Katu Šoljić, najponosniju majku u Hrvata, koja je rođena 23. veljače 1922. u siromašnoj obitelji Tikvić u Donjem Vukšiću pokraj Brčkog (BiH), često sam posjećivao u njezinu domu, zapravo stanu u zagrebačkoj Dubravi. Imala je mali, skromni stan, bez prozora, s vratima na balkon. Dao sam izraditi i uramiti četiri fotografije njezinih poginulih sinova, ali na zidovima nije bilo mjesta pa ih je držala naslonjene kod ormara ili kreveta. Već tada je dva puta tjedno odlazila na dijalizu.
Često ju je posjećivala njezina kći koja živi u Zagrebu (na drugom kraju grada), dok je druga kći, koja je živjela u Zadru, uvijek zvala i pitala što treba, a dolazila je kad god je mogla.
Na moju inicijativu, u prostorijama Hrvatskoga društva novinara u Zagrebu, svečano smo joj dodijelili priznanje – Junakinja Domovinskog rata. Ne treba posebno ni isticati da je to bio pun pogodak. Došla je i Tereza, ravno iz Dubrovnika, da majci otpjeva neku pjesmu. No CD koji je donijela sa sobom nikako se nije pokrenuo pa je, na oduševljenje brojne publike, pjevala a cappella.
Tada sam prvi put okupio cijelu obitelj Šoljić i sve ih odveo na ručak u susjedni hotel. Majku je to toliko dirnulo da je od tada tri puta tjedno morala na dijalizu. A ona je, unatoč svojoj bolesti i tuzi koju je proživljavala, uvijek bila vedra i nasmijana. Kad god je trebalo, uvijek je bila spremna govoriti na nekoj tribini.
Kad su prvi put uhitili generala Branimira Glavaša, bila je s nama pred zatvorskom bolnicom, gdje se nalazio na liječenju. Objavio sam i knjigu o njezinu životu, ili, bolje rečeno, patnjama. Promocija je bila u zagrebačkoj Dubravi, u tamošnjem Domu kulture. Na pola promocije odnekud se stvorio Milan Bandić, tadašnji gradonačelnik. Bio je u društvu s generalom Ljubom Ćesićem Rojsom. Nakon promocije poručio je da će Grad Zagreb otkupiti najmanje tisuću knjiga. Nije otkupio ni jednu!
O ovoj velikoj ženi snimio sam i nekoliko dokumentarnih filmova. Jedan dok je bila na liječenju u Varaždinskim Toplicama. Tamo nije imala nikakav poseban smještaj; čak su se pravili da „ne znaju“ tko je ta žena. Tek kad sam pozvao dr. Andriju Hebranga i dr. Juraja Njavru da je posjete, dobila je bolju sobu.
Pred kraj života bila je smještena u jednom privatnom staračkom domu na zagrebačkom Črnomercu. Vlasnik ju je smjestio s još jednom ženom u sobu. Dugo smo se s njim „natezali“ da je premjesti u jednokrevetnu sobu. Tamo su je mnogi dolazili posjetiti. Sjećam se jedne žene koja je kraj nje sjedila i plakala. Kad ju je Kata upitala zašto plače, rekla je da plače za svojim sinovima, koji su na dva tjedna otišli u Austriju na skijanje!
U tom domu sam, zajedno sa snimateljem, mojim velikim prijateljem Vedranom Šamanovićem (Split, 1968. – Zagreb, 2009.), koji je snimio film „Što je Iva snimila 21. listopada 2003.“, a koji je dobio Veliku zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu, snimio dokumentarni film o Kati. Snimio sam još dva dokumentarna filma o ovoj junakinji. Tzv. „velike“ hrvatske redatelje život i patnje ove žene, nažalost, nisu zanimali, iako je o njoj trebalo snimiti i igrani film.
Danas se Kate Šoljić sjećamo uglavnom prigodom nekih obljetnica. U Zagrebu je po njezinu imenu nazvan jedan mali park, dok je u Vukovaru, zahvaljujući prije svega pukovniku Mirku Čondiću i braniteljima, dobila i spomenik.
Umrla je 8. srpnja 2008., a sahranjena u Vukovaru, skromno, kao što je i živjela. Tada, na njezinu posljednjem oproštaju, nije bilo najviših državnih političara, nije bilo „velikih“ govora, „nikoga“, osim relativno male skupine ljudi koji su je voljeli. Do zadnjeg dana svoga života bila je na braniku slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Nije dopustila da se zaborave oni koji su stvarali Lijepu Našu.
Ova, nažalost, već pomalo zaboravljena junakinja hrvatskoga Domovinskog rata i majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja Vukovara i Hrvatske ostat će u srcima svima onima koji su je poznavali. I nikada je neće zaboraviti.
U hrvatskom Domovinskom ratu ostala je bez Ive, Mije, Nike i Mate. Prvi joj je poginuo najmlađi sin Mato, 19. rujna 1991. ispred vukovarske vojarne, u 37. godini. Bio je tehničar u Borovu. Ivo je bio zapovjednik obrane Mitnice (Vukovar), a rođen je 1948. Nakon okupacije Vukovara nije se želio predati. Radije je skočio u hladni Dunav i na
