Franjo M. Perić, Hrvat iz Spiča, u službi iranskog šaha

U pitomom mjestu Šušanja koje je u prošlosti bilo dio Spiča i najjužnijeg dijela Kotorske biskupije (zaseok Perići), gdje se ljepota barske rivijere susreće s bogatstvom kulturnog i duhovnog nasljeđa, rodio se Franjo M. Perić – čovjek čije ime danas odjekuje tišinom zaborava i ponekad nepravednim točkom povijesti koji nas potisne u prošlost. Njegova sudbina dijeli se sa sudbinama mnogih drugih Hrvata koji su kroz povijest obogatili multikulturalni mozaik Crne Gore, ali su, nažalost, ostali zapostavljeni i nedovoljno prepoznati. Ipak, priče o njima, makar one rijetke koje su sačuvane, svjedoče o veličanstvenosti njihova doprinosa i ljepoti njihovih tragova. Spič, kruna barske multikulturalnosti i simbol međuvjerskog sklada, ostaje svjedokom jedne epohe u kojoj su različitosti živjele u harmoniji. Suživot naroda i vjera u ovom biseru crnogorske obale bio je oživotvoren u čak dvanaest dvo-oltarskih crkava – simbolima zajedništva i međusobnog poštovanja. Danas ih je ostalo svega četiri, ali njihova tišina i dalje govori o vremenima kada su se različite vrijednosti spajale u jedno, stvarajući jedinstvenu kulturnu i duhovnu dimenziju.

Dok se Crna Gora razvijala kao država kroz mnoge teške okolnosti i izazove, u njenoj povijesti ostale su zabilježene brojne fascinantne iseljeničke priče koje svjedoče o snazi, umijeću i duhu njenih ljudi. Među tim pričama, jedna posebno privlači pažnju – priča o Hrvatu iz Spiča, Franju M. Periću, čije je kulinarsko umijeće bilo predstavljeno u daleke krajeve i steklo poštovanje iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija. Ovo je priča o čovjeku iz malog mjesta u Crnoj Gori, koji je svojim talentom i predanošću uspio da ostavi snažan trag na jednom od najvažnijih kraljevskih događaja u modernoj historiji Irana. Franjo M. Perić bio je kuhar, ali i simbol kako predan rad i znanje iz jedne male sredine mogu pronaći put do svjetske scene. Njegova priča nije samo svjedočanstvo o individualnom uspjehu, već i dokaz da ljudi iz Crne Gore, pa i najmanjih mjesta poput Spiča, imali snagu i potencijal da se upišu u svjetsku historiju.

U svibnju 1939. godine, šah Muhamed Reza Pahlavi (1919–1980), posljednji šah Irana, sklopio je brak s princezom Fawzijom Fuad (1921–2013). Fawzija je bila egipatska princeza, kćerka kralja Fuada I i kraljice Nazli Sabri, poznata po svojoj izuzetnoj ljepoti i aristokratskom držanju. Pripreme za ovu veličanstvenu svadbenu ceremoniju bile su pažljivo organizirane, uključujući i izbor najboljih svjetskih kuhara. Zvanična vlada Irana raspisala je konkurs u Istanbulu, tražeći deset najboljih kulinara koji bi se pobrinuli za pripremu svečanog veselja. Među odabranima bio je i Hrvat iz Spiča, Franjo M. Perić. Spič, tada dio Zetske Banovine, (Crna Gora) time je dao svoj doprinos ovom važnom događaju, ponosno se upisujući u svjetsku historiju.

Franjo M. Perić, istaknuti kuhar iz Spiča, u to vrijeme radio je i boravio u Istanbulu, đe je usavršavao svoje kulinarske vještine. Nakon što je primljen među deset najboljih kuhara, postavljen je za glavnog kuhara u carskom dvoru „Golestan“ u Teheranu. Ova čuvena palača, simbol persijske kulture i raskoši, zahtijevala je vrhunsku kulinarsku vještinu i organizaciju, što je Perić uspješno ostvario.

