doprinos ovoj izložbi." Ova izložba ostvarena je uz podršku i u suradnji s Roy Lichtenstein Foundation i Roy Lichtenstein Estate.
Saznajte više o najvažnijim točkama i pozadini izložbe u jednosatnom obilasku izložbe.
Datumi i ulaznice
