U izdanju Naklade Ljevak cijenjena i nagrađivana spisateljica Ivana Šojat objavila je novi roman za mlade, „Oblak čvoraka“. To je drugi roman za mlade te osječke književnice, nakon romana „Zmajevi koji ne lete“, a objavljenom također u izdanju Naklade Ljevak. Tema novog romana Ivane Šojat je problem mladih: potreba za markiranom odjećom, skupim mobitelima, frizurama i izgledom općenito – da budu prihvaćeni. Progovara autorica i o nasilju među mladima i strašnome pritisku kojemu su mladi danas izloženi, o pritisku savršenstva, nalikovanja savršenstvu fotošopiranih fotografija "influensera" i drugih "zvijezda". U Ljevakovoj najavi stoji i ovo: - „Oblak čvoraka“ priča je o potrazi za vlastitim, temeljnim identitetom, jer - svaka ptica u jatu ima vlastitu priču ... A priča je to o Luciji, učenici osmog razreda koja na vlastitoj koži bolno kuša duboko ukorijenjenu "imovinsku podjelu" među djecom, kao i izopćenje iz skupine "popularnih". Usred puberteta i velikih fizičkih promjena, uz poslovičnu nesigurnost vezanu uz vlastiti fizički izgled, ona se suočava i sa strašnom, okrutnom, a zapravo tako trivijalnom podjelom na one koji imaju i one koji nemaju. -
Ivana Šojat kao pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka (Osijek,1971.) iza sebe ima devetnaest ukoričenih naslova: pet zbirki poezije, zbirku eseja "I past će sve maske", četiri zbirke novela, šest romana ("Šamšiel", "Unterstadt", "Ničiji sinovi", "Jom Kipur", "Ezan" i "Štajga ili put u maglu"), te roman za mlade "Zmajevi koji ne lete" kao i slikovnice "Heliot, zmaj gnjezdaš" i "Selina i mrakovi". Godine 2015. u ZKM-u je premijerno izvedena njezina duodrama "Elza hoda kroz zidove", koja je iste godine proglašena Najboljim novim dramskim tekstom, te ovjenčana nagradom portala Teatar.hr. Punih dvadeset godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Osam je godina pjevala alt u opernome zboru HNK u Osijeku, gdje je već deset godina urednica kazališnih izdanja. Od 2003. članica je Društva hrvatskih književnika. Za cjelokupan umjetnički rad i promicanje hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu 2016. je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
--- U povodu tiskanja novoga romana za djecu „Oblak čvoraka“ razgovarali smo s autoricom posebno za portal HIA:
Razgovor s Ivanom Šojat – Poručujem mladima da je sreća važna, ali svatko je sretan na svoj način!
Kome je namijenjen roman "Oblak čvoraka" - samo mladima ili i odraslima, koji svojom zaluđenošću "influenserima" i "savršenošću" izgleda, uopće onoga izvanjskoga, umjesto unutarnjega, štete upravo mladima? Jer, obitelj je osnova svega, od nje i u njoj se sve rađa i "izlazi" i nastavlja se u životu svakog djeteta, posebno u vrijeme odrastanja, zar ne?
„Oblak čvoraka“ namijenjen je i jednima i drugima. Mladima kao svojevrsna utjeha i vizija vlastitog identiteta na koji svatko treba biti ponosan. Ovim romanom, naime, mladima želim poručiti da je svatko od nas svijet za sebe, bogatstvo, riznica te da nema razloga da se itko trudi nalikovati na nekog drugog. Mladima je on poruka da vanjština ne čini čovjeka, da istinska ljepota doista dolazi iznutra, proizlazi iz onog što je daleko dugovječnije od izgleda. „Čvorci“ su istodobno i za roditelje, jer oni su zapravo uvid u ono što njihova djeca možda trpe, ali i „alarm“ da su im djeca možda zlostavljači. I sama sam roditelj, pa znam koliko pogrešnu sliku o vlastitoj djeci roditelji često imaju.
I da: obitelj je osnova i temelj svega. Obitelj nas izgrađuje kao osobu, usađuje nam temeljne vrijednosti koje će nas pratiti kroz cijeli život. Jednako tako, disfunkcionalne obitelji djeci nanose rane i traume kojih se ta djeca poslije, u odrasloj dobi, pa i starosti teško uspijevaju riješiti, osloboditi ih se.