Uz Perića, važnu ulogu u organizaciji putovanja imao je i Jakov Milović, nadzornik u istanbulskom klubu „Serkla Orientaa“. Franjo M. Perić krenuo je na ovo značajno putovanje 31.ožujka 1939. godine, koristeći „Taurus ekspres“, poznati voz koji je povezivao Istanbul s Bliskim istokom. Ruta je vodila preko Ankare i Alepa do Mosula, đe je zbog nedostatka željezničke infrastrukture morao nastaviti automobilom do Kirkuta. Od Kirkuta je putovao željeznicom do Konikina, a zatim automobilom preko Kazvina do Teherana. Ovo iscrpljujuće i komplicirano putovanje svjedoči o izazovima tog vremena, ali i o Perićevom posvećenom angažmanu.

Od 16. do 21. aprila 1939. godine u carskim dvorovima održavani su domaći prijemi. Narod je priređivao velike manifestacije u čast kraljevskog para koji je iz Egipta stigao u Teheran. Grad je bio u svečarskom duhu – slavoluci su podizani na svakom koraku, a ulice prijestolnice bile su ukrašene zelenilom, svjetlosnim ukrasima i zastavama. Teheran je tih dana poprimio izgled prvorazrednog kozmopolitskog grada. Na ulicama su se miješali turbani s cilindrima, a orijentalne nošnje s elegantnim frakovima, stvarajući prizor nalik bajci. Prava svadbena ceremonija započela je 22. aprila 1939. godine. Istog dana, u 15 časova, Njegovo Veličanstvo kralj Šahin-šah („Kralj kraljeva“) s prestolonasljednikom krenuo je prema staroj palači „Golestan“, simbolu perzijske kulture i historije.

Predsjednik vlade, ministri, predsjednik parlamenta, delegacija skupštine i specijalne delegacije iz svih okruga Irana prisustvovali su audijenciji. Ovaj događaj nije bio samo vrhunac svadbene ceremonije, već i simbol ujedinjenja društvenih slojeva i regionalnih predstavnika Irana u čast kraljevskog para. U 20 časova održana je prva velika večera, koja je nastavljena svečanim prijemom i balom. Posebno svečana večera organizirana je 25. aprila, također uz bal. Carska palača „Golestan“, iako impresivnih dimenzija, jedva je mogla primiti sve pozvane goste. Govori šaha i šefova delegacija dodatno su skrenuli pažnju svjetske javnosti na Iran. O svečanostima se pričalo širom svijeta.

Kraljevska večera

Večera je zaista bila kraljevska, a pod kulinarskom palicom Franja M. Perića glavno mjesto zauzela su raskošna jela. Među specijalitetima našli su se razni mezetluci, kraljevska čorba, kuhana riba, pečeno meso, pečene guske, fazani i jarebice. Posebno su se isticali janjeći kotleti i šparoge, praćeni bogato garniranim salatama. Nakon glavnih jela, na red su došli sladoled, svježe voće, kolači i svjetska pića, s naglaskom na šampanjac.

Po završetku svadbenih ceremonija, strani kuhari, uključujući i Franja M. Perića, vratili su se u Istanbul. Perić je iz Teherana ponio više od uspomena – šah Reza Pahlavi dodijelio mu je posebno priznanje za kulinarsku izvrsnost, koju mu je svečano uručio šef protokola carske palate što je bio vrhunac njegove profesionalne karijere. Potomci čuvenog kuhara Franja M. Perića danas žive u Hrvatskoj, ali je zanimljivo da njihova porodična kuća u Šušanju i dalje pripada njegovim nasljednicima, čuvajući ne samo uspomenu na njegov život i kulinarsku tradiciju, već i priču o izuzetnom talentu koji je premašio granice rodnog kraja. Ova kuća, svjedok vremena i porodične historije, iako danas stoji oronula poput stare ljepotice, nosi duh prošlih vremena i priču o čovjeku čija su jela bila dostojna kraljevskih trpeza. Ne smjemo zaboraviti da je upravo iz ovog doma potekao majstor ukusa koji je svoje kulinarsko umeće usavršavao i bio u službi iranskog šaha, stekavši međunarodno priznanje i poštovanje u elitnim gastronomskim krugovima onog vremena.

Priču o ovom značajnom događaju zabilježio je Đorđe Bukilica i objavio je u Glasu Boke, čuvajući uspomenu na Franja M. Perića i njegov doprinos ovom historijskom trenutku. Autor ovog teksta se potrudio da od potomaka Perića snimi njegovu kuću. (Svako preuzimanje teksta ili dijelova teksta bez lične suglasnosti autora smatrat će se kršenjem autorskih prava)

Priredio: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista