Ante Gavranović
Toksičnost hrvatske politike povezana s niskom ili gotovo nepostojećom sposobnosti društvenog dogovaranja oko sadržaja i smjera potrebnih promjena pokazuju se kao jedan od najvećih upitnika nad kvalitetom i dinamikom oporavka od aktualne krize.
U svojim redovitim mišljenjima o strateškim dokumentima Europska komisija kontinuirano ukazuje da Hrvatskoj nedostaje jasna vizija i politička podrška reformama, pa i onima u području javne uprave, naročito lokalne i regionalne samouprave. HRVATSKA zapravo dobrih desetak godina kasni u provođenju sveobuhvatnih i ambicioznih reformi u javnoj upravi kojima bi se postigla veća učinkovitost i transparentnost u državi.
Hrvatska će u idućih sedam godina na raspolaganju imati više od 22 milijarde eura iz europskih mehanizama, što u sklopu nove financijske perspektive, što u sklopu instrumenta za oporavak od posljedica COVID-19. Međutim, veliko je pitanje ima li Hrvatska kapacitete za povlačenje tolikog novca, što, među ostalim, podrazumijeva i velik napor javne uprave kako na državnoj tako i na regionalnoj i lokalnoj razini. Za povlačenje novca iz mehanizma za oporavak nužan je prije svega nacionalni plan oporavka koji je tek u izradi. Premijer Andrej Plenković tvrdi da smo spremni za reformski i transformacijski mandat. Jesmo li?
Hrvatska je ostvarila značajan napredak u jačanju fiskalne pozicije i financijskog sektora. To je ključno za dobro funkcioniranje u monetarnoj uniji. No, da bi uspjela u europodručju, Hrvatska također treba početi široku lepezu reformi, uključujući područja tržišta rada, javnu upravu i pravosudni sustav. Vlada je potpuno svjesna toga. Kako su ekonomski uvjeti povoljni, sada je vrijeme za ‘veliki poticaj’ za provedbu dubokih strukturnih reformi. Ako te reforme ostanu nedovršene, ključna prilika će se zatvoriti. Vjerujemo da će te reforme povećati participaciju radne snage, da će ojačati privatna ulaganja i produktivnost, stvoriti više radnih mjesta i poboljšati životni standard u srednjoročnom razdoblju.
Kratko sučeljavanje ekonomskih i društvenih pokazatelja u razdoblju tijekom i nakon recesije 2009-14. godine, pokazuje da je sporost i nevoljkost u prihvaćanju i provedbi strukturnih promjena (a koju jasno dokazuje zaostajanje u produktivnosti) ostavila duboke tragove i na ekonomiji i na društvu.Politika pri tome propušta opaziti da postoji veliko područje preklapanja između promjena potrebnih za povećanje produktivnosti, konkurentnosti i investicijske atraktivnosti hrvatske ekonomije i promjena potrebnih za povećanje osjećaja društvene pravednosti i sigurnosti odnosno smanjivanja društvenog nezadovoljstva i/ili apatije. Područje preklapanja su upravo institucionalne reforme koje se tiču efikasnijeg pravosuđa, kompetentnije i jeftinije administracije, efikasnijih i profesionalnije vođenih javnih poduzeća i općenito depolitizacije institucija i povećanja njihove kompetentnosti i transparentnosti. Ova vrsta strukturnih promjena se tiče isključivo državnog sektora pa je time pod potpunom kontrolom politike i njezine spremnosti odnosno volje da ih pokrene. Provođenje ili makar vjerodostojno pokretanje ovakvih reformi bi značajno pridonijelo uklanjanju uskih grla rasta, ali i povećanju sigurnosti, stabilnosti i društvenog povjerenja
Opasne zamke
Vratimo se na projekte i programe oporavka i razvoja te pobvlačenje sredstava EU. Jedan od naših vodećih ekonomista, Željko Lovrinčević, upozorava da će „vodeće zemlje EU u sve te planove ugraditi i interese svojih proizvođača jer mehanizam zahtijeva da projekti sadrže velik udio energetske obnove te zelene i digitalne transformacije. Hrvatska u te programe mora integrirati svoju strategiju razvoja i revitalizaciju industrije jer bi nam se u protivnom moglo dogoditi da nam od novca koji povučemo ostane tek trećina, a da se ostalo kroz uvoz materijala i proizvoda vrati na zapad, a kroz radnu snagu na istok, jer mi više nemamo ni dovoljno radne snage..
