13. siječnja – u obrani hrvatskog imena u Crnoj Gori (Zapisano u povodu 13. siječnja – Dana hrvatskog naroda u Crnoj Gori)
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicist
Vrijeme i stoljeća ne mogu mijenjati ljude, identitete, kulturu, običaje, vjeru ni naciju. Trinaesti siječnja, Dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori, predstavlja jednu od najsvjetlijih točaka poštovanja i multikulturalnosti – datum čije je uporište u unutarnjoj svijesti i snazi. Danas bi svaki Crnogorac, kao i pripadnici manjinskih naroda, s ponosom trebali čestitati ovaj dan hrvatskom narodu Crne Gore, narodu koji je stoljećima gradio i satkao najljepše pomorske, književne, povijesne i društveno-političke segmente u drevnim mozaicima na vratima Mediterana. I koliko god da je vaša povijest, kao i pomorska tradicija, bila burna i snažna poput bura i oluja, ostali ste svoji na svome. Vaše su boje s ponosom utkane u hrvatsku zastavu, ali ste vi cjelovit dio i crnogorske zastave. Vaša autohtonost i samobitnost snažne su upravo zato što nisu nastajale u sukobu, nego u trajanju. Hrvat je ovdje bio i pomorac i književnik, i svećenik i arhitekt, i graditelj i čuvar sjećanja, i učitelj i trgovac, i kroničar prostora i njegova savjest. Hrvat u Crnoj Gori nikada nije bio prolaznik. Bio je onaj koji ostaje, koji podiže i gradi, koji ostavlja trag kao osobni pečat drevne povijesti. Ovdje se osjećao ne po brojnosti, nego po onome što je ostajalo iza njega.
U Boki, u njezinim gradovima i zaljevima, hrvatski identitet nikada nije bio potreba za dokazivanjem, nego prirodno stanje. Govorio se kroz bedeme i kapele, oltare i crkve, kroz otoke i rtove, rukopise, barke i jedra, kroz pjesmu i život koji je trajao uz more. Nije imao potrebu nametati se jer je pripadao ovom prostoru na način koji ne traži dokazivanje – bio je dio njegova poretka, njegova trajanja i njegove duboke povijesti.
Vi ste onaj ljepši dio Crne Gore – ne po estetskoj samohvali, nego po dubini nasljeđa koje ste utkali u njezinu kulturu. Vaš identitet nije slabost, nego snaga. I koliko god bio izložen velikosrpskoj dogmi, koliko god se pokušavao potisnuti, razvodniti, preimenovati ili svesti na bezlične floskule, ne dajte se. Jer vi ste, gdje god bili, uvijek bili i ostali jedno – Hrvati. Sve izvan toga pokušaj je asimilacije, negacije i nasilnog preoblikovanja, u kojem se identitet ne priznaje, nego razgrađuje. Posebno je opasna ta podla i zamorna floskula „Bokelj“ kada se ne koristi kao regionalna odrednica, nego kao sredstvo poništavanja nacionalnog bića. Ona vas ne želi opisati – ona vas želi progutati i obezličiti. Ne dopustite to sebi, jer regionalna pripadnost nikada ne smije biti zamjena za narodnu.
Trinaesti siječnja ne gradi smisao na formalnom izjašnjavanju, nego na prostoru potvrđivanja. On ne mjeri pripadnost brojkama, nego njezinom dubinom i trajnošću. U tom se smislu manjina ne prepoznaje po slabosti, nego po stupnju odgovornosti prema vlastitom identitetu i prema društvu u kojem živi. Narod koji je siguran u sebe nema potrebu osporavati drugoga kako bi potvrdio vlastito postojanje. Hrvatska zajednica u Crnoj Gori opstajala je upravo zahvaljujući toj svijesti – znajući komu pripada i znajući gdje pripada, ostajući vjerna sebi, ali i prostoru koji dijeli s drugima.
Još je August Šenoa u svojim Zagrebuljama zapisao da pravi hrvatski svijet čine oni koji se ne odriču svoga jezika i svojih običaja. Taj duh, koji je osjetio pod starim Okićem, bio je vezan uz unutarnju postojanost naroda. Taj isti duh i danas živi među Hrvatima u Crnoj Gori – u onima koji znaju tko su, čak i onda kada im se to pokušava osporiti.
Šenoino vjerovanje u trajnost hrvatskog naroda najdublje je izraženo u riječima koje nisu patetične, nego nastavljaju svetu baštinu vjernosti domovini:
„Oh da, ljudi, ti grobovi minulosti usred božanskoga perivoja, to su žrtvenici budućnosti. Dok nas ovo sunce bude grijalo, dok ovim zrakom budemo disali, dotle Hrvatska nije propala.“
U tim riječima nema geografskog ograničenja. One vrijede jednako u Zagrebu i u Boki, u Slavoniji i u Kotoru, svuda gdje postoji svijest o pripadanju i identitetu. Nije slučajno ni to da je upravo Šenoa prvi u hrvatskoj prozi zabilježio pjevanje Lijepe naše:
„Tu nas deset udari u jedan glas u pjevanje, a što smo pjevali, pitate me? Što, nego ‘Lijepa naša domovina, oj hrvatska zemljo mila!’“
Pjesma je tada prerasla u molitvu i simbol prepoznavanja – znak da narod postoji i onda kada nije politički snažan, kada je raspršen i kada traje u tuđim okvirima. Zajednički glas ne nastaje iz prostora, nego iz svijesti o sebi. On prelazi granice bez potrebe da ih objašnjava ili ruši, okupljajući Hrvate gdje god živjeli, ne prizivanjem prošlosti, nego trajnim prepoznavanjem pripadnosti. U tom ključu trinaesti siječnja postaje mjesto unutarnje sigurnosti – znak identiteta koji ne čeka tuđe odobrenje.
I zato, kao čovjek Crne Gore, kao pisac i kao kršćanin, osjećam obvezu da na ovom mjestu stanem uz vas. Ne simbolično i ne deklarativno, nego ljudski i odgovorno. Danas stojim na istim onim bedemima na kojima se stoljećima branilo ime, dostojanstvo i vjera. Stojim uz hrvatski narod u Crnoj Gori u obrani vašega imena i vaše svete katoličke vjere – ne kao čin pripadnosti jednoj strani, nego kao čin poštovanja prema čovjeku i pravu da bude svoj. Jer obrana identiteta drugoga uvijek je i obrana vlastite slobode.
Neka vam je sretan i blagoslovljen Dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori.
Da su vječne i Hrvatska i Crna Gora.