Je li Naklada Ljevak "pronašla" vas ili je bilo obrnuto? Uvijek je važno kakvoga urednika/cu imate, a Nives Tomašević je i iskusna i osjetljiva na socijalnu notu i poruku svake knjige i književnoga djela koje potpisuje , zar ne?
Naklada Ljevak pronašla je mene. Sve je započelo izuzetno konstruktivnim razgovorom s dvjema sjajnim damama: Ivanom Ljevak Lebeda i Nives Tomašević koje su mi predočile svoju viziju, skrenule mi pozornost na važnost književnosti za mlade koji su u literarnom smislu zapravo prilično zanemareni u nas. Moram napomenuti da mi je ogromna radost i čast surađivati s Ivanom i Nives koja je izuzetno iskusna i doista socijalno i emotivno osjetljiva urednica s kojom je ogromno zadovoljstvo surađivati.
Što ima novoga na vašem stolu - drama, roman, pjesme, priče, možete li nam otkriti tu malo tajnu. a i ako nije o do kraja definirano ako se na vašem stolu i u mislima (glavi) još "kuha"?
Upravo pišem novi roman koji me zapravo već dugo zaokuplja. Riječ je o romanu o posljednjoj „vještici“ spaljenoj u Osijeku ne tako daleke 1748. Već dvije godine sakupljam građu za taj roman, a sad sam konačno prešla i na pisanje. U međuvremenu, dakako, i prevodim, povremeno napišem i pokoju pjesmu, pišem kolumne za Autograf, kao i promotivne materijale za HNK u Osijeku. Ne mirujem nikada. Taj poriv za pisanjem u meni nikako da se smiri.
Kako je Osijeku, Vašem gradu u svakom pogledu, kako je u osječkom HNK-u, kako je na ulicama i među ljudima? Vi sigurno, stvarajući nova djela i uvijek na prvoj crti kulture kao središta koje je obrana od svih nedaća (nadam se da sam Vas dobro shvatila), svojim radom, talentom i ustrajnošću možete biti primjer drugima. Nemojte biti skromni, dajte "recept" onima koji to ne uspijevanju. Nema ga konačnoga, znam, kao ni čarobnog štapića, ali ipak ... što poručiti svim Lucijama iz vašeg romana i svima koji "traže sebe" ?
Izuzetno mi je teško govoriti o ovom vremenu koje nas je zadesilo. Izostanak, zabrana bliskosti nas je duboko obilježila, ranila, povrijedila u suštini naše ljudskosti. Čak i ako o tome ne govorimo, čak i ako o tome zbijamo šale. Nadali smo se kako će pandemijska nedaća, ova gomila smrti oko nas iz nas na površinu izbaciti ono najbolje. Bojim se da se to nije dogodilo, bojim se da smo postali gorki, u tom grču čak pomalo i „zločesti“. Naravno, ima divnih ljudi, ljudi čija je ljudskost u svemu ovome izrasla u veličanstven primjer. Na svu sreću.
I kazalištu je teško. Treba osmisliti predstave s manjim brojem izvođača, a treba izdržati i čemer izlaska pred publiku koja je uslijed naputaka medicinske struke postala tako malobrojna, da je s pozornice izvođači moraju tražiti pogledom po pustom gledalištu. Kazalištu je teško, ali je junački izdržalo, nije se dalo, nije odustajalo, nego je i u najgorim trenucima revno radilo, davalo sve od sebe. Mislim da to i jest „recept“ za opstanak i očuvanje zdrave pameti.
Na pamet mi sad pada ono pitanje koje odrasli vole postavljati djeci: „Što želiš biti kad odrasteš?“ Mislim da bi svako dijete trebalo dogovoriti: „Želim biti sretan!“ A svatko je sretan na svoj način, odnosno: svakome od nas sreća je u nečemu drugome. Zato nijedna Lucija nikada ne bi smjela odustati od sebe. Čak i ako neki drugi misle da je čudna. Zapravo baš zato. Ta čudnovatost svakog od nas čini neponovljivim, jedinstveno sretnim.
Anči Fabijanović, 22. Svibanj 2021.