Ujedno upozorava i da se ovi programi ne smiju svesti na “provođenje kanalizacijskih cijevi kroz sela u kojima više nema ljudi”, odnosno na projekte koji donose privremeni rast gospodarske aktivnosti, no srednjoročno ostavljaju samo visoke troškove održavanja takve infrastrukture“.
Činjenica je, međutim, da “Hrvatska 2030”, strategija razvitka za sljedećih deset godina, još nije ugledala svjetlo dana, a u resornom Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU kažu da je dokument u završnoj fazi te kako će se uskoro naći u javnom savjetovanju. U ovom ministarstvu najavljuju i osnaživanje uloge regionalnih koordinatora za fondove EU, što bi značilo da će županije ubuduće znatno snažnije sudjelovati u donošenju strateških razvojnih dokumenata, no pitanje je koliko one za to imaju kapaciteta.
„U projektima ugovorenim tijekom financijske perspektive na izmaku, dakle kroz proteklih sedam godina, regionalna i lokalna samouprava sudjelovala je s čak 70 posto, kada se izuzmu veliki infrastrukturni projekti države. Za ugovaranje novih projekata osiguran im je dodatni novac, novom raspodjelom poreza na dohodak na temelju koje će država preuzeti dvije milijarde kuna troškova decentraliziranih funkcija.
Time bi trebao biti osiguran novac za nacionalnu komponentu u EU projektima, no veliko su pitanje administrativni kapaciteti. Stručnjaci, naime, godinama upozoravaju na manjak stručnog kadra koji bi trebao osigurati apsorpcijski kapacitet na lokalnoj razini, a najveća je prepreka činjenica da je zapošljavanje novog kadra zabranjeno, a “stari” se kadar slabo nosi s novim izazovima. Koliko su javni službenici sposobni nositi se sa zahtjevima vremena, nedavno je zorno pokazala afera s namještanjem državnih ispita za rodbinu i prijatelje državnih dužnosnika, a u Ministarstvu EU fondova sada računaju da će iz tog bazena dodatnom edukacijom osigurati kadar sposoban za povlačenje novca iz EU. Da bi osigurala kvalitetan kadar u javnoj upravi, Hrvatska bi, među ostalim, morala osigurati i novi sustav plaća, nagrađivanje uspješnih i kažnjavanje službenika koji nisu zainteresirani za svoj posao. Takav je sustav najavljen je i u programu nove Plenkovićeve Vlade, no u zakonodavnom planu Ministarstva rada za 2021. godinu o njemu nema ni spomena. Slična je i situacija oko preustroja sustava lokalne i područne samouprave, za koji je program Vlade predvidio rok do kraja 2021. godine, no u zakonodavnom planu Ministarstva uprave ga nema. Ovo ministarstvo zasad radi na analizi fiskalnih kapaciteta i poslova jedinica lokalne samouprave, a optimizaciju sustava, koja podrazumijeva funkcionalno spajanje pojedinih općina, najavljuju tek krajem iduće godine. S izazovima povlačenja milijardi iz EU fondova Hrvatska će se, dakle, zasad morati nositi bez provedenih reformi javne uprave, iako su ih najavljivale sve vlade od početka milenija“ napisala je ovih dana dr.Dubravka Jurlina Salibegović, znanstvena savjetnica u Ekonomskom institutu Zagreb i bivša ministrica uprave u Vladi Tihomira Oreškovića.
Moderna javna uprava
Nikoga ne treba posebno podsjećati na činjenicu da su sve dosadašnje hrvatske vlade iz mandata u mandat i iz godine u godinu izbjegavale otvoriti pitanje ozbiljnih promjena u organizaciji i načinu podjele javnih poslova na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Bez obzira na većinsku političku pripadnost, niti jedna se hrvatska vlada nije željela uhvatiti ukoštac s donošenjem niza politički nepopularnih odluka i odraditi potrebne reforme za postizanje racionalnije, kvalitetnije i učinkovitije javne uprave u cijelosti. Bolni reformski zahvati su nužnost za stvaranje moderne javne uprave koja treba osigurati povećanu dostupnost i veću brzinu u pružanju javnih usluga više razine kvalitete. Jačanje administrativnih i financijskih kapaciteta općina, gradova i županija te donošenje odluka o potrebi njihove drugačije teritorijalne organizacije važne su i osjetljive teme koje još uvijek traže konkretne prijedloge i rješenja.
Za zemlju od četiri milijuna stanovnika nikako nije primjereno, vodeći se načelom efikasnog pružanja brzih, kvalitetnih i razmjerno jeftinih usluga, da je podijeljena na 428 općina, 127 gradova, 20 županija i Grad Zagreb s posebnim statusom grada i županije, što je ukupno 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave. Iz programskih ciljeva sadašnje vlade iščitavamo da vlada nema političke snage da pripremi i provede hitne reformske mjere u sustavu lokalne i regionalne samouprave.
„U Hrvatskoj će preostati isti broj općina i gradova, s malim prosječnim brojem stanovnika (2960 stanovnika je prosjek za općine). Čak 276 općina ima manje od 3000 stanovnika i u njima sveukupno živi 509.818 stanovnika ili 11,9 posto ukupnog stanovništva Hrvatske. Prosječna veličina grada je 17.681 stanovnik (bez Zagreba); od ukupnog broja gradova, 17 gradova ima status velikog grada jer u njima živi više od 35.000 stanovnika i 8 gradova su županijska središta s manjim brojem stanovnika; 51 grad ima između 10.000 i 35.000 stanovnika, a 60 gradova manje od 10.000 stanovnika. Postojeće stanje govori da toliko male lokalne jedinice nisu sposobne kvalitetno obavljati svoje dužnosti usmjerene lokalnom razvoju. Činjenica je da će zbog neodlučnosti vlade da provede temeljite reforme javne usluge građanima i poduzetnicima i dalje biti skupe, nedostatne, nedovoljno brze i nedovoljno kvalitetne“ ističe dr- Jurlina Alibegović.
Potrebne su opsežne reforme radi smanjenja troškova funkcioniranja lokalne administracije, povećanja racionalnosti u distribuciji sredstava iz državnog proračuna, unapređenja suradnje i koordinacije u planiranju i provedbi projekata od lokalnog i regionalnog značaja, unaprjeđenje zakonitosti i transparentnosti rada te, ne manje važnog, jačanja lokalne demokracije i povećanja građanske participacije u donošenju odluka na lokalnoj razini.
Osobna sukobljavanja, nedostatak motivirajuće vizije budućnosti koji širom otvara vrata destruktivnoj fokusiranosti na ideološke teme, niska razina povjerenja u mehanizme i rezultate tržišne ekonomije dominiraju hrvatskom politikom šaljući pri tome obeshrabrujuće poruke društvu u pogledu ukupnih perspektiva i prihvatljivih društvenih vrijednosti. Toksičnost hrvatske politike povezana s niskom ili gotovo nepostojećom sposobnosti društvenog dogovaranja oko sadržaja i smjera potrebnih promjena se na taj način pokazuju kao jedan od najvećih upitnika nad kvalitetom i dinamikom oporavka od aktualne krize. Takvom pristupu treba konačno stati na kraj!
